Pojam “multikulturalizam” je problematičan jer implicira postojanje mnoštva različitih, takozvanih “kultura”, a nejasno je što se podrazumijeva, ili što bi se trebalo podrazumijevati, pod “kulturom”. Pokušajmo pretpostaviti da ta rastezljiva i terminološki nepouzdana metafora u ovom kontekstu sažima kumulativni učinak nacionalizma, religije i jezične pripadnosti. Ako je tako, berlinsku i londonsku izjavu treba tumačiti kao početak kraja Evropske Unije, možda i kao početak kraja Ujedinjenog Kraljevstva i Savezne Republike Njemačke, jer ako je projekt integracije i suradnje različitih nacija i konfesija mrtav, Škotskoj i Walesu, da ne spominjem Sjevernu Irsku, nije mjesto pod britanskom krunom, a protestantsko-katolička Njemačka još od završetka Tridesetogodišnjeg rata 1648. živi u krhkom primirju.
Ili je misteriozna “kultura” koja se krije u pojmu “multikulturalizma” nešto drugo?
U Velikoj Britaniji i Njemačkoj žive milijuni ljudi koji se oblače drugačije, mole drugačije, ili jedu drugačije u odnosu na običaje lokalnog ili većinskog stanovništva.
Da, pa što?
Nitko ne nosi hidžab ili kravatu po defaultu, ni zato što pripada nekoj “kulturi”, nego zato što je svojom vlastitom voljom u jednom trenutku donio odluku da nosi burku, kratku suknju, visoke potpetice, kaftan, kravatu ili šajkaču. Riječ je nečijoj individualnoj, građanskoj odluci da se oblači kako poželi, jede što poželi i – ako je vjernik – poštuje rituale svoje vjere. Pravo na vlastiti stil oblačenja i sloboda vjeroispovijesti su, valjda još uvijek, temeljne evropske političke i etičke vrednote. Ili je problem u tome što nekoga nervira miris ovčetine? Zasigurno nekoga nervira svinjetina. Pod pretpostavkom da su ovčetina i svinjetina metonimije za kulturu, određuje li nervoza granice i razlike između kulturâ?
Meni, na primjer, mnogi ljudi idu na živce, a ne volim ni sarmu, punjene paprike i šljivovicu. Zasigurno i ja mnogima idem na živce. Nekoga smeta zapišana zahodska daska. Nekoga loše rashlađeno vino. Nekome se ne sviđa nečije lice. Nekome na živce idu budalaštine i licemjerje. Naši životi umreženi su u komplicirani sistem uzajamnih nerviranja i niti te mreže prolaze kroz spavaće sobe, tramvaje, trgovine, ulice, kavane, radna mjesta, kroz svakodnevicu i uspomene. Čujem da su neki brakovi propali zbog različitog pristupa pasti za zube: netko je pedantno prazni od dna, netko pri vrhu, a ima ljudi koji je uopće ne zatvaraju. Čovjekov socijalni život i nije ništa drugo nego potraga za ljudima koji nam ne idu na živce i ta potraga i ta nerviranja u pravilu ne stoje ni u kakvoj vezi s nacijama, porijeklom, religijom ili jezikom, pa ni s “kulturom” – što god taj pojam značio. Dapače, postoje neusporedivo važniji razlozi da bi vam netko išao na živce od pitanja kako se moli ili što jede, kao što postoje i mnogi nevažni razlozi zbog kojih se ljudi uzajamno nerviraju, od odnosa prema pasti za zube, do odnosa prema hrani, piću i odjeći. Sve su to segmenti nepregledne mreže raznolikih nerviranja, ili onoga što sociolozi nemaštovito nazivaju društvo. Ovako ili onako, moralno je ne praviti sebi i drugima probleme zbog važnih i nevažnih, savladivih ili nepremostivih razlika. Snošljivost je vrlina koja se ne iscrpljuje poštivanjem nacionalnih ili vjerskih različitosti nego poštivanjem i prihvaćanjem nesagledivih, praktično beskonačnih razlika između svakog pojedinog čovjeka, jer svaki je čovjek jedna zasebna, i to prilično hermetična, kultura, ako ne i zaseban i nedokučiv svijet. Ti različiti svjetovi ponekad imaju slične, ponekad različite interese, ponekad govore različitim jezicima i mole se različitim bogovima na različit način, ponekad se učlanjuju u društva pisaca, advokatske komore, političke stranke, filatelistička društva, koncerne, sindikate, ponekad su sami, ponekad su u braku, ponekad usamljeni, ponekad vjeruju u priviđenja, ponekad su uplašeni, ponekad agresivni i glupi, ponekad plemeniti i mudri.
