Dok se većina evropskih društava XXI vijeka bave normalnim problemima tipa ekonomije i politike, naša društva i dalje su zaglibljena u tzv. „predpolitičkim“ pitanjima – raspravama o identitetu, ustavnosti, konstitutivnosti i sl. Činjenica da se neki narodi u sred Evrope XXI vijeka bave identitetskim preispitivanjima nije samo zanimljiva ekscentričnost, već je, što je još i gore, i glavni izvor naših međusobnih animoziteta i sukoba na dnevnom nivou.
Slučaj Bošnjaci
Zlatno pravilo koga se držim koliko god je moguće glasi: kritičke tekstove pisati samo o temama vezanim za moj narod – Srbe. Razlog je, koliko prozaičan, toliko i žalostan: kada na neku negativnost Bošnjaka ukaže neki Aleksandar iz Banjaluke, onda to obično ne daje rezultat, već naprotiv, stvara kontraefekat.
Međutim, ovo što se u novije vrijeme događa kod komšija nam Bošnjaka čovjek ne može, a da ne prokomentariše. Radi se o pravoj pravcatoj krizi identiteta, koja počinje od samog imenovanja sebe: dilemi od Muslimani, preko „Bošnjaci“, do najnovije obnove ideje Bosanstva kao etničkog pojma kojoj svjedočimo ovih dana. U tim traganjima za vlastitim selfom, Bošnjaci često zapadaju u pravu parodiju.
Jedan od ključnih uzroka tog lutanja je pokušaj da se utemeljenjem identiteta Bošnjaka ojača državna “samobitnost“ BiH. Što je samo po sebi glupost: nacije uopšte ne korespondiraju nužno sa državama i, kako globalizacija bude odmicala, to će se nepoklapanje nacionalnog i državnog sve više pojavljivati. No, ta činjenica, unatoč svoje očitosti, ne sprječava mnoge Bošnjake da insistiraju na konekciji između vlastitog etničkog identiteta sa državom. Otuda susrećemo smiješno-apsurdne ideje poput brisanja termina „Hercegovina“ iz državnog naziva. Ili nedavni slučaj sa spomenikom Tvrtku, što je pretvoreno u teški kičeraj, koji prelazi sve granice neukusa. Za Tvrtka ne znamo sa sigurnošću kom je narodu pripadao, ali znamo da sigurno nije bio „Bošnjak“, niti musliman – naprosto zato što ni Bošnjaci, niti islam tada još nisu postojali na teritoriji Bosne. U takvoj stvari pokušati utemeljiti državnost višenacionalne države i izgrađivati nacionalni identitet Bošnjaka unaprijed je osuđeno na propast, a i stvarno izgleda baš degutantno.
Još gori slučaj imamo sa pokušajem konekcije bogumilstva i islama. Opisujući kampanju osvajanja Bosne 1463. godine, izvjesni hodža okupljenim vjernicima priča sljedeću priču: „Bosna je pala bez kapi krvi. Ali ne zato što se nije branila, već zato što su onovremeni Bošnjani – to su današnji Bošnjaci, odlučili da se ne brane, jer su uvidjeli da je vjera koja se ovdje slijedi … u ogromnoj mjeri bliska islamu.“ Pod time se misli na bogumile – dotični hodža iznosi nepobitne „dokaze“ bliskosti bogumilstva i islama: bogumili su imali petak, post 40 dana, nisu imali crkve i oltare, nisu poštovali krst, niti zvona… „Nije ih priznavao ni papa u Rimu, ni patrijarh u Carigradu“.
Stvarno svašta. Kako su krenuli, Bošnjaci će i Tutankamona proglasiti Bošnjakom. Onaj Indijana Džons iz Visokog im je ionako već pribavio piramide. Čovjek ne zna da li je sve ovo smiješno ili tragično.
Proizvodnja nacije
Dilema Bosanac ili Bošnjan, ili Bošnjak, ili Musliman pokazuje nam dobro poznatu stvar: stvaranje jedne nacije, kreiranje zajedničkog identiteta za milione ljudi, nije lak posao. Ali nije nemoguće i više puta smo svjedočili uspješnom projektu te vrste. SAD su najveličanstvaniji primjer: stvorili su najuspješniju svjetsku naciju bez ikakve istorijske dubine, bez ikakvog kohezivnog narativa i mita iz prošlosti, i od konglomerata svih mogućih naroda, vjera, kultura i boja kože. Pri tome sa teškim naslijeđem segregacije i rasizma. I čak sa jezikom druge nacije/države. Bošnjaci su u mnogo boljoj situaciji: imaju i istorijsku dubinu i kohezivne narative. Imaju i religijsku homegenost – očito se pod tim identitetom dominantno prepoznaju ljudi muslimanske vjeroispovijesti iz BiH. Nažalost, primjeri sa Tvrtkom i bogumilima pokazuju da taj proces kod Bošnjaka ne ide dobro. Dva važna blokirajuća razloga su negativna identifikacija i kultura žrtve.
