Zvanično u Bosni i Hercegovini ima pola miliona nezaposlenih ljudi. Tako kaže statistika. Gledam na jednom od internet portala koji se bave tim – 765 poslova u ponudi. U ovu statistiku ne ulaze zaposleni koji rade mjesecima bez plate ili sa nekim smiješnim primanjima koji se teško mogu nazvati platom. Tu ne spadaju ni svi oni što na radnom mjestu moraju imati vještine mađioničara i živce za knjigu rekorda da bi ispunili zahtjeve svojih nadređenih.
Pola miliona nezaposlenih u Bosni i Hercegovini je, po nekim procjenama, osmina stanovništva. Obzirom da su nas zadnji put brojali 1991. godine nisam sigurna kako se dođe do ovih podataka. Moguće da se za to koriste neke visokosofisticirane tehnike poput gledanja u karte? U svakom slučaju ne treba nam statistika jer se i golim okom može vidjeti da je stanje jako loše.
Jedini je problem što nam za to nije niko kriv osim nas samih. Ne znamo odabrati i zaposliti kvalitetne ljude da rade za nas. Primjer?
Znam firmu koja proživljava svoje najgore trenutke. To je jedna fabrika za proizvodnju čokolade koja je dužna na sve strane a njeni proizvodi takvi da ih ne mogu prodati nikome. Konkurencija je velika, koriste najstariju tehnologiju a ambalaža je vrlo loša. Pored svega ljudi koji je vode o poslu pojma nemaju. Na mjestu tehnologa koji treba da smišlja kako da poboljša proizvod direktor je zaposlio svog rođaka pravnika koji čak ni ne voli čokoladu. Na mjestu marketing menadžera je direktorove žene svastika, po zanimanju medicinska sestra ali ima završen i neki kurs. Finansijski menadžer je direktorov brat, hirurg kojem se u posljednje vrijeme tresu ruke pa je bilo bolje da ga sklone sa tog mjesta dok nije napravio neku štetu. I ostali rukovodioci nisu prvaci u svom poslu, ali su usavršili sve tehnike za popunjavanje ličnih budžeta i korištenje firme za svoj napredak.
Firma je pred raspadom i došao je novi vlasnik kojem je stalo da od nje napravi preduzeće koje će poslovati normalno i koje će moći opstati na tržištu. Otpustio je sve rukovodioce te raspisao konkurs za nove. Trebaju mu ekonomisti, pravnici, tehnolozi i mnogi drugi stručnjaci. Uslov je da znaju da rade posao za koji će ih plaćati, da po mogućnosti budu najbolji u tome jer je kriza velika, te da budu pošteni i skoncentrisani na posao koji će raditi. Javili su se mnogi i vlasnik je, nakon dugog razmišljanja i odmjeravanja, odabrao ekipu za koju je mislio da je najbolja.
Počeli su sa radom a jedan od prvih zadataka im je bio da se organizuju i dogovore kako će raditi te da sami sebi izaberu pomoćnike i saradnike. Vlasnik je planirao da će na to „uhodavanje“ potrošiti maksimalno mjesec dana te da će se odmah baciti na posao i oživljavanje firme. Kada se nakon pet mjeseci vratio sa službenog puta zatekao je rukovodstvo koje je tako pažljivo birao, kako sjedi i raspravlja o tome ko će s kim raditi. Ne samo da nisu uradili ništa nego su još uvijek bili na početku raspravljajući o tome zašto neće raditi sa ovim ili onim.
Šta je vlasnik uradio? Ukratko – sve ih je otpustio a razmišlja o tome da ih tuži zbog toga što nisu radili ono što su trebali uraditi, za taj svoj nerad su uzeli fine plate a dodatno su naštetili firmi potrošivši dragocjenih pet mjeseci. Sada će ponovo izabrati nove.
Za njega mi je lako, on će se snaći a čujem da od svojih ostalih biznisa može ovu tvornicu čokolade pozlatiti. Nego kontam kad će ovi naši “rukovodioci” početi raditi ono zbog čega smo ih izabrali? Činjenica, na onaj konkurs u oktobru su nisu javili baš neki stručnjaci i izbor je bio vrlo loš ali opet, do sada su morali puno više napraviti. Rekli su da hoće, znaju i mogu. Čini se da su lagali. Samo je pitanje dokle ćemo ih pustiti da se igraju sa ovom našom tvornicom. Do kada ćemo gledati kako nas kradu, kako se bogate na naš račun, kako upropaštavaju sve ono što smo godinama stvarali?
Puštaju li vas, na vašim radnim mjestima da svoje direktore i vlasnike vučete za nos? Ili vam, nakon samo jedne ili dvije greške, daju otkaz? Šta se desi ako vi ukradete nešto u svojoj firmi? Kako reaguju vaši šefovi kad ne radite ono za što su vas zaposlili?
Mi smo naše političare izabrali na konkursu za upražnjena radna mjesta i nema nijedan razlog zbog kojeg ih moramo trpiti ako ne znaju raditi svoj posao. Plaćamo ih za to da rade, ne da vrše eksperimente i testiraju nam strpljenje. Mi smo gazde i vlasnici ove zemlje. Mi, svi koji živimo ovdje, nas četiri miliona ili koliko nas već ima. I uopšte nije bitno kako se zove država i od čega se sastoji, sa ovakvim načinom razmišljanja i rada u njoj komotno je možemo nazvati kratko – tvornica gluposti.