U njihovim pogledima nije bilo uzbuđenja već zabrinutosti. Na njihovim licima prepoznala sam izraz koji smo imali one noći kada je željeznička linija prekinuta. Mi još ne znamo u kojem pravcu smo krenuli, niti smo sigurni na kojim stanicama ćemo se zaustaviti
Mislila sam da sam odrasla osoba, i emancipovana žena. Ipak, kao zadnja budala, nosila sam moj prljavi veš, jednom mjesečno, iz Beograda za Sarajevo, da mi ga mamica opere. Od maja do oktobra putovala sam avionom, a onda vozom jer su magla ili snijeg u Bosni činili putovanje avionom nesigurnim.
Nekada su između Sarajeva i Beograda saobraćala tri dnevna i jedan noćni voz. Kao i obično, ukrcala sam se na onaj noćni koji je polazio iz Beograda oko ponoći. Tog puta sam, osim prljavoga veša, nosila i veliki kofer pun knjiga na ruskom jeziku, koje je moja sestra poslala iz Moskve, na sigurno, u Sarajevo.
Zaključana u kabini, zaspala sam uljuljkana kretanjem voza. Putovanje je trajalo sedam sati i rano ujutro dolazila sam u Sarajevo. Tog sam se puta probudila s osjećanjem da je suviše rano da bismo stigli na odredište. Spolja su se čuli glasovi, drugačiji od razgovora konduktera noćnih vozova, koji obično govore tiho da ne bi uznemirili putnike. Provirila sam kroz zavjesu: voz je bio zaustavljen u sred polja. Poslije sam saznala da smo bili blizu Vinkovaca, željezničkog, otprilike oko dva sata daleko od Beograda, na području nekadašnje jugoslovenske republike Hrvatske. Napolju je bilo puno naoružanih ljudi. Iako su nosili uniforme, na prvi pogled bilo je jasno da nisu regularna vojska. Neuredni, sa raskopčanim košuljama, teturali su oko voza i između kolosijeka, vukući za sobom raskopčane pojaseve. Neki su sjedili na zemlji. To su bili Zenge, članovi hrvatskih paravojnih jedinica.
Oko voza, i između tračnica, bile su razbacane prazne pivske flaše. Galamili su i psovali. Provjerila sam da li su vrata moje kabine dobro zaključana, sjela na krevet i čekala.
Neko je lupao na vrata moje kabine i ljutitim glasom zahtevao da otvorim.
Puffff! zapahnjuje me vonj alkohola. Traži mi ličnu kartu. Pokazujem. On gleda, mrmlja, i pita me gdje mi je muž. “Nemam muža”, odgovaram. “Ha ha ha ha, nemoj mi reći da u tvojim godinama još nisi udata!”, kaže. Pita šta nosim u velikom koferu. ”Knjige”, kažem. ”Otvori, da vidimo” , naređuje. Uzima jednu knjigu, otvara je naopačke, jasno je da ne zna da čita ćirilicu i sa gadljivim izrazom na licu kaže: ”Fuj, čitaš srpski”.
“To je ruski”, odgovaram prezrivo.
“To je isto g …” kaže, baci knjigu na krevet i zalupi vrata.
Nakon nekog vremena, voz je ponovo krenuo, prešao preko mosta na Savi i ušao u Bosnu. U Doboju su nas ponovo probudili. Ovoga puta kondukteri, ljubazni ali zabrinuti pozivaju nas da uzmemo svoj prtljag i napustimo voz. Željeznička linija je prekinuta.
U tamoj noći, pod slabim svjetlom rijetkih staničnih lampi, na maloj željezničkoj stanici u bosanskoj provinciji, ljudi su silazili sa voza, vukući kofere i torbe preko kolosijeka i tračnica, majke su nosile usnulu djecu, neko je pomagao starome ili ženi. Sve se dešavalo bez riječi, čak ni djeca nisu plakala, čuo se samo šum koraka i prtljaga koje smo vukli. Niko nije protestovao zbog onoga što nam se dešavalo. Tišina je bila ključna riječ.
Šuteći smo izvršavali ono što su nam govorili, pomjerali smo se bez protesta, otvarali smo im naša vrata bez pogovora, slušali smo ih kada su nam lagali. Mi, običan svijet, bili smo brojniji pa, ipak, pokoravali smo se onima koji su nam dokidali jedno za drugim naša prava. Ono što su nam radili nije imalo nikakve veze sa religijom ili naconalnošću. Jednostavno, gazili su naša ljudska prava.