Negativna identifikacija je pokušaj da se dokaže kako Bošnjaci nisu naprosto domicilno stanovništvo koje je iz ovih ili onih razloga prešlo na islam. Već da su specifična grupa koja je kao takva postojala i prije islamizacije. Ko god išta zna iz istorije neće progutati takvu stvar. No, prava poenta je: koga briga? U čemu je problem sa tom genezom? Proces kreiranja nacija nije jednom okončana datost. To što je hrišćanstvo ovdje došlo prije islama, ili Slaveni prije Osmanlija, nije nikakav argument ni za šta, a pogotovo nije tapija za državu i zemlju. Uostalom, i prije Slovena i hrišćanstva ovdje su živjeli neki ljudi: Iliri, Tračani, Panoni, Kelti. Tom logikom, država i zemlja bi pripadale njima. Smiješna, koliko i apsurdna logika – ali tako popularna na ovdašnjim prostorima.
Savremena državnost utemeljuje se na sasvim drugim osnovama: ustavu shvaćenom kao „društveni ugovor“ između njenih građana. Taj ugovor podrazumijeva saglasnost svih da pristaju da žive u datoj državi. Kao takav nema nikakve veze sa etničkim kriterijem. BiH neće dobiti ništa na svojoj stabilnosti time što će se dokazati da većinska grupacija – u ovom slučaju Bošnjaci – ima istorijsku dubinu na ovim prostorima, niti što je Tvrtko dokaz još srednjovjekovne bosanske državnosti. Postaće stabilna država samo-i-samo-ako narodi i građani koji danas žive u BiH naprave kakav-takav „društveni ugovor“ i usaglase se da žele da imaju takvu-i-takvu zajedničku državu.
Jedna od glavih blokirajućih sila da se to usaglašavanje desi jeste bošnjačka identifikacija „žrtva“ „agresije“. To je narativ po kome su Srbi i Hrvati izvršili agresiju na BiH dok su je Bošnjaci branili i pri tome podnijeli najveću žrtvu za tu državu. Ostavimo nastranu istinitost ovog narativa – on je polusitinit, i kao takav zapravo lažan. Pravo pitanje je motiv. A on je prozaičan: u pitanju je pokušaj legitimiranja dominacije – činjenicu da su većinski narod u BiH Bošnjaci žele da ukombinuju sa lažnom tvrdnjom da su i nosioci BH identiteta – „najstariji“ i pri tome i najodaniji državi. I da na osnovu toga opravdaju dominaciju većine.
Slučaj Srbi
Sasvim drugu vrstu identitetske krize pokušavaju da naprave pojedini krugovi kod Srba. Koji se od tradicionalnih podjela na rusofile i evropejce, prvu i drugu Srbiju, partizane i četnike, itd. sada počinju da dijele i po religjskoj osnovi. Tako nas je, ne obazirući se na Ustav Srbije, Patrijarh obavijestio, ni manje ni više, da ako niste pravoslavac, ne možete biti Srbin.
To je samo najnovija manifestacija šovinističke retorike koju konstantno plasira srpski patrijarh. Nakon što je napao LGBT populaciju i žene, najnovija meta njegove agresije su „nepravoslavni“ Srbi. Takvim šovinističkim ekscesima patrijarh, na sramotu srpske crkve, osporava nacionalni identitet stotinama hiljada ljudi. Što je najgore, ta vrsta nacionalnog inženjeringa nije ograničena samo na religiozne fanatike i zilote, već je bliska i SNS režimu koji manje-više otvoreno koketira sa ovakvim rasističkim idejama.
Šta se ovim želi postići očito je: to je zahtjev za ekskluzivitetom i superiornim položajem jedne grupe građana u odnosu na ostale. To je zahtjev za političkom moći: ako je (a) Srbija država srpskog naroda, a ne svih njenih građana, i ako su (b) Srbi samo oni koji su pravoslavni vjernici, onda je jasno da patrijarhova dijabolična retorika nije lišena perfidnog smisla: to je zahtjev da državom dominiraju oni dijelovi društva koje on kontroliše. Tj. da on lično i SPC imaju dominantni uticaj na državne politike.
Dakle, oba ova slučaja pokazuju nam istu logiku: identitetska „politika“ koristi se kao sredstvo za osvajanje političke moći. Ona u suštini nema veze sa identitetom ljudi, već je sredstvo za ostvarenje političke dominacije. Pokušaj da se uspostavi tiranija većine, tj. onih koji gospodare mnenjem većine.