Prije šest mjeseci s biokovskog pokosa na predjelu Stupica odlomila se tristo tona teška kamena gromada i pala nasred državne ceste D-512 Makarska-Vrgorac. Sve otada, promet je na tom pravcu blokiran, Vrgorac odsječen od svijeta, a najveći građevinski umovi Hrvatske još obilaze stupicu na Stupici, češkaju glave i nude rješenja za kamen na cesti, najveći inženjerski izazov u cjelokupnoj povijesti ljudske vrste.
Praktično rješenje Hrvatskih cesta – da se Stupica zaobiđe izgradnjom autoceste Split-Ploče s pristupnim putevima za Makarsku i Vrgorac – otpalo je kad je prilikom izrade studije isplativosti sasvim slučajno na Google Earthu otkriveno da autocesta Split-Ploče s odvojcima za Makarsku i Vrgorac već postoji. Od jeftinijeg projekta Ministarstva graditeljstva – da se cijeli Vrgorac kamen po kamen demontira, pa faksimilno rekonstruira s druge strane odronjene gromade – odustalo se pak kad je na cesti, kojom su kamionima trebale biti premještene vrgoračke kuće, na predjelu Stupica otkrivena ogromna stijena, vjerojatno pala u odronu prošle jeseni.
Već je Vlada ozbiljno razmišljala da se umjesto ekspertiza kod splitsko-makarskog nadbiskupa Barišića naruči misa, pa Vrgorac i Zabiokovlje jednostavno prepuste polaganoj smrti – ne bi, uostalom, bio prvi takav slučaj, nije li jedna takva gromada onomad ubila sve dinosaure na Biokovu? – kad je Jure Radić iz Instituta građevinarstva Hrvatske došao na briljantnu zamisao: tunel kojim će se sporna Stupica jednostavno premostiti. Dobro, pretuneliti. Mada, kad ste već spomenuli, ni to nije loša ideja, tisuću metara visoki velebni most na dvjesto betonskih pilona koji bi prešao preko odronjene stijene, pa iznad cijelog Biokova sve do..
– A može i pikamerom – začuo se u to grubi muški glas. Bio je to Đuro Pikamer, svi u Zabiokovlju znaju Đuru Pikamera. – Zašto jednostavno ne razbijete taj kamen pikamerom?
Ugledni ga je kružok gledao potpuno konsternirano, a onda prasnuo u tako neobuzdan smijeh, da se Božo Kalmeta umalo ugušio. Još dugo se uz janjetinu u Dugim Njivama grohotom smijalo Đurinoj blesavoj ideji s pikamerom, i tjedan dana kasnije na državnoj cesti D-512 započeli su pripremni radovi za probijanje dvjesto metara dugačkog tunela Stupica.
Tako će jednog dana turistički vodiči pričati pred zagonetnim kompleksom na Stupici: nasred ceste kamena gromada, a lijevo od nje tunel izdubljen u dvjesto metara žive stijene – jedan od rijetkih u cjelosti sačuvanih spomenika kulture Idiota, najglupljeg naroda koji je ikad živio na tlu Europe.
– Ne razumijem, zašto stijenu nisu jednostavno razbili pikamerom? – stidljivo će se javiti neki kineski student, a vodič i vozač autobusa prasnut će u neobuzdan smijeh.
Ljetopisi će pamtiti da je samo tjedan-dva poslije odrona na Stupici svijet obišla vijest iz kineskog grada Changsha, gdje su cijeli hotel od petnaest katova podigli za svega – šest dana. A hrvatski inženjerski genij za šest mjeseci nije u stanju s ceste ukloniti jedan malo veći kamen! Od takvih stijena Egipćani su četiri tisuće godina prije Kalmete slagali piramide veličine manjeg Biokova, domoroci bez škole na Rapa Nuiju od sličnih su gromada ručno klesali orijaške kamene glave i slagali ih po otoku kao Gormite, a Hrvati sa svim bagerima, damperima i hidrauličnim dizalicama nisu znali jednu takvu pomaknuti s ceste da prođe automobil!
Od Kamena mudraca turisti će onda kroz tunel produžiti prema moru, i pred Pločama ugledati novo čudo u živoj stijeni: ide autocesta kamenom pustarom, sred pustare jedno jedino brdo, a Idioti baš na tom mjestu izdubili odmorište!
– Ne razumijem, zašto nisu izgradili odmorište ispred ili iza brda, da ga ne moraju dubiti? – oprezno će pitati kineski student, a vozač i vodič prasnut će u tako neobuzdan smijeh, da će mladi Kinez odustati od pitanja kako su Hrvati probili dvjesto metara planine i razbili milijun i pol kubika brda, a nisu mogli onaj jedan kamen.
Konačno, nakon mitskog izdubljenog brda Božina Glava, turisti će pred Neumom ugledati i ostatke najmonumentalnijeg spomenika idiotskog graditeljstva: veličanstvene Kreten ćuprije, dva kilometra dugačkog mosta nad Pelješkim kanalom. Gradio se dvadeset godina i koštao milijardu eura, zbog njega je, smatra se, i propala slavna hrvatska država, ali je zato put do Dubrovnika produžen za čak petnaest kilometara.
– Ne razumijem, zašto bi netko… – krenut će pitati onaj kineski student, pa zašutjeti. Ponekad su baš neshvatljive te kulturološke razlike. Vjerojatno su se tako, pomislit će, i Hrvati pitali zašto blesavi Kinezi stavljaju krovove na kuće.
Nelagodno je, eto, i pomisliti što će budućnost misliti o nama. Sva nam je nada da će nam se do tada izgubiti svaki trag, svaki osim naših graditeljskih čuda, pa da ih povijest gleda onako kako mi danas gledamo, recimo, Stonehenge. Evo, metnemo li, pitanje zašto je kamenje za to čudo dopremano s dvjesto kilometara udaljene planine i danas intrigira svjetsku znanost, a mi neuki na neviđeno znamo da su na tome poslu omastili brk i vlasnik kamenoloma, i lokalni prijevoznik, i mjesni građevinski poduzetnik, i tadašnji britanski premijer.
Do danas se ta znanost pita čemu je služilo neobično gumno u Stonehengeu, je li to bio hram, zvjezdarnica ili Sunčev kalendar, a sva je istina da je neki institut neolitskog graditeljstva s ministrom mlađeg kamenog doba Jackom Brdosjekom podijelio proviziju za besmisleni nadvožnjak koji vodi preko ničega u ništa. Da bi se pet hiljada godina kasnije ljudi divili graditeljskom geniju britanskih prahrvata.
Tako će valjda za pet hiljada godina arheolozi obilaziti hrvatski Stonehenge na Stupidi, pardon Stupici, i domišljati teorije o tome kako su drevni Idioti sa svojim skromnim graditeljskim znanjem uspjeli od Makarske do onog tunela prenijeti kamenu gromadu od tristo tona. Jedni će tvrditi da je zagonetna građevina zapravo hram, drugi da je zvjezdarnica, a treći da je riječ o Sunčevom kalendaru. Navodno je Sunce pod određenim kutom na cestu bacalo sjenu golemog monolita, a kroz tunel svijetlo, pa su tako drevni Idioti zadivljujućom preciznošću mjerili izgubljeno vrijeme, novac i nadu.
Zašto bi – razmislite malo – u protivnom uopće bušili taj tunel