Jedan mali dio puta prešli smo autobusom, a onda su nas ukrcali u voz koji je bio zaustavljen na drugom kraju prekinute linije, sa putnicima koji su došli iz Sarajeva. Do kraja putovanja niko nije oči sklopio. Šutljivi i zabrinuti, gledali smo kroz prozor. U dubokom mraku jedne bosanske noći tražili smo razumno objašnjenje za ono što nam se dešavalo.
Željeznička linija bila je prekinuta i punih 18 godina između Beograda i Sarajeva vozovi nisu saobraćali. Poslije su prekinute druge linije, zatvoreni drugi putevi, prekinute su veze, prestali su kontakti. Prisiljavali su nas da živimo na sve manjim teritorijama, u sve užim granicama, tjerali nas da se ne mičemo, da prekinemo kontakte ne samo fizičke već i mentalne, sve dok na kraju raspad nije postao totalan, sve dok se izolacija nije pretvorila u opsadu.
Vozovi su, možda, najbolja predstava o socijalističkoj Jugoslaviji. Najvažnije etape razvoja zemlje mogu se pratititi kroz izgradnju željeznice. Prva važna pobjeda novog, socijalističkog čovjeka (ovako su zvanično nazivali nove razvojne uspjehe) bila je izgradnja željezničke pruge Šamac – Sarajevo. Ta legendarna pruga, dugačka 220 kilometara, izgrađena je 1947. godine za samo sedam mjeseci. To je rekord koji ni do danas nije oboren. Gradile su je brigade mladih iz svih dijelova Jugoslavije i mnogi iz svijeta. Odlučeno je da se izgradi pruga jer je, odmah iza rata, bilo neophodno prevesti ugalj iz rudnika u velike gradove i industrijske centre.
Photo: tuzlalive.ba
U to vrijeme, voz je bio jedino sredstvo za masovni prevoz stanovništva. Iz siromašne Like i Dalmatinske Zagore vlasti su transportovale cijela sela u Vojvodinu, bogatu i rodnu ravnicu. Kolonisti, tako su se zvali oni koji su krenuli na taj put, ulazili su u napuštene kuće folksdojčera, pripadnika njemačke manjine koji su živjeli u Vojvodini. Nakon Drugog Svjetskog rata, folksdojčeri su optuženi za kolaboracionizam sa njemačkim fašistima. Oko tristo hiljada ih je moralo napustiti Vojvodinu. O tim vozovima koji su transportovali narod iz siromašnih krajeva Hrvatske i Hercegovine napravljen je film “Vlak bez voznog reda”, epsko ostvarenje koje je govorilo o herojskoj borbi socijalističke Jugoslavije za čovjeka i njegovo dobro.
Poslije toga, putovali smo vozom, ne “trbuhom za kruhom” već iz sasvim drugih razloga. Jugoslavija je bila mlada nacija, studiranje i učenje bili su imperativ. Svaki dan, vozovi su prevozili hiljade mladih prema školama i univerzitetskim centrima. I ta epoha je ovjekovečena. Pjesnik Vlado Divjak napisao je pjesmu nazvanu po malenoj željezničkoj stanici u Bosni, Podlugovi. To je priča o plavokosoj djevojci koja čeka voz i svako malo skida sa glave kapu da bi otresla snijeg. Sve se dešava između vozova koji donose i odnose ljubavi.
Za poeziju Vlade Divjaka napravljena je i muzika. Pjesma Podlugovi, koju pjeva Zdravko Čolić, jos uvijek budi nostalgiju. Ako je pri ruci još i čaša vina, desi nam se i da zaplačemo.
Druga pjesma je Selma legendarne pop grupe Bijelo Dugme. U stihovima su riječi “voz”, “kofer”, “prozor”. Nijedan jedini put se ne spominje riječ “ljubav”. Ipak, to je jedna od najljepših ljubavnih pjesama. Selma odlazi, i on, na rastanku, umjesto svih riječi o ljubavi koje je želio da kaže, uspijeva da izgovori samo jednu banalnu frazu: ”Molim te, ne naginji se kroz prozor”. To je baš da prerežeš vene, govorili smo.
