Alternative govoru mržnje

Lingvisticki, socio-psihološki, i kulturološki napori u proucavanju Balkana vec neko vrijeme su usmjereni ka dekonstrukciji dominantnih diskursa i stavova, te zamršenih semiotickih procesa koji za cilj imaju ‘proizvodnju pristanka’, raskrinkavajuci tako na kojim i kakvim osnovama pocivaju kurentne balkanske ideologije (Slapšak, 2000, 2010, Jezernik, 2004, Velikonja, 2005, Todorova, 1997). Ove ideologije vec skoro dvadeset godina nesmanjenom žestinom brišu i friziraju istoriju, što ima katastrofalne posljedice kako za društveno pamcenje tako i za opštu kulturu u cjelini1.

Naučno-teorijsko dekonstruisanje ovih ideoloških matrica jeste važno, ali je možda još i važnije vidjeti na koji se nacin kultura ponovo ispisuje i rekonstruiše i sa kakvim etickim odredenjem prema ‘neslavnoj’ prošlosti. Ko i kako danas pokušava da odgovori na ovaj izazov i zašto se ozbiljna kritika i kontra prošlih i sadašnjih zlocina i fašizama ‘naših’ i ‘njihovih’ u javnoj sferi proglašava za jeres? Kakve to ‘dogme’ ovakve jeresi potkopavaju?

Kako bih odgovorila na ova pitanja, pokušacu da analiziram novinarsku kritiku aktuelnih postjugoslovenskih ideologija, operacionalizovanu zbog prostorne ogranicenosti kroz kolumne Borisa Dežulovica, te kroz medijsko pisanje sa Jugo-predznakom uopšte. U kontekstu u kojem živimo, ove dvije studije slucaja kristalizuju se kao prvorazredna kritika govora mržnje i podjela te predstavljaju platformu za reafirmaciju kolektivnog na rasparcanom kulturnom prostoru.

Iako su portali, blogovi, forumi postali de facto prostor za sijanje nekontrolisane mržnje i iskljucivanja, upravo su ovi novi mediji istovremeno i potencijalne arene gdje se danas bije bitka protiv govora mržnje. S obzirom na relativnu ‘anarhicnost’ i slobodu internetske komunikacije u odnosu na tradicionalne medije, ovi formati omogucavaju vecu interakciju publike, nude raznovrsnija mišljenja u vidu komentara i tako dodatno oblikuju javno mnijenje. Naravno, ne smijemo zaboraviti na politicku ekonomiju i ovih medija što ukljucuje njihov nacin finansiranja ali i spregu vlasnicko-urednickih odnosa koji umnogome diktiraju njihov sadržaj, te na još uvijek relativno malu internetsku penetraciju, koja se u BiH procjenjuje na izmedu 20-30%, s tim da su procenti u gradovima daleko veci.

McLuhan klasifikuje medije na hladne i tople s obzirom visinu nivoa njihove interakcije s publikom. Internet u cjelini a poisebno ezini, elektronske novine, portali  i Facebook imaju veoma visoke nivoe interakcije buduci da i njihove publike u velikoj mjeri ucestvuju u kreiranju njihovih sadržaja. Tako se clanci ‘lajkaju’, dijele (šeruju), pišu se i ostavljaju komentari i slicno. Ovako visok nivo interakcije predstavlja znacajnu promjenu,  kraj linearnog i jednosmjernog komuniciranja.  Paradigma hiperteksta je kljucna i fundamentalna paradigma mreže (web-a) i upravo joj ona daje moc i potencijal. Nelinearna, nehijerarhijska, bezgranicna priroda mreže i semantika višestrukih putanja hipertekstualne navigacije i upravo zbog svoje mogucnosti prilagodavanja, u velikoj mjeri utice kako na Internet tako i na društvo u cjelini.

