Nacionalističko prinudno izjednačavanje unutar etničkih kolektiviteta, u kojima smo svi načelno isti, govori o štetnosti tako kreiranih kolektiviteta. Prednost imaju samo korisnici tog sistema, a svi drugi i treći, činjenicu da su iskorišteni, od banaka, političkih i ekonomskih elita. Superlativ segregiranih, njihovog života, zajednički sa elitama, počinje i završava u onome, Ja sam Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Stvarne beneficije takvog sistema, naravno, nisu kod tih segregiranih i iskorišćenih.
Poredak koji bismo mogli odrediti kao totalitarni, ili makar kao univerzum koji nam nameće svoje nacionalističke obrise, nije ništa drugo do nacionalističko silovanje. Onaj koji u to ne vjeruje, nije silovan, već prije da je silovao bez ikakvog znanja. Pored toga, to je poredak koji ima svoje znanje, kategorije koje tek omogućuju njihove pojmove, odnose objekta i subjekta provedene kroz mastilo nacionalizma. Taj sistem nema pojedince i pojedinke, i upravo zato, oni su i one su usamljeni i usamljene. Nacionalni kolektiviteti nisu kategorije istine.
To je takav sitnointeresni ili sitnosebični politički projekat koji će odbiti bilo kakvu političku teoriju i, manje – više, samu politiku. U svom imaginariju izbrisat će i da ljudi postoje kao ljudi. Čovjeku je poništeno da bude, doista, čovjek, u svom pregnatnom značenju, kao onaj ili ona koji/koja misli. Dijalektika je to nasilja. Moglo bi se pomisliti da je, od nacionalističkog ludila, bijeg u takozvane ustavne „Ostale“ nekakvo rješenje, a opet ne uvidjeti da su i ti „Ostali“ dio ludila nacionalističkog projekta.
Projekat ćemo odrediti ovako: to je permanentno nacionalističko silovanje, koje za sobom ne nosi nikakvu politiku. To je naskakanje na leđa naroda. Permanetno zajahavanje, jer projekat zajahavanja ne može da uspije, i zato permanentnost. Sve dok se teži zajahati, subjekt ili objekt zajahavanja je u točki mirovanja – u točki permanetnog ludačkog silovanja. Projekat koji ne može da uspije, ali zato može da traje. Jedno, dugotrajno, ništa.
Izvan etničkih stereotipija i matrica, solidarnost je nemoguća. Da li je, doista, potrebno išta više reći od ove tvrdnje i značenja koje ona sa sobom nosi? Solidarnost koja to jeste, i koja ne haje za etnički i nacionalistički zasnovane demarkacije, vi – tamo, mi – tamo, nužno ruši praksom narasle političko-ekonomske koncepte etnokratija i njihovih držećih stubova – podijeli, pa vladaj.
U tom smislu i odnosu, ispostavlja se da je sam govor, paradigmatički otklon, već subverzija. Ona koja ruši armaturu projekta, jer je projekat zabranio svaki govor i svaku mogućnost govora. Subverzija je to, pak, u nastojanju, nikad u svom konačnom uspjehu. Ujedno ona, ta subverzija – jer ono što pokušava subvertirati, jezgrovito joj se opire – vam garantuje da nikada nećete naći posao koji vam može obezbijediti makar na neki način lagodniju egzistenciju i kakvu-takvu afirmaciju. Sve što možete očekivati jeste par dobrih prijatelja i prijateljica. No, u životu ništa više od toga i ne očekujemo –karakter ljudske utopije.
S druge strane, uporedno, u fašizmu i nacional-socijalizmu govoreno je da je život previše težak, previše kompleksan i previše promjenjiv da bi bio razumljiv. Tvrđeno je da se ljudi ne mogu sačuvati putem razuma ili mišljenja, već pomoću iracionalnosti.
Smatrali su da je želja za srećom kao motiv vrijedna prezira, u poređenju sa herojstvom, samo-žrtvovanjem, dužnošću i disciplinom. Obezvrjeđivali su i marksizam i liberalizam, nazivajući ih „jalovim intelektualizmom.“
Ismijavali su demokratiju i kapitalizam kao forme „atomičkog individualizma“, ali je totalitarno društvo doista bilo atomično. Ljudi su doslovno bili „mase“, bez informacija, osim onih koje bi propagandne agencije odlučile da im dadnu, i oni su bili bez moći da ih kombiniraju za bilo koje svoje samostalne svrhe.
