Ne mogu, da va vas odmah na početku ne upitam, kada će konačno, i hoće li uopšte, biti razdvojeno Ministarstvo kulture od prosvjete?
-To je moja omiljena tema. Već nekoliko godina imam viziju da kulturu od prosvjete treba razdvojiti, odnosno na neki način smatram da sam resor kulture treba drugačije pozicionirati. To je moje mišljenje već nekoliko godina. Ne zato što bi meni život bio lakši, nego zato što mislim da bi drugačije pozicionirana kultura dobila i neki novi status. Kultura i prosvjeta su ogromne oblasti. U najkraćem, svi sistemi obrazovanja od predškolskog, pa do visokog, 200 osnovnih škola, stotine srednjih škola, preko 500 podružnih škola, univerziteti, fakulteti…sve je to pod okriljem jednog ministarstva. Realno, teško je rasporediti snagu i energiju da pored ovoga date odgovarajući angažman i u kulturi. Zbog toga mislim da postoje i druga, bolja rješenja. Mislim da bi bilo idealno kad bismo imali posebno ministarstvo kulture. Naravno, tu postoje ustavna ograničenja. Ali postoje neka upotrebljiva rješenja koja se primjenjuju u regionu. Recimo, imate ministarstvo nauke i kulture. To bi mogla biti jedna dobra varijanta i mislim da bi svakako doprinijela boljem razvoju kulture.
Nedavno ste u svojim medijskim pojavljivanjima istakli kako će se formirati Savjet za Kulturu. Recite nam nešto o tom tijelu?
-Prije svega zbog važnosti oblasti, a i zbog toga što Ministarstvo Prosvjete i kulture ima dobro iskustvo sa Savjetom za razvoj i unapređenje visokog obrazovanja, mi smo se opredijelili da formiramo Savjet za kulturu, kao jedno Savjetodavno koordinaciono tijelo, koje bi, mi cijenimo, bilo od pomoći i Ministarstvu, ali i institucijama i pojedincima u kulturi. Koliko god vi nastojali da budete uz pojedince koji imaju umjetnički potncijal, ipak postoji distanca između administracije i onih koji se umjetnički potvrđuju. Zbog toga bi ovakvo jedno tijelo bilo korektiv, da u nečemu ne pogriješite, jer sasvim je izvijesno da pojedinac ne može poznavati sve oblasti kulturnog života. Ono što je važno je da u Savjetu budu najbolji, najkompetentniji, da nemamo politički upliv bilo koje vrste i da respektiramo prijedloge Savjeta.
U toku je konkurs za članove Savjeta. Ko će biti ljudi koji čine taj savjet i po kojim kriterijumima se ocijenjuje njihova stručnost?
-Konkurs je u pripremi. Početkom iduće nedjelje biće pozvane javne ustanove kulture, lokalne zajednice, udruženja iz oblasti kulture i umjetnosti, pojedinci, stručnjaci iz oblasti koje će biti navedene u tački 1 iz ovog poziva, kao i druga zainteresirana pravna i fizička lica, da kandiduju pojedinca, stručnjaka, umjetnika, za člana Savjeta za kulturu. Dakle, najširi mogući krug ljudi, bez ikakvih limita, i to za sljedeće oblasti: pozorišna djelatnost, filmska djelatnost, bibliotečka djelatnost, muzejska djelatnost, izdavačka djelatnost, književna djelatnost, likovne i primijenjene umjetnosti, muzičko-scenska djelatnost, nepokretno kulturno naslijeđe, civilni sektor i mediji. Ovaj intervju nam je značajan upravo zbog toga što je ovo jedan vid poziva. Mnogi čitaoci ,,Buke“ bi trebalo da ovo pročitaju i da se prijave. Rok za dostavljanje prijava je 30 dana od dana objavljivanja konkursa, koji bi treba biti prezentovan ove nedjelje.