Mediji drugog toka

Cinjenica da ovakvi novomedijski formati, zbog toga što su jeftniji za održavanje, imaju vecu slobodu  (ne zavise od ‘klasicnih’ oglašivaca), omogucila je da u državama bivše SFRJ djeluju i novinari/ke i portali koji se odlikuju vecom dozom kriticnosti u poredenju sa ostalim medijima glavnog toka. Iako nisu nužno svi clanci ovih medija ‘savršenstva novinarstva’, neosporno je da mediji poput e-novina, Samostalnog srpskog tjednika Novosti, portala 6yka, Pešcanika, te portala poput halter.org ili index.hr nastavlju tradiciju nekadašnjeg Feral tribune-a, Arkzina (http://archiv.medienhilfe.ch/Projekte/CRO/ARKzin/mharkzin.htm), Novog preloma  i Mladine.  Ono po cemu se upravo oni razlikuju od ostalih jeste sistematska kritika ratova 90tih, izvještavanje o zlocinima, kritika društva u cjelini, radikalne teme i pristupi s posebnim osvrtom na ‘postjugoslovenstvo’ i ‘postsocijalizam’ što ima procišcavajuci i emancipatorni potencijal jer ide iznad, kako direktnog tako i latentnog govora mržnje, toliko prisutnog u našim medijima, poigravajuci se sa službenim istinama i ogoljavajuci iste. Dakle, govorila bih o jednoj ‘nepopulistickoj’ praksi koja se postavlja kao kontra retorici glavnog toka tako što u diskurs uvodi pluralizaciju istina i dubinsku kritiku statusa quo.

U ovom clanku predlažem analizu primjera ‘pozitivnog diskursa’ koji uticu na semioticke procese i znacenjske prakse u cjelokupnoj javnoj sferi koja govori srpskim, hrvatskim i bosanskim jezikom. Pogledacemo kakvim se stilisticko-retorickim sredstvima ovi diskursi služe i u cemu se ogleda njihova inovativnost. Kako svaka dekonstruktivna aktivnost nužno povlaci i rekonstruktivnu- analiza ovakvih primjera upravo to i jeste jer ce pokazati kako je moguce rekonstruisati zajedništvo u etnicki podijeljenom javnom prostoru te kako ovakvi diskursi mogu ucestvovati u procesu društvene promjene.  Baš kao što i hegemonija podrazumijeva privremeno ostvarenje nekog znacenja, a to su dominantna znacenja olicena u toposima heroja, domovine, patriotizma, bezuslovne pravicnosti ‘nas’ i nepravicnosti ‘njih’, dati primjeri ce pokazati da je i kontrahegemonija moguca te da i ako je telos istine nemoguc, barem možemo imati pluralnost istina i videnja koji ce svakako osigurati demokraticnije i informisanije ucešce gradanki/gradana u  javnoj sferi ali i u procesu sjecanja i društvenog pamcenja u cjelini.

Slucaj Borisa Dežulovića ili šta spaja Hrvate, Srbe, Bosance, Isusa i Mariju i gejeve?

“Niko ne može govoriti sve vrijeme ni o svim stvarima”, kaže Edward Said u knjizi The Representations of the Intellectual i dodaje kako ” vjeruje da postoji posebna dužnost obracanja uspostavljenoj vlasti u sopstvenom društvu, koja je odgovorna svojim gradanima, posebno u situacijama kada je ta vlast ukljucena u ocigledno neravnopravni i nemoralni rat, ili u namjerni program diskriminacije, represije i kolektivne odgovornosti”. Iako pored njega postoji još niz drugih kriticki orijentisanih autora/autorki koji pišu na slicne teme, zbog ogranicenosti prostora u ovom clanku, pokušacu ilustrovati valere ironije i samokritike koji odlikuju upravo pisanje Borisa Dežulovića, kao jedne od kljucnih licnosti kad je u pitanju upotreba kolumnisticke prakse u odnosu prema prošlosti,  ali i životu u postjugoslovenskoj sadašnjosti. Ovaj pjesnik, pisac i novinar medu prvima se usudio ‘oplesti po svojima’ radom u kultnom Feral Tribune-u, te zbirkom ‘Pjesama iz Lore’, kao vrsti ‘tople posvete zavicaju koja pušta zlo da pjeva svojim rijecima’.

