Odsustvo jednog (Džafar Panahi) iranskog reditelja sa 61. Berlinskog festivala izazvalo je tugu, debate i pažnju međunarodne javnosti, ali je prisustvo drugog (Asgar Farhadi) okončano pobedom.
Nader i Simin, rastanak” (Jodaeiye Nader az Simin) Asgara Farhadija (38) trijumfovao je u više kategorija, osvojivši i „Zlatnog medveda” za najbolji film. Nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu dodeljene su čitavoj glumačkoj ekipi, među kojima je i rediteljeva ćerka tinejdžerka Sarina.
Drugi iranski reditelj, Džafar Panahi, otvoreni neprijatelj teheranskog režima, trebalo je da bude član žirija kojim je predsedavala Izabela Roselini. Međutim, Panahi je u decembru prošle godine osuđen na šest godina zatvora uz 20-godišnju zabranu da snima i putuje van domovine.
Tokom svih deset dana festivala stajala je prazna stolica s njegovim imenom, u znak protesta, ali se Panahijevo prisustvo osećalo na brojnim projekcijama i u nastupima drugih autora.
U subotu uveče ipak je Farhadi bio u centru pažnje zbog svog filma – prosvetljenog pogleda na klasna, rodna i verska pitanja u Iranu, utkanog u svima blisku priču o braku koji se raspada što dodatno komplikuju ostareli roditelji i dete puno nade.
Iako nije otvoreno političan, „Nader i Simin” je pun kritika na račun životnih uslova u Iranu, naročito kad je reč o dubokim klasnim razlikama. „Taman kad je izgledalo nemoguće da iranski autori izraze sebe u potpunosti van okova cenzure, Farhadijev film je dokazao suprotno”, napisala je Debora Jang, kritičarka „Holivud riportera”.
Upitan šta za njega ova nagrada znači, Farhadi je odgovorio: „To znači da će mnogo više ljudi imati priliku da pogleda ovaj film. Nema lepše stvari za jednog autora”.
Farhadi, koji je 2009. u Berlinu osvojio „Srebrnog medveda” za režiju za dirljiv film „O Eli”, odao je počast svom sunarodniku Panahiju. „Moje misli su uz moj narod i moju zemlju, zemlju u kojoj sam odrastao i gde sam se naučio pripovedanju. To je divan, strpljiv narod koga čine dobri ljudi. Mislim i na Džafara Panahija. Nadam se da će se njegovi problemi uskoro rešiti i da će biti ovde sledeće godine”.
Međutim, jedan novinar iranskog porekla zamerio je Farhadiju što nije pružio javnu političku podršku Panahiju tokom festivala. „Ja nisam heroj, ja sam filmski stvaralac. I ako imam nešto da kažem, izraziću to kroz svoje filmove. Da sam rekao nešto sa pozornice, bi li to išta promenilo? Ali moji filmovi mogu da promene nešto”, odgovorio je reditelj, kome je ovo peti igrani film.
Iransko ministarstvo islamske kulture je prvobitno zabranilo Farhadiju da snima, nakon govora u kojem je podržao kolege Mohsena Makmalbafa i Džafara Panahija, pristalice opozicionog Zelenog pokreta. Zabrana je ukinuta nakon mesec dana, u septembru 2010. i film je uspešno završen.
Berlinski dnevni list „Der Tagesšpigel” objavio je da je pobednički film ponudio britak pogled na nezadovoljstvo iza aktuelnih uličnih protesta u Iranu i arapskom svetu. „‘Zlatni medved’ dobila je uznemirujuća drama o društvenom dinamitu ugrađenom u novi arapski početak modernog doba: kada pogledate film drugačije ćete gledati vesti iz sveta”.
Mnogi su odluku berlinskog žirija videli kao političku poruku poslatu Teheranu. Ona je, simbolično, usledila istog dana kada je Iran oslobodio dva nemačka novinara nakon četiri meseca zatvora, u slučaju koji je dodatno zategao odnose Berlina i Teherana.
Izabela Roselini je rekla da je odluka bila „prilično jednoglasna”.
Berlinale, koje je odavno poznato kao politički najosvešćeniji festival među velikom trojkom (uz Kan i Veneciju), otvoreno je osudilo pritvaranje Džafara Panahija, a čitava sekcija na festivalu je bila posvećena iranskoj kinematografiji i njenim rediteljima disidentima.
Iranski reditelji su prethodnih godina osvajali „Srebrne medvede” za svoje filmove – Panahi je 2006. osvojio gran pri za „Ofsajd”, Parviz Kimiavi 1976. za „Baštu kamenja”, Sorab Šahid Sales 1974. za „Mrtvu prirodu”, a „Pesma lastavica” Madžida Madžidija je 2008. donela nagradu za najboljeg glumca Mohamadu Amiru Nadžiju – međutim, „Nader i Simin” je prvi iranski film kome je dodeljeno najviše priznanje, „Zlatni medved”.
Iran je, uz Kinu, bio najbolji izvoznik kinematografije tokom devedesetih. Većina uglednih kritičara i reditelja i dalje smatra iranski film najznačajnijom nacionalnom kinematografijom na svetu, u umetničkom smislu, upoređujući ga sa italijanskim neorealizmom.
Veličanstveni oproštaj reditelja Bele Tara
Moralni pobednik večeri bio je mađarski reditelj Bela Tar (55), čija je drama „Torinski konj” (A torinói ló) osvojila Gran pri žirija, drugu nagradu po značaju.
Minimalistički crno-beli film prati sumoran život seljaka, njegove ćerke i njihovog konja, uz minimum dijaloga i skoro bez ikakvog zapleta.
Prilikom preuzimanja nagrade Tar je zaobišao govornicu, odbivši da zahvali žiriju ili da se obrati publici. Kasnijoj konferenciji za novinare prisustvovao je bez osvojenog trofeja. „Reči nisu toliko važne za mene. Važnije mi je da vam nešto pokažem”, rekao je, misleći na svoj film. Kritičar „Skrin interenešenela” Džonatan Romni napisao je da će publika verovatno biti „oduševljena smelošću filma koji se usudio da vrati kinematografiju ogoljenom jeziku iz ere nemih filmova”.