Tako to funkcioniše u teoriji. A kako je to u praksi skupštinskog života Republike Srpske? Za početak, dobro je reći da će u Narodnoj Skupštini Republike Srpske biti zastupljena 83 poslanika iz 10 partija koje su prešle izborni cenzus. Po svemu do sada viđenom, opoziciju u Parlamentu Srpske sačinjavaće najmanje 5 partija (SDS, PDP, DP, SDP, SDA).
Suština je, međutim, da niti te partije niti pojedinci u njima kao eksponenti vlasti nisu gotovo nikakva opozicija u političkom životu Srpske. Jednom riječju, ova opozicija ne odgovara gore navedenoj definiciji.Zašto je to tako? Pa, bilo bi dobro da se upoznamo sa strankama koje u analitičkim krugovima kotiraju kao ,,opozicione“.
Na početku, valja se dotaći SDS-a, koji sa svojih 18 poslanika nominalno
predstavlja najveću opozicionu partiju. Sa druge strane, SDS i nije baš opozicija, jer im je bitno smanjen manevarski prostor koaliranjem sa vladajućim SNSD-om na državnom nivou. Zbog toga je iluzorno da će se SDS usprotiviti najjačoj parlamentarnoj stranci, kada je u pitanju bilo kakva značajnija odluka u skupštinskim klupama. O tome je za naš portal dao izjavu politikolog Vlade Simović :
,,Što se tiče opozicije u Republici Srpskoj, kada govorimo o Parlamentu, najjača partija po broju poslanika je SDS. Međutim, SDS je već najavio određene partnerske odnose sa SNSD-om na državnom nivou, pa već možemo da kažemo da to nije neka pretjerano jaka opozicija niti opozicija koja ima neke namjere da ozbiljno ugrozi pozicioni SNSD.“
Jasno je da će Mladen Bosić, kao prvi čovjek stranke, dozvoliti tu i tamo ,,kontrolisanu anarhiju“ u okviru Skupštine, pa nije isključeno da neki od jastrebova i pokaže namršteno lice Dodikovim pulenima. Tu se prije svega misli na Vukotu Govedaricu, koji će na neki način biti glasnogovornik tihe SDS-opozicije u Skupštini. Uz njega bi se mogao progurati Nenad Stevandić kao opozit vladajućoj klici. Kažem mogao, zato što se sve vrlo lako da pretvoriti u ćutnju po Bosićevom diktatu.
Urednik i novinar ATV-a, Vedran Škoro, ima ponešto drugačije mišljenje kada je SDS u pitanju. On za naš portal kaže:
„Oni su svojim istupima i raspravama pokazali da su opozicija u Srpskoj. I to je dobro da postoji opozicija, pa kakva takva, bez obzira što je ona slaba i nikakva.“
Činjenica je, međutim, da osnova impotentnosti SDS-a leži u nepotrebno ozvaničenoj koaliciji na državnom nivou. Cilj ozvaničenja nije zaštita bilo kakvih vitalnih nacionalnih interesa, kao što su to pompezno najavili čelnici SDS-a i SNSD-a. Naime, i u prošlim sazivima, ove partije su ,,pokrivale“ jedna drugu, kada su bila na tapetu ,,pipava“ pitanja, a bez da je na snazi postojala bilo kakva koalicija.
U ovom slučaju, osnovna namjera je bila Dodikovo indirektno kontrolisanje SDS-a. Ova politička vazektomija mu je u potpunosti uspjela, pa će glas SDS-ovaca u skupštini Srpske biti najobičniji labuđi pijev.
Taj pijev će biti posebno zanimljiv u Domu naroda BiH, gdje će ,,crni neprijatelj“ SNSD-a i Dodikov protivkandidat na izborima, Ognjen Tadić, koji je, usput, izabran za prvog čovjeka Doma, igrati upravo po ritmu Dodikove polke.
Partija Demokratskog Progresa Mladena Ivanića je sama sebi enigma. Slobodno se može reći da je podijeljena na dvije osnovne frakcije – Mladena Ivanića i ostatak partije. Ivanić je ostao dosljedan sebi, reizabran je u Dom naroda Parlamenta BiH. Uhljebljenje u naredne četiri godine zagarantovano. Ostatak ekipe, predvođen Pericom Bundalom i Slobodanom Nagradićem, polako se počeo češati po glavi i napuštati brod, bez kompasa, žiroskopa i GPS, sa kapetanom daleko na sarajevskom kopnu. Govorka se da je sljedeći brodolomac Zoran Đerić, pa će po svemu sudeći Ivanić ostati sa dva mlada kormilara-Crnadkom na BiH nivou i Borenovićem u Skupštini Srpske.
