Optužnica podignuta od strane Županijskog državnog odvjetnika u Dubrovniku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i granatiranje UNESCO-ve zaštićene povijesne dubrovačke jezgre nekadašnjeg predsjednika SAO Hercegovine i predsjednika skupštine Općine Trebinje Božidara Vučurevića nimalo ne uzbuđuje. Barem tako govori, no dočekao nas je u restoranu “Obala” u Trebinju s isprintanom optužnicom s web stranica hrvatskog državnog odvjeništva.
– Prije 26 dana imao sam težak infarkt i sad me ovom optužnicom valjda žele dotući. To je pokušaj sramnog ubojstva, ali ničim me nisu uznemirli. Tome ne pridajem važnost jer nemam na duši ništa što bi se moglo zvati zločinačkim. Uostalom nisam bio, kao što pišu, predsjednik ratnog predsjedništva iako sam po službenoj dužnosti kao predsjednik SAO Hercegovine to trebao biti. Nisam htio ratne uloge i nisam to prihvatio. Predsjednik ratnog predsjedništva je bio drugi čovjek kojeg neću imenovati, jer nisam špijun – komentira optužnicu Vučurević.
Ako niste Vi tko je zapovjedio granatiranje Dubrovnika?
– Nitko od civilnih struktura, pogotovo lokalne vlasti nije mogao utjecati na JNA koja je granatirala Dubrovnik, pa tako ni ja. Tada sam se čak usprotivio što je JNA zauzela dom umirovljenika u Trebinju pa su mi zaprijetili hapšenjem. Nisam im mogao zabraniti ni zauzimanje tog objekta, a kamoli da sam mogao narediti granatiranje. Čim je Hrvatska priznata JNA se povukla, a zatim je Trebinje napadnuto. Zato je nakon JNA Dubrovnik granatirala vojska Republike Srpske da bi obranila Trebinje. Kad bi palo nekoliko granata na Dubrovnik, prestalo bi i granatiranje Trebinja. To je bilo u okviru strategije vojske Republike Srpske, a ne strategije Božidara Vučurevića.
Je li Vaša strategija bila “humano preseljenje stanovništva”?
-Tko god je od ljudi, od manjinskog naroda u Trebinju zatražio da mu se izda pasoš da ide vani, Vučurević je, evo papira ovdje, to odobrio. Tako je to izdavano dok je bilo pasoša, a kad je nestalo obrazaca onda smo izdavali potvrde. Isto tako, onaj tko je htio izvesti imovinu, auto ili nešto drugo, mogao je to uraditi.
No, odgovaralo Vam je da Hrvati i Muslimani napuste Trebinje da bi imali etnički čisto područje.
– Čekajte, moglo je meni odgovarati ili ne, ali to nije zločin. To je moja privatna stvar je li meni odgovaralo ili nije. To je čovječe humano, pustiti čovjeka da ide gdje hoće. Nisam dopustio ni kad je JNA htjela otvoriti logor u Petrovu polju. Kasnije je to prešlo u druge općine, ali neću sad bilo koga optuživati. Krajišnik, Plavšićka, vjerojatno i Karadžić odgovarat će za navodne zločine, ali se terete za zločine u svim općinama Republike Srpske izuzevši Trebinje gdje nije bilo ni silovanja ni pljačkanja ni paljenja kuća, sve zahvaljujući meni. Mene je Haški tribunal oslobodio svake optužnice. Umjesto da zahvale, sad Hrvati podižu optužnicu protiv mene.
Bi li vam trebali “zahvalit” i za izjavu da ćete izgradit ljepši i stariji Dubrovnik? Jednom ste rekli da je to bio odgovor na rušenje mostarskog mosta, no vaša izjava datira dvije godine prije rušenja mosta.
– Ne sjećam se datuma. Ja ne znam je li ta izjava tada bila. Da se distanciran, reći ću da nisam siguran kad je to bilo.
Kažete da niste htjeli ratne uloge, a bili ste ratni pregovarač.
– Nikad nisam pregovarao s nikakvim vojnim licima. Pregovarao sam s tadašnjim gradonačelnikom Dubrovnika Poljanićem i ljudima iz civilne vlasti, Lukom Šiljegom i ljudima iz elektroprivrede da Dubrovnik dobije struju. Ma gledajte, hrvatska strana je tražila moju odgovornost pred haškim tribunalom i ja sam se odazvao dva puta razgovorima. Na svu sreću ja sam sačuvao svu dokumentaciju. Poslije upada SFOR-a na Pale odneseni su svi papiri. Poslije toga je nastalo bjesomučno paljenje tih naredbi i papira. Ja to nisam uradio. Ja sam sve sačuvao.
I navodno spremili u metalnu kutiju i zakopali...
– E sad da li zakopao, da li zazidao, to je već tajna. Prvo sam zamolio komandu korpusa da mi daju duplikat svake naredbe da to ja sačuvam. Pitali su što će mi, da će to sve biti u vojno istorijskom arhivu. Odgovorio sam da ne znam hoće li biti njih i arhiva. Sačuvao sam papire koji sada mnogo vrijede. Kad bude trebalo ja ću povaditi sve pa i one da sam spasio 480 Hrvata i Hrvatica za vrijeme hrvatsko muslimanskog sukoba i to na zamolbu Mate Bobana koji je tražio da ih preko našeg teritorija prevedemo do Stoca. I Karadžić je to podržao. To smo morali napravit bez znanja naše vojske. Iako ratni i politički protivnici, Boban i ja smo se slagali.
Slagali ste se i s obnovom Dubrovačke republike i odcjepljenjem Dubrovnika od Hrvatske?
– Dubrovnik nikad nije bio Hrvatska. Tražili su neki građani bivše Dubrovačke republike da se ona obnovi. Dolazili su kod mene, valjda da vide je li nama kao susjednoj općini to odgovara. Aleksandar Aco Apolonije mi je donio statut republike. Rekao sam da to nema veze sa mnom. Popili smo kafu i rakiju i razišli se.
Navodno ste bili u Dubrovniku nakon rata.
– Jesam, 1996. godine. Htio sam sebe testirati. Sjeo sam i popio pićence, vjerojatno nitko nije ni obraćao pažnju na mene. Netko me ipak prepoznao pa se pojavilo u novinama kako policija u Hrvatskoj ne radi svoj posao, da je bio Vučurević i da nije uhićen. Pošao sam da vidim kakav će biti odnos prema meni, ali kad sam pročitao to u novinama više nisam išao.
Više i nećete.
– Hoću čim ga se poželim.
A potjernica i optužnica, ne zabrinjavaju Vas?
– Rekao sam čim ga se poželim. Kako ga se neću poželiti, onda više neću ići.
Pa ni pred sud?
– Taj sud samo bi provodio politiku hrvatske vlasti da svaki viđeniji Srbin mora biti optužen za ratna događanja.