Kriticki stav prema tudmanovskoj Hrvatskoj Dežulovic postiže bespoštednim humorom ostvarenim kroz istraživacki rad ali i virtuoznu upotrebu stilskih sredstava poput metafora i hiperbola koji sasijecaju i ogoljavaju svaki moguci balkanski stereotip. Clanak ‘Ne voliš baš nikoga? E, onda si baš pravi Hrvat!’ je tipican žanrovski predstavnik ‘dežulovicevskog’ stila:

Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam ne znajuci na kakvu takvost Hrvata tocno misli. Imaju li Hrvati najlepše i namodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobracaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domacih letova. Da li su im plate dva do cetiri puta vece od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šecu po Evropi bez viza? Jesu. Da li su prakticki na pragu Evropske Unije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? – poentira na kraju prijatelj iskreno nemocan pred vlastitom spoznajom. – Što su takvi namcori?

Glavna karakteristika Dežulovicevog diskursa je britka autoironija koja topi laži drugog buduci da prvenstveno kritikuje laž o sebi. Citanje njegovih clanaka je istovremeno i uznemirujuce i katarzicno; služeci se kako dokumentarnim stilom tako i literarnim sredstvima poput alegorije i hiperbole, on dolazi do same suštine laži, fašizma i zla što se obicno realizuje neocekivanim obrtom situacije na kraju teksta. I ukoliko je dublja laž u kojoj smo ukopani, toliko je neobicniji rasplet i za citaoce veci- kako nemir tako i katarza.

Ono što mi je skrenulo pažnju za ovaj Dežulovicev tekst jeste lavina komentara koje je on pokrenuo kada sam ga postavila na moju Facebook stranicu. Priroda tih komentara su prvenstveno kritike da je jugonostalgicar i da širi zarazu ‘jugonostalgije’, a ova metafora “zaraze” ima nedvosmisleno negativnu konotaciju bolesti. Zbog zaštite privatnosti komentatora/ica ovdje dajem neke segmente njihovih reagovanja na tekst sa promijenjenim imenima:

Adis Hodžic:  Ma Dežulovic opet ljubi dupe Jugoslovencinama
Ela Foric: ljubio on ili ne ljubio, jugoslovenaca više nema, a u svemu ovom ima i više nego istine
Adis Hodžic: to procitaj, a stavi Srbe umjesto Hrvata! Umjesto beogradski obrni i stavi zagrebacki frend. Vidjet ces da je popuno ista stvar! 🙂
Ela Foric: Srbi nemaju more:-))
Adis Hodžic: Pa imaju Adu ciganliju, sta bi više? :))
Ana Kožul: bolji Hrvat od Hrvata 🙂 još samo da je Hrvat
Adis Hodžic : Ma komšinice, ja bih volio da kad sam pijan konacno jednom uhvatim taj plot 😉
Meni je samo žao sto mi Bošnjaci (ok, ti budi Bosanka) generalno smo(u) još zaraženi sa tim jugoslovenskim nostalgijama, a najviše smo dobili po tamburi. Jel’ nas… treba jos 100 000 pod zemlju pa da se opametimo??

Dežulovicevo pisanje nerijetko uvodi u diskurs i ‘ostale’ obicno marginalizovane grupe poput npr. nekonstitutivnih naroda u BiH, pa forumaši portala sarajevo-x skupljaju njegove tekstove copy paste metodom pod thread-om Sv. Dežulovic Boris i forumski hereticari opisujuci ga kao ‘covjeka ispred svoga vremena’ koji progovara o predrasudama hrvatskog, srpskog i bosanskog društva, buduci da se u sva tri od njih gaje dosta slicni šovinizmi, rasizmi i fašizmi:

Golem je stoga strah cestitog Hrvatskog G., jer na njegovo naivno celjade vrebaju dolje na ulici horde muškaraca u tigrastim tanga gacicama i djevojaka zelene kose koje se žvalave jezicima. I najliberalniji Hrvatski G., onaj što se deklarira slobodnim od svake homofobije, ustuknut ce stoga u rezervi prema konceptu gay-parada i “pretjeranom eksponiranju” seksualnih razlicitosti. To je ona kljucna recenica, ista na svim jezicima svijeta: “Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih, brate, u njihova cetiri zida.” (Pešcanik)

U cemu se ogleda Dežuloviceva ‘jeres’ i antipopulizam kad znamo da on danas objavljuje na beogradskom portalu e-novina, u zagrebackom Globusu, u banjaluckim Nezavisnim novinama i sl.? Pa možda upravo u tome što on neprestano i eruditski pokušava da kaže da je ‘car go’ i pri tome ne štedi ni ‘svoje’ ni ‘njihove’.

