Univerziteti i demokratsko društvo
Danas se diskusija o ulozi univerziteta fokusira gotovo ekskluzivno na njihov doprinos ekonomskom razvoju zemlje ili regije, i još konkretnije na to kako univerziteti mogu doprinijeti smanjenju nezaposlenosti i povećanju konkurentnosti. Ovaj prioritet je snažno ilustrovan u pravdanju takozvanog bolonjskog procesa, naročito u vezi sa prelaskom sa konvencionalne diplome i magistarske titule na BA i MA. Argument je da će međunarodno usklađivanje ocjena akademskog uspjeha povećati konkurentnost evropskih univerziteta u odnosu na američke univerzitete i omogućiti im da bolje pripreme diplomce za međunarodno tržište rada.
U cjelini, referentni okvir za definisanje uloge univerziteta rijetko seže dalje od ovog aspekta ekonomske konkurentnosti. U svjetlu rastuće nezaposlenosti, to je za razumjeti: iskustvo pokazuje da znanje, obrazovanje i obuka pružaju najbolju šansu za smanjenje nezaposlenosti i stimulisanje privrede, naročito kroz inovacije. Ipak, težnja da se uloga univerziteta ograniči na ovaj aspekt se mora, po mom uvjerenju, prevazići, jer vodi u kulturno siromašenje i zanemarivanje šireg shvatanja obrazovanja u liberalno-demokratskom društvu. Dugoročno bi to moglo imati teške posljedice.
Šta je svrha obrazovanja u demokratijama?
Opšteprihvaćeno je da obrazovanje garantuje postojanje dugoročnog normativnog demokratskog okvira u koji je smješteno, kao i rješavanje empirijskih problema- na primjer transformacije rada – sa kojima ćemo se susresti u bliskoj budućnosti. Želio bih da istražim implikacije koje to ima za univerzitetsko obrazovanje, oblast o kojoj smatram da sam kvalifikovanijim da govorim nego o školstvu. Kojim obrazovnim ciljevima bi se univerziteti trebali posvetiti u demokratskom okruženju?
Dozvolite da za trenutak zanemarim činjenicu da se danas ovo pitanje smatra suvišnim, jer je generalno ekonomska relevantnost akademaca i univerziteta gotovo ekskluzivno u centru pažnje, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Tradicionalno, ekstra-ekonomski ciljevi univerziteta su bili “kulturno vaspitanje” (Bildung) i “obrazovanje” (Ausbildung). Često su ova dva cilja data kao kontrast, sa neinstrumentalnim razvojem ličnosti koji se shvata kao antiteza obuci za tržište rada. Ovo obično dolazi uz upozorenje da danas univerziteti ne mogu više obrazovati samo radi akademskog znanja – kao da su to ikada i radili u tako uskom smislu.
Naravno, dubokoukorijenjena nesigurnost u vezi sa oblikom koji će tržište rada imati u budućnosti sve više vodi ka preispitivanju cilja visokog obrazovanja da pripremi diplomce za zaposlenje. Mi više ne znamo kako će tržište rada u budućnosti izgledati i prema kojim profesijama i vještinama bi trebalo usmjeravati visoko obrazovanje. Međutim, tržište rada nam nije zadato kao sudbina, već se na njega može u velikoj mjeri uticati. Na primjer, globalna konkurencija može proizvesti različite reakcije kompanija: oni mogu premjestiti proizvodnju koja zahtijeva mnogobrojnu radnu snagu u zemlje sa niskim primanjima, mogu povećati produktivnost rada na domaćem terenu u tejlorističkom maniru, mogu zamijeniti radnu snagu mašinama, ili se mogu okrenuti proizvodnim procedurama fokusiranim na radnu snagu i inovaciju – kao što je na primjer celularna proizvodnja. Posljednje od navedenih rješenja ima najbolju perspektivu, prema mišljenju specijalista. Međutim, ono zahtijeva visokostručnu radnu snagu.
Devedesetih godina, talijanska firma Fiat je htjela da uvede celularnu proizvodnju u svoju novu fabriku u Melfi. Zbog nedostatka kvalifikovanih radnika u bližoj okolini, međutim, Fiat se odlučio da značajno smanji svoje planove. Rezultat će biti manja potražnja za kvalifikovanim radnicima u budućnosti, više monotonije u radu za mnoge ljude, i stvaranje društvenog raskola između niskokvalifikovanih i visokokvalifikovanih radnika. Ukoliko se to želi izbjeći, visoko obrazovanje usmjereno ka nezavisnosti, kreativnosti i odgovornosti zasigurno može biti korisno, čak i ako nema izgleda za konkretnu primjenu na tržištu rada. Postojanje visokokvalifikovane radne snage je upravo ono što daje inovativnim kompanijama šansu da krenu u novom pravcu.
