Pravda se čeka u državi Bosni i Hercegovini kao što su Vladimir i Estragon zaludno iščekivali Godoa, Godoa koji nije dolazio. Dva njegova nesuđena prijatelja pomišljali su na vješanje, baš kao što narodi Bosne i Hercegovine teže samouništenju, umjesto da konačno dignu ruke od stajanja u mjestu i zakorače u nešto što jeste nepoznato, ali je možda i – spasonosno.
U mnogim se državama svijeta narodi dižu protiv nepravde, protiv siromaštva, protiv neodgovornih i nemarnih vlastodržaca, protiv krvopija koje su zasjele na šiju milionima i polagano ih crpe mareći jedino za sopstveno dobro, težeći jedino ličnim probicima; u svjetlu mnogobrojnih incidenata, Bosanci i Hercegovci sliježu ramenima i proglašavaju te nemire izmišljenima, te prosvjede preuveličanima, taj narodni gnjev aranžmanom u režiji neke od svjetskih supersila, tajnih ili javnih, i predajući se ljenstvovanju, tihom, samorazarajućem saburu koji je bio i ostaje najveća tragedija ove države, pušta nepravdu da iznutra ruje, pušta siromaštvo da se grana i razvija, pušta neodgovorne i nemarne vlastodršce da i dalje neradom isisavaju posljednje atome snage iz umiruće zemlje, pušta krvopije koje sjede na šiji milionima da se množe i glože, a da im ni na pamet ne pada ustrojiti vlast i otpočeti nešto što bi makar nalikovali borbi za dobrobit zanesenih i zabludjelih birača.
Imamo li mi to za kormilom vlasti nešto bolje od Gadafija, nešto naprednije od Mubaraka, nešto sposobnije od Jadranke Kosor?
Odgovor je svjesnome jasan – ne, nemamo.
Ako išta, imamo gore, jer koliko naši vladari nemaju obraza ni srama, toliko smo nespremni i nevoljni da se uhvatimo u koštac sa našom stvarnošću i izmijenimo ju. Nesposobni smo ustati i reći da je vrijeme sad, nevoljni smo da se podignemo i da udarimo šakom o stol.
Da, i mi protestujemo, i mi se bunimo, i mi se okupljamo pred zgradama vlada, ministarstava, brojnih skupština i parlamenata, brojnih privatizacijom uništenim kompanija, i mi se znamo dići, i mi znamo lupiti šakom o stol kad je isključivo naš neposredni probitak ugrožen. Poput konja koji od očnica ne vidi ništa sa strane mi ne znamo dići svoj pogled, uperiti ga malo snažnije i malo intenzivnije u sutrašnjicu, ne znamo shvatiti prijetnju koju nam nosi kad nas sustignu posljedice minulih čina naše jučerašnje vlasti, kad nas udare po glavi dugoročne posljedice tih istih čina, kada te posljedice sustignu našu djecu i naše unuke, a mi ne budemo u ovoj sadašnjoj snazi koja nam dozvoljava da ustanemo, zaurlamo i krenemo naprijed.
Ne, Bosanac je mirno ispružen na svom kauču, Hercegovac lijeno izvaljen u fotelji; množina sile koja se digne kada treba tražiti neisplaćene plate ili regrese počiva u miru kada je potrebno ustati i boriti se za opću dobrobit, za onu dobrobit koja ne šušti u rukama i na kojoj nema Andrićeve slike, ali ima nešto što je opipljivo i što se osjeti kad plodovi obnovljene i osnažene voćke pristignu.
Ali ne, Bosanac čeka američki aranžman, Hercegovac čeka masonsko htijenje, jer pomisao na to da jedinstveno ustanu i bore se protiv propasti koja neminovno čeka i Bošnjake, i Hrvate, i Srbe, i ostale, i manjine, i većine, naprosto ne oživljava u njihovoj svijesti, ili je skopčana sa takvim percipiranim teškoćama da im se boljom opcijom čini sjesti, čekati, ludo se nadati, klimati glavom na isprazna obećanja, i trpiti, trpiti, stoga što je trpljenje duboko ukorijenjeno u narodnu svijest naviklu obitavati pod čizmom, nepriviklu na samostalnost i na uspjehe sopstvenih ruku, od naroda za narode.