Često navodite da je krajnje vrijeme da se provede ,,drastičan rez“ u kulturnim institucijama. Na šta konkretno mislite i na koji način ćete to da izvedete?
-Najveći problem je u loše raspoređenim sredstvima koja se izdvajaju za kulturu. Pored toga, ne možemo težiti da se kultura koncentrira samo u Banjaluci, a da zaboravimo na druge sredine. Pitanje je koliko se kulturni potencijal može artikulirati i istaći na ovaj, dosadašnji način.
Vjerovatno vam je poznato da u našoj zemlji svega 2 % ljudi uopšte čita, da je stepen opšte kulture kod mladih ljudi katastrofalan, a da su nam univerziteti ubjedljivo najlošiji u Evropi. Da li je moguće da nemamo sopstvenih snaga koje bi, svojim radom i zalaganjem, bar malo mogle promijeniti ovakvu sliku?
-Ja sam optimističan u tom pogledu. Mislim da nove tehnologije, IT tehnologije stvaraju jedan novi okvir. Naravno da ugrožavaju printana izdanja, ali to je suvremenost. Možete se opirati tome koliko god hoćete, to je realna stvarnost. Mislim da je važna uloga medija u afirmaciji uspjeha mladih ljudi. Na primjer, ako je Mladen Miljanović napravio nesporan uspjeh, onda to zavređuje i prve minute Dnevnika i prve stranice novina, onda to zaslužuje jednu društvenu verifikaciju. Ja mislim da je nemamo dovoljno.
Svojevremeno ste najavili i ,,rigorozne mjere“ za kulturne promašaje. Na koje konkretno projekte mislite? Svi znamo za krah Banjaluka Internacionalnog Film Festivala.
– Kad gledate koprodukcije, može se to tumačiti ovako ili onako, ali nakon velikih filmskih koprodukcija, pojavio se domaći film ,,32. Decembar“. Mislim da su naši ljudi koji su bili uključeni u koprodukcije stekli velika iskustva. Ali u svakom slučaju, slažem se sa vama. To mora biti samo jedna faza, koju smo, nadam se, prošli. Takva vrsta koprodukcija je iza nas. Tražićemo aktivniju i drugačiju ulogu naših ljudi, to je izvijesno.
-Što se tiče BLIFF-a, naša očekivanja su bila puno veća od onog što smo dobili. To je takođe jedno iskustvo, kroz koje se, očigledno, moralo proći da bi smo razumjeli cjelokupnu dimenziju festivalskog života. Banjaluka, realno, u tome nije imala iskustva. Ja mislim da su dometi tog festivala daleko ispod onoga što smo očekivali i što je trebalo biti. Možda bi bilo sasvim logično da smo krenuli od manjih festivala, da smo se na taj način dokazali i onda jednog dana sazreli da radimo jedan veliki filmski internacionalni festival. To je bila naša greška. Bili smo nestrpljivi.
Kad smo kod festivala, da li je Banjaluka kao grad i sredina uopšte zrela za toliki broj festivala, kulturnih manifestacija…Ponekad se osjeti hiperprodukcija za jednu, budimo realni, ne tako veliku sredinu. Koliko imamo uopšte posjetilaca i koliko budžet može ispratiti sve ove događaje?
-To je temeljno pitanje. Mislim da će vrijeme selektirati i festivale i događaje. Njih će jednostavno profiltrirati i publika. Izvijesno je da nam treba jedan kalendar kulturnih događaja. Uvjeren sam da će za godinu-dvije biti iskristalisana situacija po tom pitanju.
Moramo zaći i u administrativnu sferu. Naime, još nije završeno imenovanje i odabir čelnih ljudi republičkih kulturnih institucija. Akcenat stavljam na Upravni odbor Narodnog pozorišta Republike Srpske i konkurs za izbor članova, koji je poništen.