Oba su sistema, u svojoj realnosti, bili načini da se ekonomija podvede potpuno pod političku kontrolu. Rukovodstvo i radnici izgubili su svoju slobodu udruživanja i nezavisnost akcije. U obje zemlje, u Njemačkoj i Italiji, krajnja kontrola je bila u rukama osoba namještenih od strane vlade ili partije, što je dolazilo na isto.
Kontrola koju je totalitarizam provodio nad ekonomijom proširena je na štampu/tisak, obrazovanje i školstvo, na umjetnost, … na svaki dio nacionalne kulture za koji je partija imala interes da kontroliše. Goebbels-ovo ministarstvo, kreirano 1933., postalo je „odgovorno za sve činioce koji utiču na mentalni život nacije.“ Nijedan kanal uticaja nije smio biti zanemaren. Hitler je govorio: „od ranog djetinstva do zadnjih novina, svako kazalište i svaki film.“ Instrukcije u vezi svakog predmeta, uključujući znanost, trebalo je postati „sredstvo promocije nacionalnog ponosa.“
Iako je pojedinac u nacional-socijalizmu bio „organiziran“ na svakom koraku, paradoksalno, on je stajao više usamljen nego ikada prije. On je bio bespomoćan u rukama organizacije čiji je bio nominalni član, i koja je tvrdila da govori za njega i da štiti njegove interese. Ali, … on nije imao bilo šta da kaže (Sabine, 1971, p. 888 – 920).
Danas, ograničeni uslovima koje nam nameće pravac etno-nacionalistički kreirane i orijentirane politike, ne možemo da komuniciramo. Ne možemo da izađemo iz produciranih kolektiviteta. Čvorište transnacionalne komunikacije nalazi se u kontroliranim medijima, bogatima, amalgamiranim političkim i ekonomskim elitama, u krivim ili makar sumnjivim posebnostima shvaćenim kao jedinim autentičnim reprezentacijama drugosti. Komunikacija je onemogućena pauperizacijom i pauperiziranim (opšte osiromašenje) koji ne mogu da se horizontalno i vertikalno pokreću, i ponuđena, to jest zadata im je samo jedna ideja – da, bez imalo truda, budu borbenici, emfatično ponosni na svoje nacionalne kolektivite i ograničenja koja su im postavila elite kao okvire kategorijalno reguliranog odvijanja njihove autentičnosti.
Ne može se komunicirati kao osiromašeni sa osiromašenima, nezaposleni sa nezaposlenima, potlačeni sa potlačenima, radnici i radnice sa radnicima i radnicama, profesori i profesorice sa profesorima i profesoricama (ovo posljednje, jer više i nema znanosti bez učešća uokvirujuće nacionalističke doktrine) i t.d. Komunikacija nam je uopšte oduzeta. Postojimo samo kao usamljeni pojedinci i pojedinke, kao negativum pozitivuma, potisnuti kao ljudi sa mišljenjem, unutar kolektiviteta kao vrhovne instance za život i smrt, prostor i vrijeme. Nacionaliteti postaju naš univerzum, preko kojih gledamo na svijet i preko kojih svijet gleda na nas. Slično urliku agonije, u saznanju da svijeta nema i više nikad neće biti.
Konačno, tu borbu protiv stvarne prijetnje, protiv negativne diferenciranosti, će doista kolektiviteti, političkim inženjeringom, potvrditi i osvjedočiti, kada budu odlučivali o ritualno – simboličkom smještanju naših beživotnih tijela. Iako rođeni kao ljudi, tako nećemo umrijeti. Dobivamo predzadani, neothrvani univerzum posebnosti, prolazni život i destinaciju prema našim određenim i završno određujućim grobnicama i grobljima. Tamo gdje se i kad se neumitno potvrđuje naša sporna identifikacija.