Po mišljenju politikologa Vlade Simovića, generacijski jaz i jeste najveći problem u ovoj partiji:
,, Što se tiče sukoba unutar PDP-a, izgleda da dolazi do smjene generacija. Ljudi koji su nešto stariji i koji su među osnivačima PDP-a, očigledno da ne mogu u potpunosti da se slože sa činjenicom da dolaze neki mladi ljudi poput Borenovića i Crnadka i nekih drugih ljudi i vjerovatno da je sukob između te starije i mlađe garniture PDP-ovaca, doveo do ovakve situacije u stranci, kakva jeste.“
Koliko i kako će Borenović i Crnadak iznijeti na svojim plećima ovaj teret, ostaje da se vidi.
Ono što treba da brine simpatizere je krajnja nedosljednost PDP-a prema svojim biračima, pa ako hoćete i prema svojim ljudima, kao eksponentima vlasti. Veliko je pitanje kako će i kada u ovakvoj situaciji PDP profunkcionisati kao opoziciona partija. I hoće li uopšte? Upravo tu je poentirao Vedran Škoro:
,,U PDP-u je, rekao bih, jako konfuzno stanje, nekoliko ključnih njihovih ljudi je napustilo partiju, nisu još izdefinisali odnose unutar partije nakon izbora, nisu napravili analizu.“
Sa druge strane, ako zanemarimo etiku, koje zapravo i nema u politici, zašto bi PDP, glumio pravdoljupce, kad je tzv. najjača opoziciona partija SDS direktni kolaborant sa SNSD-om? Po logici ,,oni su mnogo više birača prevarili“, PDP može komotno da se ponaša interešdžijski.
Demokratska partija Dragana Čavića možda je najzanimljivija opoziciona partija. Zapravo to je jedina stranka koja jasno i glasno profiliše sebe kao opozicionu i zadovoljava definiciju sa početka teksta. E, sad, veliki je problem što je ostala bez svoja 33,3 % parlamentarca. Preciznije, prije nekoliko dana ih je napustila Slavica Jovanović iz Bratunca i prešla ni više ni manje nego u mrski SNSD tabor. Izgleda je magija vlasti za ovu ženu iz Bratunca bila jača od unutarstranačke discipline. Njeno objašnjenje prelaska u SNSD je -Dragan Čavić nije bio džender senzitivan prema njoj?!?! Takvo obrazloženje je smješno svima, pa i Čaviću.
Ali ne bi mu trebalo biti smiješno da će on uz svog stranačkog kolegu Vojislava Gligića jedini voditi opozicionu bitku na srpskom fonu u Skupštini. Kako će je sa ovolikim ,,brojem“ ljudstva voditi, nije teško pretpostaviti, Možda bi i bio dobar marketing lokalnog Robina Huda, da pred njim nisu četiri preduge godine u kojima ko zna šta se sve može desiti sa ovom partijom i njenim članovima.
Ono što je prebjeg Slavice Jovanović otvorio po ko zna koji put je pitanje čovjeka-glasa. Da li je moralno da birači glasaju za čovjeka- reprezenta jedne politike, koji odustajanjem od iste ostaje nosilac skupštinskog glasa i što je važnije – fotelje? No, to je pitanje koje će sasvim sigurno biti jedno od glavnih tek na narednim izborima.
Vratimo se skupštinskim klupama i opoziciji u njima.
Narodna Demokratska Stranka, opstoji kao pro-desno orijentisana lokalna partija, sa svoja dva poslanika i Krstom Jandrićam na čelu jednog od njih. Oni neće igrati relevantnu ulogu u političkom životu Srpske, ali, gle čuda, imaju potpredsjednika manjeg BiH entiteta. Emil Vlajki će, protokolarno, kao potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda da odsjedi u svojoj fotelji četiri godine i to nije sporno. Jedino što se može desiti je da ta Vlajkijeva pozicija otupi ionako tupo djelovanje NDS-a u Skupštini.
Srpska Radikalna Stranka sa Slavkom Boljanovićem i djelovanjem desno od desnijeg, teško će sa bilo kim naći kompromis, pa sve i da je desetorostruko jača, ne bi se mogla sinhronizovati sa nekom drugom partijom u opozicionom radu.
Stranku Demokratske Akcije bi po difoltu olako mogli svrstati među opozicione partije. Tako se u svojim prvnim javnim nastupima deklarišu, Senad Bratić i Ramiz Salkić, ali je veliki upitnik kad i kako će to djelovanje biti ispoljeno. Bakiru Izetbegoviću i Sulejamnu Tihiću je posve jasno da je uloga i značaj ove dvojice u Skupštini Srpske bez saveza sa bilo kim, protokolarne prirode, pa će im, nije teško zaključiti, dati razriješene ruke u ,,donošenju odluka“.