Svim imaginarnim, interesnim, prividnim, iracionalnim ili korisnim zajednicama, svakom braku, ljubavnoj vezi, društvu s ograničenom odgovornošću, svakom prijateljstvu i svakom poznanstvu i svim tim odnosima, grupama, zajednicama međusobno – svakoj ljudskoj interakciji – imanentni su, više ili manje potencijalni, različiti interesi i sukobi interesa. Svaki konflikt koji prelazi određenu granicu pristojnosti ili društvene opasnosti smatra se nemoralnim, odnosno nezakonitim, kao što se svaka snošljivost, odnosno racionalni kompromis smatra vrlinom po sebi, ili društveno korisnom vrlinom. Stoljećima su konfliktnost i nesnošljivost bili poželjni ako su bili usmjereni prema nekoj izvanjskoj ili drugoj grupi ili zajednici, ali je tehnološka, politička, ekonomska i ekološka međuovisnost svih ljudskih zajednica ili grupa – bilo da je riječ o državama, religijama, nekim vrstama imaginarnih kolektiviteta i svih individua neovisno od bilo kakve pripadnosti – dosegla toliki stupanj da su moralni imperativ snošljivosti i moralni prezir prema konfliktu zadobili planetarni značaj, ili bi ga tek trebali zadobiti, što u etičkom smislu ne mijenja ništa na stvari.
Iza toga ne stoji uzvišena moralna tankoćutnost već racionalna i banalna potreba za opstankom. Multikulturalizam nije zaneseni ideal nego pragmatska nužda. Kao što su svojevremeno manje i izolirane zajednice sankcionirale sukobe između svojih pripadnika jer bi se u suprotnom ugušile u hobbesovskom kaosu, ništa drugo ne preostaje ni čovječanstvu ili – ako se bavimo izjavama predsjednika njemačke i britanske vlade – Evropskoj Uniji čiji moralni poredak sadrži – ili bi trebao sadržavati – imperativ poštivanja ljudskog bića i njegovog izbora, dakako pod uvjetom da taj izbor ne zadire u slobodu drugoga.
Na zabrani zadiranja u integritet drugoga utemeljena je i moralna osuda laži, krađe i ubojstva. Istinoljubivost, poštivanje vlasništva i života – vrline su koje afirmiraju nepovredivost ljudskog mentalnog, građanskog i tjelesnog integriteta, pa tako omogućavaju funkcioniranje organiziranog i civiliziranog društva. Čovjekov integritet čine i njegovi običaji, religija, jezik i sve što je netko ikad poželio prihvatiti kao dio tog integriteta, pa ako čovjek ima pravo postojati zaštićen od laži i nasrtaja na svoju imovinu i život, tada podjednaku moralnu zaštitu trebaju uživati i njegov stil odijevanja, kulinarski običaji, molitve i sve čemu je sklon u okviru svojeg slobodnog građanskog izbora.
Žele li Angela Merkel i David Cameron reći da se raspao taj segment moralnog poretka? Ako se raspao taj segment imamo li jamstva da se neće raspasti i drugi segmenti i da neće nastati hobbesovsko stanje? Zašto bi jedna vrst snošljivosti bila bolja od druge? Zašto sve nesnošljivosti ne bismo podvrgli jednakom preziru? Zašto se interakcija kršćana i muslimana, ili Srba i Hrvata, smatra multikulturalizmom, a takvim se ne smatraju odnosi ili razlike između stolara i vodoinstalatera, advokata i liječnika, rock and rolla i barokne muzike, dimljenog lososa i hamburgera, Konrada Adenauera i Willyja Brandta? Zašto smo na razlike između gluposti i pameti i na različite pojavne oblike gluposti, pameti, lijepog i ružnog navikli kao na banalni i svakodnevni pluralizam, dok razlike između minareta i zvonika ili latinice i ćirilice uživaju položaj mističnog otajstva? Zašto se prihvaćenje i te različitosti, pa i uživanje u njoj, ne bi uzdiglo do neupitne moralne vrline, na podjednak način kao što je moralno neupitno suzdržavanje od potkradanja, ubijanja ili pišanja na javnom mjestu? Zašto se nečija nervoza zbog takozvanih kulturalnih razlika smatra neuspjehom i propašću takozvanog multikulturalnog projekta, a ustrajna ljudska sklonost laži, krađi i ubojstvu ostaje business as usual? Kada sklonost krađi i ubojstvu dosegne opasne razmjere država ne rezignira nego uvodi izvanredno stanje ili barem poziva građane na red, mir i poštivanje života i imovine. Ako je nemoralno krasti, nećemo, suočeni s krađom, reći da je načelo poštivanja tuđe imovine doživjelo poraz. Zar suočeni s krađom nismo dužni još glasnije insistirati da je nepoželjna, štetna i nemoralna?
