Nezavisni mediji i druge bajke

U početku bijaše Riječ.

I Riječ bijaše od politike, i Riječ bijaše politika.

Tako bi nekako počinjala priča o nastanku i razvoju medija u suverenoj, cjelovitoj i neovisnoj Bosni i Hercegovini, cjelovitoj kao sto je cjelovita guzica, za koju čuveni vic kaže da je „cijela, al’ iz dva dijela“.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Autor se ne izvinjava. Prostačenje je postalo dijelom retorike pojedinih medijskih radnika i političkih dužnosnika; zašto bi ovaj članak bio izuzetak?

Medijski prostor države Bosne i Hercegovine je geografski skučen, ali zato vrije od upinjanja da se čitaoci i gledaoci uvjere u neprikosnovenost pojedinih televizijskih i novinskih kuća. Mnogi su građani imali prilike vidjeti grafikone koji dokazuju da su baš „Oslobođenje“ ili „Avaz, baš „DANI“ ili „Slobodna Bosna“, baš FTV ili RTRS, najčitaniji, odnosno najgledaniji.

Šta zaključiti nakon svih tih silnih podataka koji su nam podastrti, nego da u našoj državi opstaje najmanje desetak najčitanijih printanih medija, i najmanje dvadesetak najgledanijih televizijskih programa.

Nažalost, i pored takvih giganata u plasiranju informacija žednom i željnom puku, nepristrasno i nezavisno novinarstvo ostaje utopistička ideja, prisutna tek ponegdje, nedovoljno česta da bi se cijenila, nedovoljno snažna da bi prevladala.
Na čemu onda počivaju mediji u Bosni i Hercegovini, ako ne na osnovnim postulatima novinarstva?

Odgovor je prost: na senzacionalizmu.

Takvi mediji i novinari poznati su svakome ko iole redovno prati televizijski program ili čita novine.

To su nadobudni pričljivci, dežurni lajavci, uvijek spremni poistovjetiti svoju skromnu pojavu sa ulogom narodne pravde i pravosuđa, uvijek brzi na obaraču kada je potrebno osuti paljbu na neistomišljenike, stvarajući tako efekat sukoba, jaza i razdora koji veoma brzo i lako nađu publiku željnu nesvakidašnjeg sadržaja, željnu da navija, bodri i ohrabruje, ali ne onako kako bi čestiti građani podržavali medije koji nastoje dati svoj doprinos obračunu sa kriminalom, nego onako kako se huligani okupe, bodre i ohrabruju učesnike u tučnjavi.

Takvi mediji i takvi novinari ne bore se za pravdu, niti se bore za opći interes, nego se veoma žestoko bore za gledanost, očuvanje primjetne nazočnosti na domaćoj informativno-političkoj sceni, te osnaživanje sopstvenog ega. Neka eventualna pravila ili postulati novinarstva za takve novinare i takve medije odgovaraju frazi kakvu vole upotrebljavati i redovno to čine: mrtvo slovo na papiru.

U ovoj su grupi, jasno, i oni mediji i oni novinari koji ne shvataju bitne i suštinske razlike između objektivnog i subjektivnog govora ili pisanja, između nepristrasnog i pristrasnog izvještavanja, koji svoj rad prozivaju novinarstvom, iako ono čime se bave prije zaslužuje naziv kolumnističkog ili propagandnog djelovanja, nego ozbiljnog i odgovornog rada.

U ovoj su skupini, jasno, i oni mediji i oni novinari koji požure optuživati pravosudne institucije da ne obavljaju posao kojeg bi trebali obavljati, laički prispodabljajući djelovanje tužilaštava i sudova sa linčovanjem. Takvi mediji i takvi novinari, jasno, ne mogu ni smoći riječi hvale ili podrške za pravosuđe, budući da pravosuđe drže odgovornim za to što neozbiljno izvještavanje biva i sukladno slovu zakona proglašeno klevetom.

U ovoj su skupini i oni novinari koji u satrapskoj stezi drže svoj komadić medijskog prostora, instrumentalizirajući ga zarad ostvarivanja ličnih ciljeva i interesa, a da se nikad ne potrude odgovori na pitanja: Ko? Kada? Kako? Gdje? Šta? i Zašto?, odgovarajući i naglašavajući umjesto toga odgovore na pitanja: Za koga? Protiv koga?

Takvi mediji i takvi novinari nalaze svoje navijače, ali niko od njih ne pronalazi publiku; navijači traže krv, publika traži istinu.
Takvi mediji i takvi novinari ne prenose vijesti, nego artikuliraju stavove, ne nastoje osvijestiti, nego nastoje indoktrinirati.

Publika poznaje takve medije i takve novinare.
Publika zna da je istinitost njihovog izvještavanja upitna i dovedena u ozbiljnu sumnju usljed gorljivosti da naglase sopstveni značaj i sopstvenu važnost.

Publika zna da njihovo izvještavanje nije nikakva novost, i da se uvijek, istog dana i u isto vrijeme, može očekivati ono što je lako predvidjeti: serija nesuvislo uporabljenih termina, nategnutih zaključaka, apsurdnih stavova, i nepotrebnih komentara.

Publika zna da je zanimljivo gledati takve primjerke ljudskog roda, izrođene od časti i principa novinarske profesije, kako sriču, deklamuju i pretvaraju televiziju u cirkus, a respektabilne novine u obični tabloid. Publika se opušta uz cirkus, publika voli deklamacije, ali cirkus ne pretvaraju u svoju Meku, niti deklamacije u životno načelo.

Publika zna da je važnost cirkusa i deklamacije mala, i da cirkus ili deklamacija ne može nikada zamijeniti objektivno, nepristrasno izvještavanje.

Publika zna da jasnoću i preciznost treba očekivati kad spretno i uvježbano pero ili naviknut glas napišu ili izreknu vijest onom konciznošću koju daje spoj sposobnosti i iskustva; kada se vijest pretvori u seriju izjava i imena, izraza i termina, silom pretvorenih u mantru i dogmu, njena kratkoća ili duljina postaju nevažni.

Publika zna.

Onaj dio koji ne zna, saznat će; svaki je vijek minijatura brojnih saznanja.

Dame i gospoda politički savjetnici, dame i gospoda samozvani narodni tribuni, dame i gospoda indoktrinatori, dame i gospoda dogmatičari, dame i gospoda pragmatisti, dame i gospoda čula-rekla-kazala, upamtite da nad vašim radom bdije sud publike, bdije sud javnosti, bdije sud vremena, bdije sud povijesti, koji kažnjavaju laži, kao što bdije onaj sud koji kažnjava i kažnjavat će klevetu.

Slijedite istinu, jer je to jedina vaša zadaća, i jedini ispravan orijentir vašeg rada.

Iz Arhiva BUKE

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije