I – Odbacivanje rata
Prije svega, onaj ili ona, koji/koja misli da će u ovom tekstu naići na analizu mogućih izvora budućih ratnih sukoba u BiH, ili pak, adresirane žrtve i određenu projekciju mogućih lomova, to neće naći. Ovdje se naime radi o teoretskom proširivanju našeg iskustva, i riječi o ratu kao (intelektualnom, moralnom, političkom, socijalnom, međuljudskom i na kraju, svakodnevnom) otporu protiv onoga što nam je nametnuto današnjom Bosnom i Hercegovinom.
„Rat je otac svega i svega je kralj. Jedne je pokazao kao bogove, a druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Treba znati da je rat sveopšta pojava, da je pravda borba i da sve nastaje kroz borbu ako je to nužno“. (Heraklit, fragmenti 53. i 80.).
Iako povijesno i vremenski udaljeni od Heraklita, tvorca ovih misli, one ostaju i dalje plodne. Ostaju vodilje, i princip za naše razmišljanje. Daju nam uvide za refleksiju, za pravila, za, takoreći, promišljanje društvenih zakonitosti. Bez obzira što je nauka već toliko odmakla da se ustručava govoriti o zakonitostima kao o strogo nužnim vezama. Njegova misao je, kao polazište, aktualna za razmišljanje trenutne kondicionalnosti Bosne i Hercegovine i, prema tome, onoga što nas zanima, naše šanse u njoj.
Drugi dio citiranog odjeljka Heraklitovih fragmenta bi se mogao prevesti i ovako: „Moramo znati da je rat zajednički za sve i da je razdor/borba pravda, i da sve stvari dolaze u svijet i odlaze iz njega kroz borbu“.
Dakle, u tekstu će se iznijeti samo jedna teza, ma koliko ona, vjerojatno, bila teška. Ona traži da se artikulira ovako: Mogućnost tvrdnje da je Bosna i Hercegovina u stanju ili procesu nedovršenog mira ili nedovršenog rata, da je rat prebačen iz sfere ubijanja u sferu politike, prevara i afunkcionalnog nadmudrivanja, otvara nam nam novi pogled. Otvara nam perspektivu da se iz pozicije takvog tvrđenja, onog koje sa svog stajališta obuhvata polaritete i sukobe u društvu, možemo uključiti u tu borbu. Ne nužno, kao odabir strana koje se već nalaze u takvom sukobu, već prije, kao aktualiziranje naše pozicije. Dakle, otvara nam mogućnost, ne da više tvrdimo da rat nije gotov nego da se iz tih tvrdnji, koje čekaju da se završi takav nedovršeni rat ili mir, spustimo u tu borbu.
Ako je rat u Bosni i Hercegovini, ako je ona u stanju ili procesu nedovršenog mira ili nedovršenog rata, onda taj rat treba aktualizovati/iskoristiti. Tvrdnja, tako česta u BiH, da rat još traje ili da nije završen, ne treba da nas odvoji od pozicioniranja uloge i mjesta u tom ratu.
Rat se ovdje ne želi praktično prevesti u svoju krajnost – mada je ne smije isključiti. Na njega se gleda kao na teoretsko oruđe. On promišlja o neposustaloj borbi, o metodi, neuvezanim usamljenim pojedincima/pojedinkama, mikrozajednicama, perifernim i marginalizovanim grupama, načinima zauzimanja državne vlasti, promjeni odnosa i etabliranja demokracije na emancipatorskim vrijednostima.
II – Pozicioniranje
Rat koji je bio prevara, potpuno je promijenio sliku naše budućnosti, sadržaje naše suradnje, naših kontakta i komunikacije. A niko nas ne može ubijediti protiv toga, da je rat bio takav. Baš niko. Ako želimo imati diskurs, on unutar sebe mora imati svoje subjekte i objekte, koji su važeći za taj diskurs. Mora predstavljati logički proces od jednog logičkog elementa k drugom izgrađujući tako u potpunosti cjelinu iz dijelova. A taj diskurs traži obuhvatnost. I njegova objašnjavalaćka moć zahtijeva da je heuristički plodnija i da pruža više. On otvara mogućnosti razvoja pojedinaca/pojedinki i zajednice i/ili društva.