Svaki odgovorni političar dužan je obavijestiti javnost o stanju u društvu. Utoliko izjave čelnika britanske i njemačke javne uprave o multikulturalizmu nisu problematične. Možda su Merkelova i Cameron u pravu kada su nam na pristojan način stavili do znanja da dio stanovnika Evrope ne može podnijeti one stanovnike Evrope koji se drugačije oblače i mole. No, budući da su pri tom propustili reći da je to epohalna tragedija, katastrofa, situacija koju treba sanirati angažmanom svih raspoloživih resursa, da je time evropski moralni poredak bačen zvijerima kolektivizma, stereotipa i predrasuda i da je tako ugrožena budućnost Evrope i to ne kao carinske i monetarne unije, nego kao civilizacije, tim su propuštanjem doista ugrozili njenu budućnost.
Uprkos tome, nosioci najviših upravnih funkcija u dvije stare i moćne demokratske države ponijeli su se poput političara koji bi objavio da su se zbili potres ili poplava, da je svaki pokušaj sanacije tog stanja uzaludan, da stradalima nema pomoći i nakon toga mirno napustio govornicu, uvjeren da je postupio kao Bismarck koji vrlo dobro zna što je Realpolitik.
David Cameron je kao alternativu “multikulturalizmu” ponudio, mislim da ću ga točno citirati, “jasan osjećaj nacionalnog identiteta koji je svima otvoren”. To je drugi izraz za asimilaciju. Nemam ništa protiv asimilacije. Ako sâm, slobodnom voljom, ničim izazvan, iz pukog hira, jednog dana odlučim prestati piti vino, prijeći na pivo i osjećati se bratski među pivopijama, to je moja privatna stvar, ali ako se kao vinopija zateknem među pivopijama i oni mi ljubazno ili neljubazno stave do znanja da se moram odreći od vina ako želim opstati među njima – to je ultimatum. Mogu mi ponuditi slobodu izbora između tamnog i svijetlog, raženog i pšeničnog, između Guinnessa i Löwenbräua, ali dok god to znači da se zato moram odreći graševine i dingača hvata me strah od ricinusa.
Ima i dobronamjernih ljudi koji misle da je načelo jednakosti ljudskih bića, koegzistencije i prožimanja različitih nacija, religija, običaja i jezika izloženo preteškom iskušenju kada se, primjerice, iz komšiluka šire mirisi loja ili se čuje orijentalna muzika.
Priznajem da za takvo razmišljanje imam razumijevanja kada prođem kroz haustor koji bazdi na sarmu, zapršku ili užeglo maslinovo ulje i kada iz komšiluka čujem zvukove Marka Perkovića i Svetlane Ražnatović, a pogotovo kada bilo gdje ugledam rulju obeznanjenu od ljubavi prema bilo kojem nogometnom klubu. Tada poimam da je ljudski rod doista podijeljen nesavladivim ponorima. Kuda zapravo teku granice između takozvanih kultura i običaja? Otkud nekome pravo da zahtjeva prihvaćanje svakog sranja samo zato što je naše? I otkud mu pravo da zahtjeva skepsu i oprez prema svemu što je tuđe? Otkud nekome pravo da pojmove našeg i tuđeg koristi tako samouvjereno i notorno? Kada, gdje, kojim povodom i u kojem sastavu je održana spiritistička seansa na kojoj je nedvojbeno utvrđeno što je naše? Otkud premijeri, pisci nacionalnih programa, medijski sponzori i sponzoruše, navijači, sve kukavice i banditi onog udruženog zločinačkog poduhvata koji se naziva mainstream, znaju što je moje, a što je tuđe? Otkud im pravo da to znaju?
Ako Bundeskanzleramt i Downing Street tako pomno prate zbivanja na tržištu svinjetine, ovčetine, piva, rajnskog rizlinga i muzičkih ukusa, ako drže da je susret Chanel kostima i hidžaba u supermarketu prijetnja za svjetski mir i tečaj eura i ako su MI5, MI6, BND i BfV – a to su ugledne ustanove s tradicijom – nakon operativne i analitičke obrade zaključile da su ideje snošljivosti kao vrline, i nesnošljivosti kao prezira vrijednog posrnuća – mrtve, tada su zakasnile dvadeset godina.