Ovaj primjer podržava sve raširenije shvatanje da dobro i “održivo” znanje nikako ne stoji u suprotnosti sa obrazovanjem u širem smislu. Budućnost je otvorena, pa bitna stvar više nije usvajanje tehničkih vještina ili informacija, već sposobnost pojedinca da razvije nezavisne kategorija za sve veću količinu informacija i “svjetskog iskustva” u cjelini. To omogućava pojedincima da dosegnu promišljeno znanje koje seže dalje od puke informacije, da razvijaju nove ideje, da preuzimaju inicijative, i da ih implementiraju u saradnji sa drugima.
Svi ti koraci zahtijevaju visok nivo promišljanja. To podrazumijeva, s jedne strane, metodološke i teorijske baze informacija i znanja. To samo po sebi zahtijeva istrajnost i prije svega strpljenje, s obzirom na nesigurnost koja se skriva u svakoj metodi i svakoj teoriji – zbog čega ne postoji nešto što se može smatrati sigurnim znanjem, jednostavnim za upravljanje, bez uzimanja u obzir njegove uslovljenosti. To je slučaj čak i sa najmanjim opservacijama. “Postoji nešto više u opservaciji nego što se može opservirati “, kao što reče filozof i kognitivni teoretičar Günter Abel. Mjerena akademskim standardima, da ne spominjemo najnovije istraživanje, kognitivno-teorijska naivnosti koja se može naći u nebrojenim odbranama novog društva znanja, uključujući one visokozvanične (često skrivene u birokratskom jeziku) je po mom mišljenju nečuvena. Kao da je znanje nešto što se može koristiti kao lopata.
S druge strane, razmišljanje podrazumijeva postizanje sporazuma sa onima sa kojima nastojimo usvojiti znanje, onima sa kojima vršimo razmjenu i onima sa kojima sarađujemo. Ko god nije naviknut na promišljanje o uslovima vlastitih postupaka i stavova biće mu teško da započne diskusiju sa drugima o toj temi, i, u kompleksnim kontekstima i situacijama, neće ih moći pratiti i djelovati zajedno sa njima.
Ova sposobnost promišljanja, kao što sam ukratko opisao, je preduslov za visoko obrazovanje ako želimo da ono bude i otvoreno ka budućnosti i sposobno da preživi u njoj. Istovremeno, to je suštinska odlika obrazovanja u širem smislu “kulture”, koja se još od Prosvjetiteljstva shvata kao put i cilj razvoja ličnosti. Od ključnog značaja ovdje je suverena aktivnost pojedinca, koja se sastoji, između ostalog, u samopromatranju, kao sredstvu pomoću kojeg pojedinac postaje moralni subjekt. Obrazovanje nije tržišna roba ili roba koja garantuje prestiž koja omogućava, kako je Niče sarkastično rekao, obrazovanom buržoaskom građaninu (Bildungsbürger) da postane “obrazovani filistinac ” (Bildungsphilister). To je ustvari stalni napor koji osoba ulaže kako bi razumjela svijet, usvojila moralnu orijentaciju i zatim postupala odgovorno. Osoba razmišlja i poredi svako iskustvo sa prethodnim, svjesna da ne postoji nešto što bi se moglo zvati sveukupno znanje na koje se možeš jednostavno osloniti, znanje koje više ne zahtijeva postizanje sporazuma sa drugima. Upravo suprotno, napredak od pojedinačne informacije do znanja, koje se shvata kao postizanje veće sigurnosti u ono što je rečeno ili pretpostavljeno, sastoji se iz paradoksalne potvrde principijelne nesigurnosti znanja i ograničenja njegove validnosti. Osoba “od znanja” zna ograničenja i prepreke u vezi sa svakom pretpostavkom sigurnosti, bolje nego osoba koja je tek informisana. Spoznaja nesigurnosti tako ukazuje na napredak u razumijevanju. Kantova Kritika čistog uma, “kopernikanska revolucija ” kognitivne teorije, za kojom zaostaju toliki savremeni retoričari društva znanja, nudi osnovu za ovakvo shvatanje obrazovanja. To je mnogo modernije i iznad svega prosvjećenije od mnogih kvazi-progresivnih stavova koji tvrde, bez promišljanja, da je društvo znanja zadata činjenica ili čak cilj.
