Ispod kupole se čuo žagor.
Zvuk kao kad jutrom po plodnoj, nepreglednoj Vojvodini crnooki suncokreti sinhronizovano istežu vratove i šušte u izmaglici praskozorja. Ni preglasan, ni tih. Umjeren kao ritam vodeničarskog točka u zrelom ljetnom danu. Zrio je Sajam godinama da bi ušao u takav, ozupčen ritam postojanja. Sve to dok zora strpljivo rudi i zelenkasto čkilji u bojama paperja tek rođenog tića.
Nekoliko golubova proletalo je ispod svoda, jedva čujnim klepetom osmuđenih krila. Ka pregibu, pepeljasto su se presijavala pod laserskim snopovima sunca što burgija unutra. Onda bi se zavukli u srce prenapregnutog betona rebraste kupole. Kao i sam ugrađeni beton, golubovi bi se oslonili na sigurni projektovani prsten i tu gugutom odmarali. Nisu osjećali ogromnu prednapregnutu silu koju je kupola emitovala u horizontalnom pravcu jer ju je gospodin inženjer Žeželj ukrotio prije 66 godina. Ukrotio znanjem i imanjem, kako treba. Silu raspršenu pod nebeskim svodom kraj Save.
Odlutavši od tog fleša i slike kupole što zna zaličiti na krake hobotnice ispod peke kada ste gladni, protrljao bih povijenim kažiprstima očne duplje. U mozgu dobijam slike ublažene nijanse lila boje sa mrljama što bljeskaju farovima automobila slabijeg napona, a onda i svod same Sikstinske Kapele u punom sjaju Mikelanđelove genijalnosti. Pravi hram kao i naš Sajam, odnosno njegova hala jedan i prateća svita građevina.
Princeza i prve pratilje.
Neodvojiva urbanistička cjelina.
Zatim bi se u magnovenju začuo fijuk mističnog saharskog vjetra i zvuk zvončića srebrne boje koji dolaze sa dalekog istoka. Nisu to bili zvukovi kasetnih bombi već reski treptaj električne gitare jednog od najvećih sinova rok zvuka Balkana, moćnog Radomira zvanog Točak.
To je trenutak kad se zatvaraju oči i blaženo ulazi u hram.
Hram knjige.
Slovarnik naših postojanja.
***
Danas sila koja napada kuću knjige nije dolazila iz daleka. Stizala je dosadna kao paučina iz obližnje Mordor kule. Dominantno se trsila nad rijekom i staklom oholila po dolini. U njoj su zli čarobnjak i Mali pomoćnici smišljali kako da dalje ostanu na vlasti i još više se obogate, gazeći pred sobom sve što im stane na put.
Njihov Grozograd se širio, uprkos protivljenju pastve. Ništavilo lažne modernosti. Na redu je bio Sajam i po prvi put se nije znalo da li će mravinjak knjiga dočekati sledeće izdanje na istom mjestu ili će biti pomnožen sa nulom i degažiran daleko na periferiju grada u nepoznate dimenzije. Slučaj za Molder i Skali.
Sa takvim osjećanjem u grudima stizalo se na ovogodišnju smotru knjiga u Beogradu. Ni slogan „Živele knjige“ nije popravljao stanje svijesti jer je tamni oblak hladne neizvjesnosti kišio po dušama posjetilaca. Francuska, jedan od poslednjih bastiona kulture u našim zamišljenim svjetovima, bila je zemlja prijatelj ovogodišnjeg izdanja Sajma. Zemlja prijatelj za sledeću godinu još nije postojala. Dobronamjernom dovoljno za nemir.
Veliki Bas (Basara) veli da je ovogodišnji sajam pomalo dosadan i prozaičan, te da se pretvorio u sajam malih knjižnih privrednika i nastavnih učila, ali možda tako treba. Možda ga treba ostaviti na miru da živi i evoluira, stagnira i preporađa se. Nije li tako sa životnim putanjama svega na svijetu?
Osim toga, čuju se i ozbiljni glasovi knjižara koji kritikuju ogromne troškove za izlagače koji skaču iz godine u godinu i destimulišuće djeluju na kulturu i izdavaštvo. Tu su i cijene ulaznica koje su za dohotke ljudi iz unutrašnjosti skupe. Pojedinačna ulaznica od 350 dinara prevedena u druge valute iznosi skoro 3 evra ili 6 konvertibilnih maraka, uz neminovni trošak prevoza. Kako reče gosn Šurbatović iz izdavačke kuće Blum – kičma jednog društva su obrazovanje i kultura, tako da Sajam knjiga kao tradicija i ritual zavređuje svaku pažnju i podršku, a ne otežavanje situacije, kako to danas izgleda. Dakle, većina prihoda od prodatih knjiga na Sajmu ide organizatoru, odnosno državnoj kompaniji zvanoj Beogradski Sajam. Stvar za ozbiljno razmatranje i diskusiju.