Protekli rat se historijski nije smio dogoditi, a pogotovo na način kako je produciran. A to da se dogodio ne povlači sa sobom nikakvu istinu. Proizveden je namjerno da bi onemogućio glave uvide o krajnim interesima takvog rata i njegovih rukovodilaca. Gomilanje novca, siromaštvo, provinicijalizaciju, homogenizaciju i tipsko mišljenje, strah, nove političke i ekonomske moći kreirane prema sistemu etničke diferencijacije. I krajnji je rezultat njegovih aktivnosti, među ostalima, nepodnošljiva mržnja. Ova perpetuirana i obnavljana mržnja je izgovor za jednu totalitarnu ideologiju nemogućnosti ljudskih odnosa i kontakta, koje sa sobom nose bezzakonje i time gajene povlastice ljudi u vrhu piramide.
Taj model je svjesno proizveden kao laž. Adornovski bi ga iskazali ovako: „u dogmatičnom pojmu naroda, u priznavanju zabludne sudbinske povezanosti između ljudi kao instance za djelovanje, implicitno je negirana ideja društva emancipovanog od prinude prirode“. Razlika je u tome što nam ovaj model nije bio ponuđen kroz dogmatsku ideju naroda, u uvjerenju u sudbinsku povezanosti, već je bio nametnut i održan u vidu pljačke, refeudalizacije, pauperizacije društva. Na kraju on je promican i konceptom i praksom etničkog „čišćenja“ i genocida kao afirmacije života i smrti nacije. Time je on potvrđivao svoju hegemoniju. Opstati se može samo kao grupa.
Napomene je vrijedno, u nekakvom drugačijem smislu od ponavljanih, da nam je sukob etničkih zajednica predmetnut kao životni model rješavanja sukoba, dakle kao sam model života. Svi odnosi moraju da se riješe tako što su tri etničke skupine, „samodefinirane“ kao jedino bitne grupe, kao jedino istinski interesi, inheretno pri/u sukobu i otuda se povlači njihovo pravo da monopoliraju životni, politički i javni prostor BiH. Ove ideologije, naravno, nemaju emancipatorskog potencijala i one čine naš socijalno-politički univerzum. Pored toga strukturalno obezbjeđuju visoku korupciju vertikalno i horizontalno promreženu kroz državne aparate i društvo. Proizvode sinekuru i loše konjunkture.
Uglavnom, pozicioniranje – nečega diferentnog u odnosu prema ukupnosti odnosa u BiH – kao postojeće sile, manje ili veće – svejedno, onoga što je danas marginalizovano i na periferiji, rastavljeno ratom, može dovesti do kataliziranja rješavanja problema društvenog i ljudskog života u državi Bosni i Hercegovini.
Razmišljanje o ratu, u ovom smislu vanpraktično, daje nam mogućnost, takoreći, orijentacije – teorijskog proširivanja našeg iskustva. Kako živjeti u društvu kojemu smo mi polarno različiti. Kako zasnovati naše držanje, kako se odnositi u našem društvenom svijetu. Ovo jest protuslovno pozicioniranje u iskustvu prakse, zauzimanje stava ne-po-mir-ljivosti. Razgraničavanje i situacioniranje sebe u društvenim odnosima. Distanciranje od općih/opštih narativa, kao kompetitorskih, a ne narativa istine.
III – Dijalog i Polemika
Uvjerenje, potreba za nametanjem novih vrijednosti ne tiče se ni činjenica rata i s njim producirane mržnje, niti činjenica praksi i učenja o najmanjim etničkim distancijama i najširim etničkim „izmješanostima“ prijeratne Bosne i Hercegovine. Niti toga da je, vjerojatno, baza Narodnooslobodilačke borbe bila mahom u BiH. Ono se tiče samo volje, i pokušava da se ne referencira ovamo ili tamo. Ono se razumije u prospektu iščekivane bolje i drugačije budućnosti, u autoreferencijaciji na samu sebe. U priznanju da smo isključeni i gurnuti ka periferiji. Jer imamo antitetičko mišljenje, antitetičku logiku, antitetičko iskustvo, antitetičke osjećaje i antitetičke potrebe. Ovo antitetičko jeste jasno pokazatelj neistine ovog projekta. Ili makar ukazuje na područje gdje ne vrijede njegove zakonitosti.