Mrtva tijela, oduzeta od razuma i uma, od onog međuprostora odvajanja od svake pozitivne identifikacije, već su tu. Pozitivum ludila odavno već igra oko nas. Upirući prstima u svom ekstatičnom plesu i svojim maskama u nas. Ludilo nam svjedoči da je tu prije nas. Za njega, i mi smo, izmješteni, odveć ludi. Zato (lud nad ludim) se i smije, prkosi kao totalitarni razum stoljeća.
Nacionalizam nas danas uči da se do onog univerzalnog dolazi preko posebnog. I ovdje pravimo stanku. Treba jako paziti, jer se može doći do utvrđivanja da je to baš to fašizma ili nacional-socijalizma, ili ono njihove noseće ili dinamičke osnove. Dolazak do točke slušanja onog prožimajućeg eha: „Moja kultura je korijenita, autentična, najbolja“. Neznanje o sopstvenoj kulturi.
To da znamo da je fašizam zlo, znamo jer nam je tradirano, a tradirano je, kao takvo, na taj način jer je pobjednik bio samoreferencirajući antifašista. Recimo, na primjer, da nemamo iskustva fašizma i nacional-socijalizma, kako onda znamo što je fašizam i nacional-socijalizam, osim da su ovi režimi utvrđeni kao zlo, i to preko tradiranog znanja pobjednika, a koje, vjerojatno, u novim generacijama, nikad nije reflektirano. Ono Zlo je trebalo biti samo zapamćeno – fašizam je zlo, ali ostaje nam pitanje šta je zlo? Kojim ga naočarima, kojom ga stravom gledamo i svjedočimo? Da li je nakon pobjede nad fašizmom i nacional-socijalizmom, moguće daljnje zlo i kako ga prepoznati?
Kantov paradoks, govori Žižek (2008), je u tome da u univerzalnoj dimenziji „javne“ sfere participiramo upravo kao singularni pojedinci, otrgnuti od vlastitih supstancijalnih društvenih identifikacija, ili smo im čak suprotstavljeni – (da) možemo biti doista univerzalni kao radikalno singularni, u međuprostorima komunalnih identiteta. „Privatno“ nije individualno koje bi se suprotstavljalo društvenim vezama, već sam društveno-institucionalni poredak naše partikularne identifikacije; dok je „javno“ transnacionalna univerzalnost upotreba našeg vlastitog Razuma.
Što to zapravo znači, Žižek objašnjava na idejama, pojmovima i stavovima Descartesa i Kanta. Shvatimo li ili tumačimo li da su svi filozofi ljudi i svi ljudi filozofi, sljedeća interpretacija pomaže. „Za filozofa, etnički korijeni, nacionalni identitet, i tako dalje, jednostavno nisu kategorije istine – ili, da to kažemo u preciznim kantovskim terminima, kada razmišljamo o našim etničkim korijenima, upuštamo se u privatno korištenje razuma, ograničeno kontingentnim dogmatskim pretpostavkama; drugim riječima, ponašamo se kao ‘nezreli’ pojedinci, a ne kao slobodna ljudska bića koja obitavaju u dimenziji univerzalnosti razuma. Naravno, to nikako ne znači da se trebamo sramiti vlastitih etničkih korijena; možemo ih voljeti, biti ponosni na njih; povratak kući može ozariti naša srca – ali ostaje činjenica da je sve to in ultima linea posve nevažno.“ (ibidem).
Tu Žižek govori o pravoj subverzivnoj naravi filozofije, kako je filozofiranje uključivalo „nemogući“ položaj koji je bio pomaknut u odnosu na svaki zajednički identitet, nesposobnost da se u potpunosti poistovjeti s bilo kojim pozitivnim društvenim identitetom. Filozofija se rađa u međuprostorima između različitih zajednica, u krhkom prostoru međusobne razmjene i optjecaja, prostoru koji nema nikakav pozitivan identitet.
I to je ono što brine. Naše društvo je siromašno, potisnuto u svojim mogućnostima. Pritisnuto populističkim nacionalnim izjednačavanjem, u kome jedni jesu bogati, političke i ekonomske elite, a svi drugi siromašni i nezbrinuti. Borba je to da bi se posjednik zbacio s leđa. Dragi i drage, „vaš“ nacionalistički posjednik. Odbacivanje projekta kao permanetne eksploatacije naroda.
Od istog autora : Ubijali smo se? – izvini