Namjerno, na kraju je ostavljeno mjesto za Socijaldemokratsku Partiju Bosne i Hercegovine. Oni su sa svoja tri poslanika samo naizgled relaksirana opozicija u Skupštini. Zašto? Pa zato što odavno jedna partija svojim radom, kao i radom neformalnih i tzv. interesnih grupa, nije na sebe privukla više pažnje. Svaki njihov potez, od afera na vrhu, pa do podizanja ili ne podizanja ruke Slobodana Popovića i njegove dvojice kolega biće tumačen kroz unutarpartijske, međunacionalne, trgovačkododikovske i ko zna koje naočale. Ovo je bez sumnje partija sa najdisciplinovanijom stranačkom ,,vojskom“ u BiH. Naravno, uz SNSD-ove pulene. Greška i loša procjena bilo kog pojedinca, na bilo kom nivou, odmah se kažnjava i sankcioniše, što od unutarstranačkih pedagoških kadrovika, što od SDP-javnosti. Zato se i za poslanike SDP-a u Skupštini Srpske može reći da neće voditi niti pozicionu, niti opozicionu politiku. Ona će biti onakava kakvu centrala u Sarajevu na zadatu temu odrecituje i nikako drugačija.
Da rezimiramo, Skupština Republike Srpske predstavlja skup od 83 žene i muškarca koji su po volji naroda, ne treba to smetnuti sa uma, a opet kao eksponenti političkih partija, tu gdje jesu. Svaki taj pojedinac trebao bi u interesu naroda da se bori za svako pitanje koje je važno za njegovu lokalnu zajednicu. U praksi, naravno da će unutarstranačka, pronacionalna diciplina odrediti za šta će se glasati, a ne neki viši moralni ciljevi.
To potvrđuje i profesor Miodrag Živanović u svojoj izjavi za naš portal:
,,Sve partije u Parlamentu su zapravo nacionalne. Pretpostavljam da ovo što se događa sa PDP-om nema nikakvog bitnog uticaja na strukturu opozicionog blok,. kako na nivou entiteta, tako niti na državnom nivou. Mi ćemo, na žalost, tako živjeti i dalje, dakle, opozicija će u svakom slučaju biti ideološki poništena, pa će se morati prikloniti bilo kojem nacionalnom bloku“
E, sad, po svemu rečenom, aktivnih opozicionara biće da stanu na prste dvije ruke. Taman toliko. Šta i kako će tih desetak ljudi da radi naspram sedamdesetak drugih?
Ono što je bolno i iritantno je način na koji se ionako sitna opozicija usitnjava do atomskog nivoa.
Režimi, kakvi god oni bili, bez opozicije kad-tad postaju totalitarni. Ovaj, sa SNSD-om je poodavno takav, a opozicija mu samo daje dodatni legitimitet.
Po Vedranu Škori mi se nalazimo u predpolitičkom stanju:
,,U ovoj zemlji se ne zna ni ko je lijevi, ni ko je desni, ni ko je pozicija, ni ko opozicija, ni ko je nacionalista ni ko socijaldemokrata, jednostavno, ovdje je to sve izmiješano i nisu prpoznatljive sve te stvari. Takođe, kad govorimo o političkoj situaciji, ni po programima se ne zna ko je pozicija, ko opozicija, po tim istim programima se ne zna ko sa kim može da koalira, a najčešće se to niti ne radi po tim programima i ciljevima, nego jednostavno, sve se zasniva na matematičkim koalicijama, što dodatno usložnjava odnose na političkoj sceni.“
Na kraju, vrijeme će pokazati kako će i koliko opozicione stranke i pojedinci koji su gore pobrojani aktivno i dosljedno opoziciono djelovati u skupštinskom životu.
Bolje je imati bilo kakvu opoziciju nego nikakvu. Zašto? Pa, upravo zato što postojanje opozicije predstavlja stub parlamentarne demokratije. A da bi demokratija uopšte imala smisla, mora funkcionisati i opozicija. Opozicionari u Skupštini MORAJU raditi svoj zadatak. Bez njih, evo najsvježijeg primjera, skupštinska većina vrlo lako može aminovati katastrofalno, tragično i loše odrađenu radnu verziju Vladine ekonomske politike za 2011.
I ovako je stanje neizdrživo. Da li treba čekati neko proljeće, pa da potpuna bezizlaznost natjera opoziciju da radi svoj posao? Ne, ona to mora sad i odmah!