Kada govori o Srbiji, Dežulovic kritikuje konfiskovanje imovine porodice Gece Kona dajuci nadahnjujuci, gotovo magicno-realisticni istoriografski prikaz dešavanja u vili na adresi Tolstojeva 33 gdje ljušti palimpset ovog toponima opisujuci ‘kratku povijest Srbije XX stoljeca’.

Kažu da se i danas, za tihih noci, Dedinjem može cuti daleka pjesma derviša beogradske tekije. Ima ih i koji tvrde da to nisu derviši, nego da u pustoj kuci Joce Amsterdama pjevaju Hadži Dragan Antic zvani Struja i Aca Lukas. A duhovi proteklog stoljeca okupljaju se u podrumu kraljeve palace na Dediji, tu su i kralj Aleksandar Obrenovic i kraljica Draga, i Aleksandar Karadordevic i drug Tito, i drug Veselinov i drug Miloševic, pa citaju novine iz 1934, kada je zapoceta gradnja Belog dvora. Jedan od njih uzeo „Opštinske novine” iz tog doba, pa naglas cita: „U neposrednoj okolini Kraljevoga dvora ne sme se dopustiti podizanje privatnih zgrada, u koje se uz dobru kiriju mogu useljavati i osobe sa rdavim predumišljajima”. Pa se svi smiju tako glasno da se cini da derviši pjevaju.

Samo stari Geca Kon i njegove sestre šute. Starcu je, kažu, uz glavu i danas Machiavellijev Vladalac, otvoren na 64. stranici: „Neka se vladalac, dakle, trudi samo da pobeduje i da drži vlast, sredstva kojima ce se služiti uvek ce se smatrati casnima i bice hvaljena, jer se svetina zadobija uvek spoljnom stranom stvari i uspešnim ishodom poduhvata, a u svetu postoji samo gomila, dok manjina izlazi iz senke jedino onda kada vecina ne zna na koga da se osloni.”

Kada govori o stanju Srbije ‘na kraju najtragicnijeg stoljeca svoje povijesti’ referišuci se na NATO bombardovanje, kaže da je to ‘valjda jedina zemlja na svijetu koja je doživjela klasicnu agresiju, a koja ne zna kako to obilježiti’:

Demokratska Srbija ne želi kapitulaciju bilježiti u pobjede, ali ni bilježiti poraze, pa je deseta godišnjica ostavljena politickoj gerijatriji i maloljetnoj delinkvenciji. Niti cestiti spomenik poginulim civilima ne postoji, jer ni danas, deset godina kasnije, u doba DNK forenzike i Interneta, Srbija ne zna koliko je tocno ljudi poginulo u bombardiranju…

Prizor od utorka slika je takve, autisticne Srbije, Srbije koja ne zna i ne želi znati, Srbije koja poraze slavi kao pobjede, a pobjeda se odrice, pa se ponosi lažnom gordošcu i stidi vlastitog stida, Srbije koja glavinja od jednog do drugog kosovskog mita, bez aureole pobjednika i katarze gubitnika, ispražnjene, umorne i šizofrene Srbije okupljene oko monarha na Trgu Republike i opkoljene zapadnoevropskim bankama.

Dežulovicevi tekstovi postižu svoj cilj žanrovskom slojevitošcu i dovodenjem u savremeni kontekst naizgled nemogucih aktera koji cim se postiže efekat slapstick-a koji još više naglašava žaoku kritike i cini da ona djeluje na više nivoa. Tako se ‘Slucaj službenice Marije’ može citati i kao suptilna kritika klerikalne dogmaticnosti, odnosa prema ‘gedžetima’ u savremenom svijetu, ali i  kao ogled o tragikomicnosti bosanskohercegovacke realnosti.