Početkom devedesetih godina na evropskom jugoistoku uništena je politička, privredna i kulturna zajednica nastala na klasičnom evropskom idealu prožimanja različitosti i zajedničkih interesa. Nadu da će ta zajednica postati slobodno društvo slobodnih individua u kojoj takozvane “nacionalne”, ili “kulturalne” različitosti ne prelaze značaj bezazlenog stereotipa duhovito opisanog u jednoj reklami za mineralnu vodu, zamijenili su hibridni režimi koji su amalgamirali peronizam, desni konzervativizam, klerikalizam, ritualni parlamentarizam, lažni pluralizam, demagoško narodnjaštvo, ostatke komunističke prakse u upravljanju privredom, medijima i policijom, kleptokraciju i ordinarni fašistički nacionalizam.
To je bio veliki poraz evropskog multikulturalizma.
Bila je to u posljednjih stotinu godina – nakon dva svjetska rata – treća velika evropska tragedija. Utoliko strašnija jer se dogodila nakon što je čitava Evropa, pa tako i čitava bivša Jugoslavija, živjela u osjećaju lažne sigurnosti da je politika koja se temelji na diobi i diskriminaciji nemoguća jer ima dokazano odvratne posljedice.
Nacionalistička priviđenja, ponižavanja, preseljenja i ubojstva su težak evropski poraz i zato jer se zbio nakon Helsinške deklaracije iz 1975. i Pariške povelje iz 1990., u doba kada su spoznaje o pogubnosti diobe ljudi na imaginarne kolektivitete već bile čvrsto ugrađene u evropsku intelektualnu, historijsku, moralnu i pravno-političku baštinu, u ono isto vrijeme kada je Evropa krenula putem političke i ekonomske integracije utemeljene na demokraciji, ljudskim pravima i slobodnoj trgovini.
Na taj svoj poraz Evropa je reagirala zbunjenom i neodlučnom alibi-diplomacijom dok su se njenoj civilizaciji nacionalisti cerili u lice kao siledžije pred staklenom vitrinom. Više se nije znalo je li Evropa indiferentna prema sebi, ili je nemoćna da obrani sebe, ili je indiferentna zato što je nemoćna, ili je, pak, nemoćna jer je indiferentna. Svakako nije smogla snage da konstatira kako su njeni ideali doživjeli slom. Naprotiv, ulazila je u kompromise sa siledžijama i posegnula za igrom mrkve i batine, ne mogavši shvatiti da je nacionalizam iracionalan i nezainteresiran za mrkvu i da ga batine čine sve jačim jer traga za mučeništvom kojim će opravdavati i svoje postojanje i svoje zločine.
Samozadovoljna u samoobmani da postupa pragmatski, Evropa je držala da prihvaćanje te mučne i odvratne nacionalističke stvarnosti nije ništa drugo nego Realpolitik. Zaboravila je i previdjela da je politika – osim što je umjetnost mogućeg – i sistem vrijednosti. Niti jedna evropska vlada nije izjavila da se na jugoistoku ovog istog kontinenta, kome je namijenjena demokratska integracija, zbiva dezintegracija čija je jedina svrha oslobađanje nacionalističkih oligarhija od bilo kakvih moralnih i političkih skrupula prema demokraciji, slobodi i ljudskim pravima, da se zbiva sustavna negacija svega najboljeg što je ikada domislio evropski politički um i svega najboljeg što je evropska praktična politika uspjela ostvariti od 1945. do danas. Haaško sudište sudi pojedincima, ali je evropska politička i intelektualna javnost propustila nedvosmisleno osuditi nacionalizam kao eklatantnu agresiju na evropske vrednote, s onom istom odlučnošću kojom je osudila slične nasrtaje na slobodu i život.
Paradoksalno je da su na Jugoistoku evropskim idealima najvjerniji ostali oni koji su najveće žrtve evropske nemoći. Dok su se nacionalistički režimi dovijali kako da obezvrijede svaki evropski ideal, njihovi podanici su od Evrope očekivali spas – da bi postali građani. I još uvijek se nadaju da će Leviathan Unije disciplinirati čopore nacionalista. Ima u toj nadi nečeg ponižavajućeg.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.pescanik.net