Kada nemaju s kim, mnogi neće, kada imaju s kim, mnogi ne smiju, kada hoće i kada smiju, tada ne umiju, i u tom golemom neskladu volje, želje i spobnosti tope se nade u budućnost, izgara vjera u napredak, i oživotvoruje se smrtonosno načelo poznato još od rušenja feudalizma – ko ne protestira, ne prosperira.
Bosanci i Hercegovci, nema odmora dok traje obnova!
Načeti smo ratom, oslabljeni i obeznađeni mirom, povijest nas je pregazila i ostavila da umremo, unutrašnji i spoljni neprijatelji likuju nas našom slabošću, i to je ono što im ne treba dozvoliti!
Mnogi priželjkuju našu propast, mnogi je naslućuju, mnogi u našoj malaksalosti, u našoj učmalosti vide nemogućnost našeg opstanka.
Varaju se!
Može i treba biti jedinstva, može i treba biti bratstva. Nacionalisti to ne proviđaju, fašisti to ne razumiju, drznici okrunjeni našim nesretnim izborom koriste njihovu sljepoću i neshvatanje, ali mnogi su među nama svjesni, mnogi među nama ne osjećaju te prisilne, nametnute barijere koje stvara politika, koje stvara religija, koje stvaraju sebičnjaci i reakcionari, konzervativci i tradicionalisti upljesnivljeni pod svojim arhaičnim shvatanjima.
Mnogi među nama prepoznaju samo ljude, i zajedno s tim ljudima se valja dići, zajedno s tim ljudima valja ustati i pojuriti naprijed, protiv svih i svakoga ko nasrće na ono što država i njeni građani treba da budu.
Ne ustaje se protiv nepravde po bilo kakvom aranžmanu, ne treba strane ruke i stranih usta da kažu da je pola miliona nezaposlenih previše, da su kompanije smoždene izopačenim privatizacijskim procesima, da živimo u bijedi i neimaštini nesrazmjernoj onome što možemo i trebamo imati, da živimo sa razrovanom sviješću koju nisu razrovali ni masoni ni Amerikanci, nego domaći izdajnici i pohlepnici koji vole samo i jedino novac, i koji sa neizbježnim doktrinama, ideologijama i dogmama na usnama zabašuruju ruke kojima pune svoje džepove.
Protiv nepravde se ne ustaje sa religijskom dogmom i političkom doktrinom, protiv nepravde se ustaje sa dostojanstvom svojstvenim čovjeku, svojstvenim uvjerenju da čovjek i kao jedinka i kao član zajednice zaslužuje bolje, treba imati bolje, i to ne bolje plate, ili zdravije okruženje, ili zajedničku izgradnju naprednijeg društva, nego i jedno, i drugo, i treće, i sve za što se vrijedi boriti, i što je u suprotnosti sa izopačenim vrijednostima koje se nastoje utemeljiti kao normalne i svakodnevne.
Neka padne sila, neka se sruši nepravda, neka se iskorijeni korupcija, neka nestane nepotizam, neka izumre fašizam, neka svi ti zli i naopaki elementi bosanskohercegovačke svakodnevnice zanijeme pred zajedničkim, jedinstvenim, združenim nastupom građana, bez obzira na boju, i vjeru, i rasu, i pol, i sve ono što razdvaja.
Ako je potrebno ustati, ustanimo!
Ako su potrebne hiljade i desetine hiljada i stotine hiljada na ulicama, neka budu hiljade i desetine hiljada i stotine hiljada na ulicama, jer svojim ustajanjem mi plaćamo našu budućnost, a svojom tišinom mi smo odavno isplatili bijedu u kojoj živimo, ambis u kojem trunemo. Isplatimo punu cijenu slobode, svijet se polagano budi i diže, ne spavajmo!
Vladimir i Estragon su, na kraju svoje drame, ostali stajati u mjestu.
Mi nećemo.
Mi moramo naprijed!