Argument za neophodnost cjeloživotnog obrazovanja koji se odnosi na takozvani “rok trajanja” znanja ukazuje na nepromišljenost koja se mora razotkriti ako želimo da procijenimo i odredimo ciljeve univerziteta u uslovima pretjerane vjere u kompjutere i poplave informacija. Istinski promišljeno znanje ne gubi svoju validnost nakon tri mjeseca kao informacije o redu vožnje. Ključna stvar je razviti znanje koje je dugoročno jer je promišljeno, za šta su “ljudi od znanja” sami odgovorni; znanje koje se ne može svesti na seriju kodova koje stavljaš u kvadratiće i ukrašavaš strelicama koje pokazuju kauzalnost, znanje koje realizuje sebe kroz praksu iskustvenog promišljanja, i koje zavisi od stalnog procesa pregovora sa samim sobom i sa drugima. Platonovi Dijalozi i Aristotelova Metafizika nisu prevaziđeni već gotovo više od milenijuma jer pomno razmišljanje, u procesu argumentacije i kontra-argumemntacije, sprečava digresije i zadržava svoju validnost – iako je ova validnost u principu nepotpuna, drugim riječima uvijek relativna, ili preciznije: “odnosna”.
Esencijalna politička dimenzija
Dok “kulturno vaspitanje” i “obrazovanje” možda više ne predstavljaju fundamentalne suprotnosti u budućnosti obilježenoj brzim tehnološkim promjenama, ipak se postavlja pitanje da li ovdje skicirana politička dimenzija koncepta obrazovanja skicirana, to jest spajanje obrazovanja sa moralnom i građanskom odgovornošću, ostaje značajna za budućnost univerziteta. Nije li nauka zloglasno vrijednosno neutralna? Tako se barem često tvrdi, pri čemu se poziva na Maxa Webera. Naravno, Weber je pritom pogrešno shvaćen, on je samo htio da identifikuje vrijednosne sudove koje su neizbježno uključeni u svaku naučnu analizu i da izbjegne njihovo polaganje prava na univerzalnu validnosti. To ne važi samo za humanističke i društvene nauke. Metode prirodnih nauka i medicine (ako se ova druga smatra posebnom naukom) uvijek uključuje prethodno formirano shvatanje stvarnosti ili ljudskih bića, što uključuje vrijednosne sudove. Često se smatra bitnijim sačuvati pouzdanost isprobane i testirane metode nego postavljati pronicljiva pitanja, što rezultira izostavljanjem segmenata stvarnosti ili mogućih kauzalnih odnosa iz analize.
Pa, da li je takođe potrebno da definišemo cilj unverziteta politički? Da li je to uopšte moguće? Ili, da li nas logika ekonomske globalizacije prisiljava da se odreknemo političkog sporazuma, demokratije, slobode i pravde zarad ekonomske efikasnosti, samodokazivanja i opstanka? Konkretnije: nije li ideja politike sadržana u prosvjetiteljskom konceptu obrazovanja, konceptu politički odgovornog građanina, to jest građanina koji postupa u interesu zajednice (definisane kao nacionalna država u kojoj je on ili ona rođen/a), prevaziđena, čak nemoguća?
Ova pitanja nikako nisu akademska, naročito kada se radi o obrazovanju budućih donosilaca odluka, ljudi koji će biti na visoko odgovornim pozicijama. Ni ovdje ne može biti poptuno objektivnog, a još manje obavezujućeg odgovora. Politikolog Fritz Scharpf, u svojoj teoriji, odbacuje argument da će politika u budućnosti biti prevaziđena. Ali on je to učinio ne samo na osnovu teorijskih ili empirijskih argumenata, već prije svega iz normativnog, možda čak i moralnog impulsa da ne dozvolimo da se problemi sami od sebe rješavaju, već da, uprkos svim poteškoćama, oblikujemo okolnosti. Međutim, Scharpf je ipak postavlja jedan uslov mogućnostima politike uopšte i demokratske politike naročito (to jest politike zasnovane na diskusiji i sporazumu, što je ono što nas ovdje zanima): kapacitet za multijezičnost. To podrazumijeva poznavanje više od jedne oblasti stvarnosti i društva, sposobnost da govorite različitim jezicima (Niklas Luhmann će koristiti termin “kodovi”). Bez te sposobnosti, nećemo moći postići sporazum jedni sa drugima niti shvatiti životne svijetove i iskustva drugih, i umjesto toga ćemo upadati u nesporazume.