Nakon toga nemilog dogadaja Gospodin je Mariji, Isusu i apostolima oduzeo i-Phone, i-Pod i sve te skupe fancy igrackice. A na zemlju se, vele ljetopisi, spustila cetrdesetodnevna kiša, biblijski potop poplavio Bosnu, otopio se Sjeverni pol, proradili planetom vulkani, tresla se zemlja, tsunamiji, tornada i snježne oluje, pticja gripa, svinjska gripa, ljudska gripa, strašne bolesti i epidemije navalile na covjecanstvo, a na koncu pocela i Premijer liga BiH.

– Onda, jel mi dobra ova aplikacija? – zadovoljno odozgo gleda stari, zaokruživši pogledom stol. – A gdje je
Marija?
-Eno je u onom orahovom panju, u Posušju – odgovorio Josip. – K'o da ne znaš.

A kada govori o Bosni i genocidu u Srebrenici, on stilskim ponavljanjem Dodikove tautološke izjave da u Srebrenici ‘nije bio genocid’ jer ‘nije bio genocid’ poentira iracionalnost i lažnost predizborne retorike ukazujuci kako stotinu puta ponovljena laž može lako postati politicki podobna istina:

Nije bio genocid…i necemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid”, …Pa kad Milorad Dodik nekoliko dana pred izbore cetiri puta u tri recenice ponovi da u Srebrenici nije bio genocid, ne trebaju znanstvenicima ni svjedocenja iz Haaga, ni Mladiceva naredenja, ni forenzicke analize, ni popisi žrtava. Buduci neki genocidoskeptici, ako ih bude, bavit ce se još samo sumnjom u autenticnost Dodikova govora.

Jugosfera protiv politike blaćenja

Ako se Dežulović pokušava pozicionirati protiv govora mržnje tako što ce kriticki pisati o prostoru bivše Jugoslavije, posebno o Hrvatskoj, Srbiji i BiH, onda vrijedi pogledati kako se sve to danas piše o Jugoslaviji i prostoru koji se nekad tako zvao, a danas je poznatiji pod imenima ’region’ ili ’jugosfera’. Ovakvo pisanje nužno povlaci refleksiju zajedništva, politickog, ekonomskog, i kulturnog jer presuponira da mi koji ovdje živimo dijelimo manje više slicne politicke ideologije, ekonomske promjene, poput privatizacije npr., siromaštva, kulture i nacina života, te da svi živimo u postjugoslovenskom društvu. SFR  Jugoslavija, koja se krvavo raspala 1992. godine, i dalje nastavlja ’performativno’ i ’virtuelno’ da postoji, kroz brojne forume, internetske portale, društvene mreže, muzeje, kupovne navike, akademske inicijative, umjetnicke projekte, ekonomska umrežavanja unutar ’Jugosfere’ i slicno.

Sama rijec Jugoslavija posjeduje izvjestan konotativni višak, zbog cega je baš kao i rijeci feminizam ili komunizam problematicna i posebno podatna za revizionisticke prakse2. Dok se Alan Badiou pita da li je rijec ’komunizam zauvijek prokleta’, cinjenica je da su u poslijednje vrijeme Jugoslavija i jugoslovenstvo, iako ’prokleti’,  sve više u opticaju. Tako cesta upotreba termina poput npr. region, Zapadni Balkan, jugosfera i slicno, nagovještava da Jugoslavija kao duh možda više nego ikad lebdi nad nama i da se jugoslovenstvo kao konstrukt i možda više stvar izvedbe ili performansa, danas više nego ikad, nalazi upravo u tekstovima koji na kriticki nacin, kroz dubinsko istraživanje i humor, sa distance od dvadeset godina pokušavaju da sagledaju posljedice raspada bivše zajednicke države.

Ono što je ostalo da se uradi u ’postjugoslovenstvu’ težak je teret. Ako je Jugoslavija kao duh Hamletovog oca, onda se ne trebamo samo zapitati da li ’biti ili ne biti’, vec kako ’eticki biti’ nakon razaranja, genocida, masovnog stradanja, siromaštva, predrasuda, i nabujalog fašizma koji manje ili više eksplicitno proždire balkansku javnu sferu. Kakvu odgovornost je uopšte moguce imati uprkos raznim ideološkim i represivnim silama od politike, institucionalne religije, OHR-a, OSCE-a i velikih korporacija, i na kakvom kritickom znanju se ta odgovornost mora utemeljiti?