Tekst predlaže na jedan način metodološko odustajanje od dijaloga jer čak nismo niti učesnici u dijalogu, a da bi se polemički pozicioniralo. To polemičko (Πόλεμος; “rat“) ne misli da se puca, da se ide oružjem pred protivnike i/ili neprijatelje, već o heraklitovskom izlasku/dolasku u svijet. Da se kaže Ok, sad ti slušaj mene, ti imaš svoju priču, i ja tu priču slušam dvadeset godina i znam je napamet. Nisi jedini ili jedina koju je priča, ali ja hoću da živim i da se družim s ljudima! Ja čitam sve, i ono što mi je kazano i ono što mi nije kazano. Ja sloterdijski1 pravim svoju naciju. I tražim samo od tebe da odjebeš, da ne čekam da te prođe ignorancija i neznanje, i da me ne ubiješ. Ali znaš … Znam! Adio. Kao pozicija u dijalogu, koji je živi način pregovaranja i razumijevanja, čuvanja dostojanstva drugog i uvažavanja, mi nismo priznati i usvojeni, već omalovaženi i ideološki konstruirani, kao nešto što je izgubilo svoju snagu i sa snagom pravo na svoju gnozu/znanje, i kao da smo što pogrešno održivosti Bosne i Hercegovine.
Kompromis, koji nije rješenje, iz diskursa etničkih zajednica i refeudalizacije na djelu, nas prihvata kao rješenje postojanja u marginalijama, kao marginalizovane neaktualizirane skupine – tolerirane manjine to jest prihvatljive izuzetke. A svi znamo da je ovaj projekat svoju konsolidaciju obezbijedio preko oružja i nasilja, i tako pribavio labavi legitimitet. Dovodimo li ga u pitanje opet stravično svjedočimo banalizaciju zla.
Polemičkim pozicioniranjem vraćamo riječ do sebe. Počinjemo govoriti o nama samima od nas samih. U praktičnom smislu, u svakodnevnom društvenom i političkom životu, to znači da ne priznajemo ucjene nacionalizama, da imamo svoje sagovornike/sagovornice, koji upravo često nisu u gradu ili mjestu gdje živimo. Dakle, da spoznajemo, razmišljamo i isprobavamo situacije u kojima bezpogovorno možemo govoriti ono što mislimo, izjasniti se oko naše logike, nepristajati – jer pristajanje podrazumijeva nasilje onog nevidljivog drugog (nikad napisanih i prećutnih konvencija) i skrivenih ekonomskih interesa. Ako se to može poetski kazati, biti svetionik u dobu mrtvila i neslobode, jer ćemo svijetliti za onaj drugi svetionik. Tako ćemo se lakše vidjeti, izgraditi mostove podrške, razumijevanja i solidarnosti.
IV – Rat kao šansa
Rat je mjesto u kojemu njegovi polovi (društveni, politički, ekonomski) dolaze do krajnjih konsekvenca, do najoštrijih, nepomirljivih razlika. U tome je on naša šansa i to upravo u svojoj nezavršenosti. Šansa da se probudimo i da budemo prepoznati. Da, u jednom dijalektičkom procesu, doprinesemo trajnom miru i prosperitetu ovom području. Sâmo otvaranje i razgraničavanje naše pozicije već označuje budućnost. To, uhvatimo li sadašnji momenat, nije entitetska saradnja, to smo mi.
Rat nam pruža šanse omasovljenja, pribježišta na našu stranu, pruža nam mogućnost borbe i time postojanosti/postojanja. Ulaska u svijet. Prema tome, nije više bit da se tvrdi da rat još traje. Nego je riječ o tome da se u činjenici tvrdnje da rat još traje, uvidi šansa. Šansa, za nas, da se putem borbe i rata promijeni odnos – da se, tako reći, pobijedi – zadržavanjem naše pozicije, proširivanjem naše pozicije ili potpuno izgubi u ratu. A da se on, ipak, uslovljavajući ga, nikad ne preokrene u oružani sukob. Dakle, shvatamo li se ozbiljno, sada i mi možemo reći da znamo uzeti oružje. Nećemo pustiti da nas se opet spusti ili svede na izbor etničkih skupina. Mi uslovljavamo rat tako da ga se misli kao teorijsko proširenje iskustva i prenesene borbe da bi shvatili svoju poziciju i što i kako treba raditi.