U Njemačkoj je ove godine najveći Sajam knjiga na svijetu bojkotovan od strane brojnih značajnih autora jer je dozvoljeno izlaganje desničarskih izdavača. Kod nas se Šešeljeva ekipica lagano baškarila izlažući i promovišući nebuloze.
Da li je bojkot sledećeg Sajma knjiga od strane ujedinjenih izdavača rješenje, ne znam, ali izdavačima svakako ne bi škodilo malo sloge i zajedništva, makar oko krucijalnih tema koje se tiču ekonomskih tema vezanih za troškove izlaganja i prodaje, kao i odbranu Sajma kao urbanističke, institucionalne i kulturne tekovine jednog zrelog društva.
Da li je toliko teško organizovati da se napravi živi čitalački lanac ljudi oko Sajamskih hala i na taj način jasno pokaže poruka o rušenju i premiještanju Hrama knjige?
***
Što se tiče same posjete Sajmu, uživao sam. Bez prevelike gužve, sa pristojnom sumom novca u džepu uz kratak spisak naslova koje želim da kupim.
Razišao sam se sa suprugom na ulasku u halu jedan i pustio da me bujica nosi tokom. Divan osjećaj spontanosti dok njuškaš po štandovima, gledaš te gomile knjiga, novih i starih izdanja, graničnika, stripova, monografija.
Put me nanosi do štanda Književne opštine Vršac gdje uz izuzetno prijatan razgovor sa gospodinom Pecom Popovićem kupujem jednu od njegovih rokenrol knjiga sa potpisom. Netom nakon dva fantastična koncerta u Beogradu, gosn Peca mi priča kako je mladi Džiboni pre četrdesetak godina kao klinac dolazio u Beograd i spavao na njegovom kauču. Izvanredni fragmenti.
Nastavljam da se smucam, pa natrčavam na štand Knjiga Komerca i kupujem jednu od knjiga sa spiska. Krajičkom oka spazim da je i pisac, gospodin Malović tu, te molim za posvetu na kupljenom primjerku. Taj razgovor je zaista krešendo mog ovogodišnjeg odlaska na Sajam knjiga jer u njemu krstarimo od mirisne Boke Kotorske i nulte nadmorske tačke, do moje heroj Kozare, zelene doline Sane i junačke Bosanske Krajine. Dok je pisao kolumnu za Nedeljnik, bio je jedan od razloga što sam se pretplatio na isti. Deboto, nisam propustio priliku da ga priupitam za prestanak saradnje i čujem zanimljivu štoriju.
Rastajemo se uz konstataciju moje želje da konačno posjetim legendarnu Knjižaru So u Herceg Novom da u mirnijem, mediteranskom ritmu Boke, što krijepi srce i dušu, prebacimo koju. Meni dovoljno za radost. Vidim ruku na batiduru knjižare.
Turu završavam posjeti najsimpatičnijim izdavačima Sajma, banjalučkoj izdavačkoj kući Imprimatur, gdje uz ćaskanje kupujem nekoliko knjiga koje već imam, ali želim da ih poklonim dragim ljudima. Usput im se ponovo udvaram jer mi treba kompatibilan izdavača koji može da prati ritam i ambicije koje namećem kao pisac. Ne znam zašto, ali ne brinem oko njihovog odgovora jer na kraju se sve uredi kako i treba biti.
Na štandu Otvorene knjige vidim baner drage mi koleginice spisateljice Tamare Đenadić, ne stižem na Plato po novu zbirku Olivere Mitić, a pre toga posjećujem sajt Zlatnog runa i kupujem dva interesantna izdanja legendarnog časopisa Gradac. U prolazu vidim Basaru, u daljini Matiju Bećkovića, dakle Sajam knjiga je živ, ljudi dolaze, razgovaraju, mingluju se. Knjige se kupuju, prodaju, možda i čitaju. To je život i sretan sam dok god vezena nit pismenosti postoji.
Uprkos svemu, budi optimizam da ćemo preteći.
Kad sve oluje prođu.
Knjigu u šake. Spasite svijet.
Oguman, o Sajmu knjiga u Beogradu, oktobar 2023.