Arsen Dedić, zagrebački kantautor, pjevao je Brzim preko Bosne. To je bilo sedamdesetih – osamdesetih godina, kada smo sretni i bezbrižni “jurišali” na vozove koji su nas punom brzinom vozili prema jugu, na more. U tim kompozicijama, bez obzira koliko su bile dugačke, nikada nije bilo dovoljno mjesta za sve nas. U julu i avgustu, ličili su na one indijske vozove sa narodom načičkanim na krovu, na prozorima, svuda. Naš je odmor počinjao sa ukrcavanjem. Baš kao u filmovima punim klišea, uvijek bi se našla gitara, flaša vina; putovali bismo sjedeći na podu u hodnicima i pjevajući.
Željeznička pruga Sarajevo-Beograd bila je jedna od tri najvažnija pravca: jedan je vodio od Beograda, prema Zagrebu i Ljubljani i poslije prema Evropi, drugi od Beograda prema Skoplju i Atini, i treći prema Istambulu i Bliskom Istoku.
Nekada smo koristili voz da bismo naše “biti” zamijenili za “imati”. Svaki dan iz bivše Jugoslavije dolazila su tri – četiri voza i još nekoliko stotina autobusa u Trst. Hiljade ljudi nestrpljivo je čekalo da svoju ušteđevinu potroši na kupovinu farmerica i drugu garderobu.
Sa prijateljem Tonijem putovala sam jednim takvim vozom, čitavu noć u aprilu, da bih u Trstu kupila par čizama. Brbljali smo sa drugim putnicima, smijali se, pričali i zajedno sa njima pojeli sendviče i sokove koje smo ponjeli.
Bilo je tu puno onoga: “uzmite molim vas”, “probajte”, “hajte, još jedan zalogaj”, “baš je ukusno, ko je napravio”. Poslije nekoliko sati, naši saputnici su izvadili svoju hranu. Jeli su a da nas nisu niti jednom ponudili. Toni i ja samo gledali kroz prozor, praveći se da sa velikim zanimanjem tražimo nešto u mrkloj noći, srameći se zbog neljubaznosti naših saputnika.
U drugim državama umrli se prevoze u limuzini ili ceremonijalnim kočijama koje vuku konji. Kod nas, kada je umro drug Tito, svoj posljedni put prevalio je u “plavom vozu”, kako se zvanično zvao voz kojim je putovao predsjednik. Njegovo tijelo prevezeno je od Ljubljane do Beograda, u vozu koji je prešao sedam stotina kilometara puta. Ono čega se najviše sjećam od televizijskog prenosa tog putovanja nisu toliko ljudi koji su stajali duz željezničke pruge da bi posljednji put pozdravljali dragoga vođu, koliko oštar, prodorni pisak lokomotive. Voz se nije zaustavljao, samo bi usporio na mjestima gdje se narod okupljao duž kolosijeka, a onda bi lokomotiva ispuštala snažan i odlučan pisak. Činilo se kao da neko želi da naglasi da je smrt neizbježna i definitivna, nešto što se ne može izmijeniti niti zaustaviti.
Nakon 18 godina prekida, ponovo je krenuo voz iz Beograda prema Sarajevu. Kompozicija je bila kratka, izgledao je kao neki lokalni voz koji se kreće više iz inercije nego iz potrebe. Unutra su bili rijetki putnici, uglavnom stari ljudi. Sjedili su mirni, bez tipične putničke groznice. U njihovim pogledima nije bilo uzbuđenja već zabrinutosti. Na njihovim licima prepoznala sam izraz koji smo imali one noći kada je željeznička linija prekinuta.
Mi još ne znamo u kojem pravcu smo krenuli, niti smo sigurni na kojim stanicama ćemo se zaustaviti.
Preuzeto sa prijateljskog portala e-novine
Bosansko-hercegovačka novinarka Azra Nuhefendić koja živi u Trstu, dobila je ovogodišnje ugledno priznanje austrijske novinske agencije APA za najbolji članak o nekoj evropskoj temi.
Tekst Voz (Il Treno), prvi put je štampan 11. januara 2010. godine na internet portalu www.balcanicaucaso.org. Petočlani stručni žiri, u organizaciji austrijske novinske agencije APA, mišljenja je da priča nagrađene novinarke, o vozu na pruzi Beograd – Sarajevo, “svedoči o tragičnim događajima iz nedavne istorije BiH i Evrope, ali i o današnjici u kojoj se, premda ne na tako drastičan način, ponavljaju neki obrasci netrpeljivosti, straha pa i mržnje”.