Htjela bih da istaknem da je veoma važno ne samo govoriti o Jugoslaviji vec govoriti sa sjecanjem o Jugoslaviji. Sjecanje koje ovdje imam na umu nema veze sa restorativnom  nostalgijom, ili žalom za prošlošcu (Boym, 2001), vec nastupa upravo iz pozicije refleksivne nostalgije kao nemogucnosti da se ikada ‘vratimo kuci’ pri cemu nam upravo ta nemogucnost pomaže kao pojedincima i pojednkama u ocuvanju kulturnog sjecanja.  Sjecanje o Jugoslaviji , kao vrsta metaforicke ‘psihoanalize’ kljucno je za dalje razumijevanje i odnos prema postjugoslovenskoj stvarnosti i ratovima 90tih, pa i za one poput Ramba Amadeusa  koji se smatraju ‘jugofuturistima’ i svjesni su cinjenice da su nam humor i kultura zajednicki.

Smatrate li se jugonostalgicarom?

– Ja sam u izvjesnom smislu jugofuturista. Sa velikom radošcu sam primio kompjutersku analizu genoma Balkanca, po kojoj ta teorija o rasama i nacijama, koja je tako krvavo podijelila narod, pada u vodu. Genom pokazuje da na Balkanu živi samo 18 posto slovenskog stanovništva, a ostali su Mavari, Kelti, Vizigoti, Fenicani, Egipcani, Arapi… Pritom smo imali jedan vrlo snažan zajednicki kulturni obrazac: mi smo jedinstven kulturni prostor koji je odrastao na Alanu Fordu i otud fenomen da je Ekrem Jevric Bob Rock savremenog šou biznisa. Kad vidimo da ima 7,5 miliona ulazaka na YouTube, to pokazuje koliko su nam kulturni obrazac i humor zajednicki. To znaci da ga nisu zavoljeli samo Crnogorci i Bosanci, vec da je to morao da bude SFRJ diskurs.

Upravo iz te pozicije, korisno je sagledati u kakvim se interpretativnim okvirima (eng. frames) jugoslovenstvo pojavljuje i kako je i dalje subjektom naizmjenicnog ukljucivanja i iskljucivanja.  Nakon decenija blacenja Jugoslavije i svih negativnih konotacija koje su pratile ovaj termin, zaboravljalo na nasljede nesvrstanih, antifašizma i soldarnosti te socijalne države kao da istih nije ni bilo, interesantno je da su prvi medijski napisi sa jugokonotacijama, ako izuzmemo estradu, imali veze upravo sa ekonomijom. Tako se 2009. pojavio clanak Tima Judah-a o Jugosferi, ‘Jugoslavija je mrtva, živjela Jugosfera’ u kome se navodi da je

Dvadeset godina nakon izbijanja ratova na zapadnom Balkanu došlo je vrijeme u kojemu se stare netrpeljivosti zamjenjuju novom regionalnom suradnjom. Jedino što bi eventualno moglo biti sumnjivo, po pisanju lista, je samo ime… Tekst se otvara anegdotom s nedavnog sastanka Nesvrstanih, u kojemu je srpski predsjednik Boris Tadic spomenuo kako bi tvrtke iz zemalja bivše Jugoslavije, iz “naših zemalja”, kako je rekao, trebale zajednicki nastupati na specijaliziranim graditeljskim ili natjecajima za vojnu opremu. Stjepan Mesic je “kimnuo glavom u znak potpore”. Upravo ta fraza, “naše zemlje”, služi kao uvod u tekst. “Od Slovenije do makedonske granice s Grckom, vecina ljudi ima jako puno toga zajednickoga, cak i ako ne pricaju o tome. Svakim danom spone izmedu njih, prekinute u 90-ima, lagano se obnavljaju. Jugoslavije je odavno nestala; na njenom mjestu izranja Jugosfera.