-Kada je riječ o Narodnom pozorištu Republike Srpske, komisija je završila svoj posao i u pogledu izbora direktora. Mislim da će Vlada na idućoj sjednici okončati ovaj posao. Opredijelili smo se da obnovimo konkurs za imenovanje Upravnog odbora ove kuće, između ostalog, zato što cijenimo da bi Upravni odbor morao uključivati i ljude koji mogu na neki način i finansijski pomoći toj kući. Lično, u tom odboru bih rado vidio i direktore nekih banaka, koji bi mogli pomoći da se ova kuća finansijski stabilizira. Mislim da sam uvjerio neke bankare da učestvuju u Upravnim odborima, ali isto tako i da dijelove svojih budžeta okrenu prema ovoj kući.
Koliko to pitanje finasiranja umjetničkih projekata ima veze sa Fondacijiom za umjetnost, koju u zadnje vrijeme često spominjete?
-To je sada jedan lični odnos. Nastojao sam svih ovih godina da obezbijedim što povoljniji položaj kulture u našem društvu. To je, dakle, moj lični odnos. Ja tu nisam ministar, postavljam se kao građanin koji može pomoći kulturi, kroz jedan ovakav projekat osnivanja Fondacije. Pripremljena su sva akta. Ja ću kao građanin dati inicijalna sredstva i pozivati ljude da svojiim novčanim prilozima formiramo određen fond. Sve formalnosti će biti gotove za 10-ak dana i uvjeren sam da će Fondacija nadživjeti i mene i druge i da će se svake godine obogaćivati i biti u službi kulture.
I kada silni projekti dođu Vama na sto, koliko ste Vi i vaš tim spremni da prepoznate najpogodniji, najaktuelniji i najbolji kulturni projekat?
-Ja nisam sveznajući. Prosto, jedan čovjek ne može da se razumije u sve oblasti. Zbog toga smo donijeli pravilnik o uslovima i procedurama kako se obezbjeđuju sredstva. Iskreno, ne znam ni da li će članovi komisije donijeti najbolje odluke. Ali prije je odlučivao o nekom projektu samo jedan čovjek, a sad tim ljudi. I to je napredak.
Bili ste novinar. Kako lično doživljavate medijsku scenu u Republici Srpskoj?
-Medijska slika je uvijek odraz društva. Nekad me fasciniraju ljudi koji su svojim komentarom, istupom, napisom u potpunosti ušli u oblast o kojoj pišu, ali me isto tako šokiraju pitanja koja odišu elementarnim neznanjem. Ono što mislim da je nova definicija medija, jesu portali. Oni, naravno, potiskuju printane medije, a dobrim dijelom i elektronske. Težište informiranja se očigledno pomjera u pravcu interneta, gdje imate najširu moguću javnost. Vrlo često čitam portale i mogu vidjeti vrlo zanimljive inicijative i sasvim drugačiji pogled od vašeg. To je u svakom slučaju dragocjeno.
Postoji veliki broj mladih novinara koji nemaju elementarnu opštu kulturu, a ipak rade u medijima. To se više ne može nazivati novinarstvom.
-Ključni problem je neznanje. Informacije mladih novinara se svode na instituciju press konferencije. Mikrofon-sagovornik, puko depeširanje. To je besmisleno. Nije mi drago što printani mediji, pa i elektronski, malo prostora posvećuju bilo kakvoj kritici. Mi nemamo filmsku, pozorišnu i televizijsku kritiku u medijima. Problem je što i u vlasničkoj strukturi medija sjede ljudi koji nemaju novinarsku vokaciju. Kad je u pitanju objektivnost medija, mi mnogo češće dovodimo u korelaciju vlasti sa objektivnošću medija. Ali najčešće su centri moći ekonomski, poput banaka, i oni su mnogo važniji u kreiranju medijske slike. Mada, treba priznati, vrlo često je politička partija ta koja kreira medijsku sliku na ovim prostorima.
Vezani tekstovi : Stanin indeks obrazovanja