Od ‘92. – ‘95. bili smo gubitnici kao ljudi. Izgubili smo i u postratlju, kao emanaciji i kontinuaciji rata. Ako se u tome ratu nismo snašli, ako nismo znali zauzeti uloge, ili smo uzeli pogrešne uloge, sad imamo vremena da ih promislimo, da zauzmemo mjesta, oštre polove u sukobu, da se iz transcedentne ili transcedentalne, literarne, političke kritike i t.d. uvučemo u borbene redove.
Rat je princip u/pri kojem mi nismo svladani, već živi i prisutni. On je mogućnost proširenja našeg idioma (posebnog pogleda) na fundament, na princip društvene organizacije i druge projekcije. Rat je mogućnost da izgubimo sve, ali ne bez borbe, ne bez prava. U njemu još nije sve izgubljeno, u ovakvom miru tek gubimo. Gubimo ako ništa drugo onda makar nadu u perpetuiranim totalitarnim ideologijama nacija.
Ono što nam se pokazuje kao razum danas, mi moramo odrediti kao barbarizam. Kao empiriju bez razuma i duha. Mi rezultate naše borbe nalazimo u emancipaciji čovjeka od odnosa zavisnosti. Vidimo je u stvaranju mogućnosti ili uslova za njegovo ili njezino potpunije aktualizovanje kao slobodnog i neprestrašenog bića, u društvu koje daje i stvara šanse svim svojim stanovnicima ili žiteljima (i imigrantima).
V – Problem svakodnevnice
Problem pobune/rata, jeste problem svakodnevnice. Uopšte uzev on se očituje u dva moda: mod ishoda i mod slobode. Onaj/ona/oni koji se bore za planirani ishod rata, već ga gube jer imaju projekciju, izgled konformiteta pobjede i pobijeđenog, jedne uobrazilje idealnog stanja/procesa. Mod slobode se ne bori za ishod, već za sebe. I u tome je ta borba snažnija i iskrenija. Sve se to odvija u jednostavnom odbijanju prihvaćanja onoga što nam je nametnuto kao istina i normativ, snagom vlastitog razuma i odbrambenog nepristajanja.
Naša borba je borba i za ishod i za slobodu. Borimo se za pobjedu i pod uslovljenošću da izgubimo. Šta više, postojat ćemo kao realna historijska snaga koju nije definirala opozicija kao marginalnu, politički shizofrenu i nerealnu skupinu. To je borba za ishod, nametanje našeg principa društveno-političke i ekonomske organizacije, fundiran shvaćanjem ljudskog dostojanstva, etikom rada i prosperiteta. To nije novačenje tipskih grupa, nego pojedinki i pojedinaca. To je osnaživanje našeg razuma koji ne pristaje na nametnute autoritete, bili oni to osobe, skupine ili producirane činjenice.
Ta pobjeda, koja može biti izgubljena, je apstraktnog karaktera. Ali ne kao odstranjivanje sadržaja, već kao omogućavanje njegovog ne esencijalno ili ne kategorijalno uslovljenog razvoja. Ali, supstancija ostaje. Borba zahtijeva u pogledu takmičenja idioma svoju pobjedu u kojemu se ona (društveno, kulturno, znanstveno, umjetnički, pravno-konstitucijski) aktualizira, ostavljajući iza sebe sve ostale kompetitorske idiome kao anahrone (bezvremenske), zastarjele i štetne. To je princip koji puno zahtijeva, prije svega izgradnju samopuzdane ličnosti, a ne podanika.
Fundirana u kritičkoj znanosti ona se maši apstraktnog kao minimalnog regulativnog. Razlagana u čovjekovim potrebama, ona čuva sadržaj za civilizacijske tekovine, za koncepte i moralne orijentire. Ali ona pušta sadržaju da se sam definira. Apstraktno je poluga ljudskih sloboda, dok je njihova realnost konkretna. Ono ne obezbjeđuje ideju konformiteta, već pokušava ostvariti i proširiti uvjete u kojima se ostvaruje ili realizira ideja ljudskih sloboda, društva i različitih formi solidarnosti.