Jugosfera daje naznake moguceg zajedništva iako je akcenat u tekstu na ekonomskoj saradnji, ‘zajednickim interesima, poslu i trgovini’. U ovom slucaju, jugoslovenstvo u medijima ne predstavlja jeres, vec ekonomsku i zdravorazumsku cinjenicu bez trunka nostalgije.

Slican ovome je i clanak koji govori o Željeznicama Srbije, Hrvatske i Slovenije kao i clanak o zajednickoj lutriji YU-loto. U prvom se zajednicki poslovni poduhvat legitimizuje ekonomskim cinjenicama da ce ‘bez ikakvih ulaganja u infrastrukturu, transport robe od Ljubljane do Istanbula time biti skracen sa sadašnjih 65 na 40 do 45 sati’ kao i da ce ‘kroz zajednicko poduzece željeznice Srbije, Hrvatske i Slovenije ostvariti vece prihode’ dok se u drugom navodi kako ce ‘YU lutrija’ imati jedinstvenu uplatu, nagradni fond i premije, a organizovace je lutrije BiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Kosova’.

Dok se u medijima sve više javljaju ovakvi clanci o ekonomskim inicijativama u “regionu”, indikativno je pitanje ‘Zašto se ne smijemo sjecati Jugoslavije?’. Prema Miljenku Jergovicu, sama cinjenica da je ukinuto pravo sjecanja je zapravo strašna.

“Jugoslavija je nestala kao državno-politicka cinjenica. Medutim, ono na cemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i slicnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava , to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcionira. Jugoslavija se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala, nego se niti ne može raspasti. Što je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo”.

“Oduvijek se znalo da ce biti tako”

Vraticu se lingvistici i kulturologiji s pocetka ovog clanka citirajuci Judah-a:

“Vole istu glazbu i istu hranu. Politicke, religijske i etnicke razlike i dalje su prisutne. No, svakog ljeta tisuce mladih ljudi nalazi se na festivalu Exit u Novom Sadu u Srbiji, a velike zvijezde bez problema privlace veliki broj publike gdje god da nastupaju. Na veliko živciranje celnih ljudi hrvatske glazbe, na mobitelima mnogih mladih Hrvata sviraju najnovije srpske pjesme”, stoji u tekstu.

Globalizacija je uslovila uspostavljanje kulturnih veza daleko udaljenijih naroda tako da kulturno zajedništvo na Balkanu danas ne cudi i sigurno je da je medu mladim postjugoslovenskim generacijama ono neminovno prije svega zbog dijeljenja istog jezika i kulture, prije nego li nasljeda bivše države. Kriticki se osvrcuci na ‘godine koje su pojeli lavovi’ ali sa pogledom unaprijed i znanjem da se istorija ponavlja onima koji ne uce na svojim greškama, možemo se i trebamo sjecati Jugoslavije jer je naše sjecanje zbog govora mržnje trenutno politicki izmanipulisano. Iako je jugoslovenska ideja danas pojednostavljeno odbacena  kao nostalgicarski diskurs ili politicka tvorevina protivna momentu ‘nacionalnog budenja’, cinjenica je da socijalisticku dogmu nije zamijenila kriticka istoriografija vec upravo revizionizam (Radonic, 2010) kao i politike zaborava i brisanja, cije su pretece upravo bili diskursi iskljucivosti i etnonacionalnog partikularizma. Dok ujedinjena Evropa traga za svojim kulturnim identitetom, nama je on pred ocima: u tekovinama antifašizma i solidarnosti iz prošlog doba koje su jedino što preostaje svima koji se osjecaju gubitnicima ovog rata i postratnog doba. Govor-protiv-mržnje u sve siromašnijim i podjeljenijim društvima poput našeg, rijedak je i neisplativ. On zasad tinja u internetskim medijima cija je politicka pozadina kritika ratova 90tih i onog što su nam donijeli i sa cim moramo da živimo, borba cinjenicama protiv neznanja koje iskljucivost rada, kao i kritika onih koji na stanju ‘permanentnog rata’ nastavljaju da profitiraju.a

Media.b