Do 2006. godine, Bosna je dobro napredovala. Od tada je sve krenulo nizbrdo. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS), dijela zemlje sa većinskim srpskim stanovništvom, više se ne usteže da govori o otcjepljenju. Ali trenutna kriza je koncentrisana u drugom entitetu u Bosni, u Federaciji, u kojoj su većinsko stanovništvo Bošnjaci (ranije su se zvali Muslimani) i Hrvati.
To je komplikovana priča. Federacija nije uspjela da oformi vladu od izbora prošlog oktobra. U okviru Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat 1995. godine, ako nema vlade u Federaciji, nema ni vlade na državnom nivou.
Na oktobarskim izborima, SDP Zlatka Lagumdžije odnio je najviše glasova u Federaciji. Stranka tvrdi da je multietnička i, iako se hvali određenim brojem Srba i Hrvata među članovima i glasačima, opšte mišljenje je da je ona instrument Bošnjaka. Lagumdžija kaže da on osporava pravo dvjema najvećim strankama bosanskih Hrvata da tvrde da samo one mogu predstavljati Hrvate u Bosni. On nije uspio da postigne dogovor o koaliciji ni sa jednom od te dvije stranke (mada je uspio da pridobije nekoliko manjih stranaka).
“Ovdje se ne radi o Hrvatima”, kaže Lagumdžija, “ovdje se radi o promjeni paradigme. Ranije su stvari bile jednostavne. Etničke stranke su štitile vlastito dvorište i zbog toga nikada nismo imali logične vlade.”
U proteklih nekoliko sedmica, vodeće stranke Hrvata su nastojale da spriječe uspostavljanje gornjeg doma u Federaciji, Doma naroda, manevrom koji je SDP osudio kao nelegalan. SDP i njeni koalicioni partneri, uključujući vodeću bošnjačku stranku, SDA, su zatim formirali skupštinu, ali prošlog četvrtka Centralna izborna komisija (CIK) je rekla da je izbor novog predsjednika i potpredsjednika nelegalan. O slučaju će sada odlučivati sud.
Međutim, došlo je do novog obrata. Valentin Inzko, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni, suspendovao je odluku CIK-a o kojoj sud tek treba da odluči. Lagumdžija odlučno odbacuje sugestije da je uradio bilo šta nelegalno. Za sada vlada Federacije radi, i upravo je usvojila budžet.
Vođa najveće stranke Hrvata je Dragan Čović, koji je u Dodiku našao nenadanog saveznika. Predsjednik RS je dugo nastojao da sprovede strategiju “zavadi pa vladaj” među svojim protivnicima, ohrabrujući Hrvate, koji se žale da su preglasani od strane Bošnjaka u Federaciji, da osnuju treći entitet sa većinskim hrvatskim stanovništvom. (Za vrijeme rata oni su imali svoj dio koji se zvao Herceg-Bosna). Bosanski Hrvati i Muslimani su vodili rat u ratu od 1992 do 1994 oko teritorije.
U petak su Dodik, Čović i njihovi partneri najavili u Mostaru (najvećem gradu u Hercegovini) da će ujediniti snage kako bi formirali vladu na državnom nivou. Ali da bi to uradili i dalje je potrebno formirati vladu u Federaciji. Ako sud odluči da je ono što se desilo u Federaciji nelegalno, neki vjeruju da bi u Bosni mogli biti raspisani novi izbori. Iz SDP-a kažu da se to neće dogoditi.
To djeluje kao veoma kompleksna priča. Ali mnogi sumnjaju da je ona zapravo sasvim jednostavna. Posljednjih pet godina, Dodik pokušava da učini da država ne funkcioniše, na taj način podrivajući njenu legitimnost.
U Mostaru, gradu koji je podijeljen između Bošnjaka i Hrvata, Martin Raguž, vodeći hrvatski političar kaže, “Ova zemlja nije funkcionalna, stabilna, niti integrisana, niti unutar same sebe, niti u EU i NATO.” Dejtonski ustav je, kaže Raguž, “udario u zid” i potrebno ga je izmijeniti. Ukoliko sud odluči da je nova vlada u Federaciji legalna, Raguž kaže, “to bi značilo kraj legalne države”. On misli da će vjerovatno biti potrebni novi izbori, ali će biti mnogo važnije nastaviti razgovore dok se ne iznađe bolji način vođenja Bosne.
Što se tiče nacionalnih vlada u Srbiji i Hrvatskoj, koje su takođe u krizi, one pokušavaju da dobiju nacionalisitičke poene kod kuće pokazujući podršku svojoj braći u Bosni. 18. marta, srbijanska vlada je otišla tako daleko da je održala zajedničku sjednicu sa vladom RS.
Niko ovdje ne želi novi konflikt. Ali niko nije želio rat ni 1990-ih: oni bi više voljeli da su postigli svoje ciljeve—podjelu Bosne i stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske—bez rata. Nažalost, to nije bilo tako jednostavno.
Kako jedan diplomata primjećuje, kada pustite duha iz boce, ne možete ga kontrolisati. I Srbija i Hrvatska kažu da se žele pridružiti EU što je prije moguće, ali ako stvari krenu jako loše u Bosni, ti snovi bi se mogli pretvoriti u prašinu. Ipak, nismo još dostigli tu tačku. Srećko Latal, analitičar iz Međunarodne krizne grupe kaže da je u ovom trenutku malo vjerovatno da će doći do nasilja i ne postoji namjera, spremnost, niti volja za to.
On je u pravu. Iako je narod u Bosni umoran od disfunkcionalne države, ne postoji volja za oružanim sukobom. Ono što ljudi zaista žele je da znaju kad će, nakon bezmalo 16 godina od rata, završiti poslijeratno stanje.
Rješenje trenutne pat pozicije će se vjerovatno nekako skrpiti. To međutim ne znači da nam ne predstoji, kako kaže diplomata, “dugoročni zamrznuti konflikt—koji će trajati decenijama.”
Kažu, obično neko popusti. Ali možda to ne važi za Bosnu. Upitajte Bosanca o politici, ide vic, i on će odgovoriti, “Troumim se oko toga.”
Originalno u The Economist
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Od istog autora : Oprostite za Jugosferu!