Multijezičnost je jedino sredstvo kojim se može spriječiti neizbježna specijalizacija našeg znanja i aktivnosti koje sužavaju horizont naše stvarnosti do te mjere da je rezultat izvrtanje istine i čak – pošto više ne možemo predvidjeti posljedice naših misli i postupaka – strukturalna neodgovornost. Tada ćemo postati, kao što reče Thomas Mann, “bezgranično ograničeni”, a to bi nas moglo puno koštati. Ako želimo da nastavimo da utičemo na svijet u kojem živimo, moramo sve više težiti multijezičnosti.
Nije li građansko-politička dimenzija prosvjetiteljstva moguća komponenta koncepta obrazovanja – šta više, neophodna – univerzalnog obrazovanja, i time cilj univerziteta? Odgovor je da, ako smatramo da je bitno da izbjegnemo opasnost djelimičnog sljepila i strukturalne neodgovornosti; ako shvatamo ideju da su opstanak na ovoj planet i obuzdavanje rastućeg nasilja povezani sa moralnim i političkim uslovima kao što su sloboda i pravda, ne samo za nas već za svakoga, jer se ne možemo više izolovati; i ako imamo na umu da je razvoj liberalne demokratije, zasnovan na minimalnim standardima pravde, preduslov za naš zajednički opstanak u zajedničkom svijetu. To bi bio osnovni i dalekosežni cilj kojem bi ekonomska efikasnost i tehnološka transformacija univerziteta morali biti podređeni.
Da li ovaj zaključak ostaje validan uprkos sve većoj nemogućnosti nacionalne države da donosi političke odluke? Da, tim prije! Kao politička forma, liberalna demokratija može biti vezana za mjesto i vrijeme jer se politika ne može drugačije legitimizovati. Međutim, mjesto političke vlasti ne mora se podudarati sa onim nacionalne države. Ima se mnogo šta reći u prilog prebacivanju ili distribuciji sfere donošenja odluka na nadnacionalni nivo s jedne strane, i na regionalni nivo s druge strane, formirajući time mrežu vladavine čiji će akteri, zajedno sa onima koji su mandat dobili na tradicionalan način, biti velike međunarodne organizacije, multinacionalne kompanije i civilno društvo (nevladine organizacije). U ovoj kompleksnoj mreži vlasti, demokratska politika će biti onoliko uspješna koliko se problemima bude prilazilo i o rješenjima odlučivalo sa stavom građanske odgovornosti; od strane ljudi koji su naučili da gledaju dalje od svojih neposrednih interesa, svojih vlastitih životnih svjetova, profesija, specijalizacija i svjetonazora, ljudi koji su sposobni da razumiju druge i suosjećaju sa njima, postignu sporazum na licu mjesta i nađu trajna i održiva rješenja. Što su više nezavisni, što manje zavise od odobrenja odozgo, tim bolje.
Sposobnost za postizanje razumijevanja
Čini mi se da je u demokratijama, širi cilj visokog obrazovanja u budućnosti sposobnost postizanja sporazuma. S jedne strane, ovo znači postizanje sporazuma o kognitivnim preduslovima našeg vlastitog znanja, razmišljanja i djelanja; promišljeno znanje iz raznih oblasti stvarnosti a time i nauke; interesovanje za druga istorijska iskustva i kulturalne uticaje. S druge strane, to znači sposobnost, fantaziju i želju da se razumije i saosjeća sa drugima i drugačiji način razmišljanja, i da se djeluje zajedno sa drugima u duhu slobode i pravde. Nije nevažno da termin “postizanje sporazuma” kombinuje (naizgled) čisto intelektualno-kognitivni smisao sa moralnim. Oba smisla su neophodna. Za oba, radi se o razumijevanju novog – njegove logike, unutrašnje strukture, posljedica. To je primarni element istraživanja. Međutim, to je takođe sve značajnije za život i za opstanak, da se postigne sporazum sa drugima, da se do njih dođe sa jasnim idejama i sa htijenjem, ako postoji konflikt, da se pronađu pravedna rješenja. To se može desiti samo ako se izbjegne da postaneš učahuren u vlastitoj oblasti života i znanja, i umjesto toga, razmišljajući o svom vlastitom svijetu, razumiješ druge.
Originalno u Eurozine
Tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić