Novembar je bio mjesec izvinjenja u kojem se iz prve ruke moglo vidjeti kako čin koji se smatra važnim i velikim u suočavanju sa prošlošću postkonfliktnih zemalja, postaje isprazno, obesmišljeno djelo koje vrijeđa “sve nevine žrtve” toliko često pominjane u izjavama zvaničnika, djelo koje nije vrijedno ni pominjanja u medijima. Tome smo upravo svjedočili u ovih mjesec dana.
Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u emisiji “Kažiprst” radija B92 izvinio se za svakog nevinog čovjeka kojeg je Armija BiH ubila. Čin koji je ostao bez reakcija u Srbiji i RS, dobio je mnogo pažnje u Federaciji BiH, gdje je uglavnom kritikovan. No, to tako ide sa prvim javnim prihvatanjem odgovornosti zbog zločina svog naroda. Samo nekoliko dana kasnije, predsjednik Srbije Boris Tadić obreo se u Vukovaru gdje se poklonio kostima onih koji su nađeni i onih koji se još traže i izvinio za sve nevine žrtve. Nije pomenuo čije, nije pomenuo zbog čega se zapravo izvinjava, zbog čega je ostalo mnogo prostora za demagogiju i manipulaciju koja zapravo i jeste glavna odlika njegove politike.
Nakon ova dva uistinu velika čina, uslijedio je poslednjih dana novembra šok, koji su neki mediji propratili kao pozitivan iskorak, neki nisu, a zapravo niko se nije kritički osvrnuo na to. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u govoru održanom prilikom preuzimanja funkcije osjetio je da je to trenutak da kaže da se izvinjava za sve nevine žrtve, kao da samo mjesec dana ranije nije u Srebrenici negirao genocid i konstantno u toku kampanje vrijeđao te iste nevine žrtve.
Seriju izvinjenja u regionu pokrenuo je predsjednik Hrvatske Ivo Josipović koji je na početku svog mandata krenuo od parlamenta pa do stratišta u BiH, pokušavajući da umanji užase koje je napravila Tuđmanova politika toj zemlji.
I zapravo tu je razlika među svim ovim izvinjenjima. Jedino je Josipovićevo imalo efekta. I donekle Tadićevo u Vukovaru. Dodik je svojom izjavom zapravo potpuno obesmislio taj čin, što mu je najvjerovatnije i bila namjera. Ili je išao po onoj narodnoj „Vidjela žaba da se konji kuju pa i ona digla nogu”. Samo nekoliko dana nakon njega, gostujući u Banjoj Luci, oglasio se i Emir Kusturica koji je, ni manje ni više, zatražio da se Bakir Izetbegović izvini za „sve Srbe koji su poklani po Sarajevu, kao i srpskim žrtvama u istočnoj Bosni”. Sledeći, molim…
Profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak smatra da izvinjenja političkih predstavnika nisu loša stvar u postkonfliktnoj regiji ali da postoji tačka do koje ona imaju smisla.
„Međutim, istovremeno, moramo kazati da ta izvinjenja iako jesu potrebna nikako nisu dovoljan uvjet da se stanje u zemljama regije popravi i da dostignu jednu višu bolju i kvalitetniju razinu. To znači da postoji jedna bojazan da inflacija izvinjenja može na duži rok da relativizira smisao i značaj takvih važnih gesti. Plašim se da u narednih 20 ili 30 godina neka izvinjenja koja bi u punoj mjeri bila istinska izvinjenja, koja bi se ticala ne samo retoričke figure pojedinih relevantnih političara, nego koja bi bila izraz dubinske promjene strukture, mišljenja u svakom pojedinačnom društvu, bojim se da bi takva izvinjenja koja bi bila potpuna, mogla biti relativizirana ovom inflacijom izvinjenja koja još uvijek spadaju više u retoričke figure a ne u stvarno raščišćavanje i stvarnu negaciju onih negativnih elemenata iz prošlosti”, pojasnio je Ćurak.
Upravo je inflacija izvinjenja ono što se dešava poslednjih mjesec dana. Do izbora Ive Josipovića na mjesto predsjednika Hrvatske, izvinjenje na prostoru bivše Jugoslavije bio je rijedak čin na koji su se odvažili predsjednik Srbije Boris Tadić, tadašnji predsjednik RS Dragan Čavić, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, premijer Crne Gore Milo Đukanović i tadašnji predsjednik SCG Svetozar Marović. To je bio veliki korak ka poboljšanju odnosa među do juče zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, kao što su pokazale godine nakon toga, to nije bilo dovoljno. Vođene su, posebno u Srbiji, potpuno drugačije politike, od onih koje su se prezentovale tada, zbog čega je katarza još uvijek dalek i nedokučiv pojam, a sam čin izvinjenja zapravo, posmatrajući u širem kontekstu, skoro pa beznačajan.
“Kao što presude suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu nemaju nikakav feedback na naše društvenosti, u smislu te presude i kazne optuženima za ratne zločine u postjugoslovenskim društvima nemaju onu vrstu katarze, tako i Tadićeva politika izvinjenja preko relativno prihvatljivih retoričkih figura ne može polučiti onaj rezultat koji i sam protagonista, gospodin Tadić želi. Ne mogu vama usta biti puna BiH a onda istovremeno vodite jednu politiku koja BiH latentno dovodi u pitanje. Afirmirati politiku Milorada Dodika a istovremeno govoriti kako je BiH neupitna, je krajnje diskutabilno, naročito kada Tadićev potrčko Vuk Jeremić šalje poruke koje su u najmanju ruku provokativne. Ja sam Dodiku bio dugo blagonaklon, ali nakon njegove nevjerovatne, brutalne, primitivne eskapade u Srebrenici, kada je negirao genocid, mislim da ne bi trebao da se bavi politikom ni na koji način. Čini mi se da je BiH jedini poligon koji je ostao srpskoj političkoj eliti da sebe potvrdi kao elitu koja na svoj konto može upisati nešto pozitivno. Bojim se da je BiH u dugom vremenskom trajanju osuđena na tu vrstu dvostrukog ključa sa Srbijom. Sve dok opcija poput LDP ne trijumfira na izborima u Srbiji mi nećemo imati raščišćavanje s prošlošću i stvarnu mogućnost da se BiH razvije kao samoodrživa zajednica, kao rezultat volje svih njenih građana a ne kao rezultat kontinuiranog pritiska centara iz susjedstva”, naglasio je Ćurak.
Boris Tadić, iz samo njemu poznatih razloga, pojavio se ove godine na godišnjicu genocida u Srebrenici, bez ijedne izgovorene riječi. O tome koliko je majkama Srebrenice značilo što je on došao pokazala je i reakcija jedne od njih koja mu je rekla da je dobrodošao samo ako je iskren. Pet godina ranije, kada je prvi put došao da se pokloni srebreničkim žrtvama, njegova iskrenost nije bila upitna. Ove 2010. samo dva mjeseca kasnije Tadić će držati za ruku Milorada Dodika na predizbornom skupu u Doboju, dok će svog posilnog u vidu Jeremića, poslati da sa folk i mafijaškom zvezdom Cecom Veličković đuska na poslednjem skupu pred izbore u Banjoj Luci. Bez ijedne riječi osude zbog ponašanja na predizbornom skupu u Srebrenici. Ubrzo nakon toga odvažio se i pojavio u Vukovaru, u istorijskoj posjeti tom ubijenom gradu koji je 20 godina čekao da se njegovo stradanje zvanično sa srpske strane prizna.
To što je uradio Boris Tadić u Vukovaru i na Ovčari je vrlo dobro, zapravo to je mogućno jedna od najpozitivnijih stvari koje je uradio kao predsednik. Taj čin naišao je na dobre reakcije u Hrvatskoj i u svetu, a zanimljivo na gotovo nikakve proteste i otpore u Srbiji. Međutim, da bi jedno izvinjenje bilo prihvaćeno, potrebno je nešto vrlo važno što se često zaboravlja: da oni kojima se izvinjavate to prihvate kao iskreno i da oni smatraju da je to učinjeno na način koji zaista predstavlja želju da se neko odrekne jedne prošlosti i izrazi kajanje i otvori neku novu stranicu budućnosti. Mogao je Vili Brant da klekne koliko god puta hoće u tom varšavskom getu ali je bilo važno šta su preostali Jevreji na svetu o tome mislili. Oni su tada mislili da je to bio veoma spontan i iskren čin. Uvek je važno šta onaj kome se izvinjavate misli o tome. On na neki način odlučuje, ali je dobro da vi to učinite jer on polazi od vas koji predstavljate, u političkom smislu, onu stranu koja je učinila zločine, dakle Miloševićev režim”, kaže za e-novine predsjednik SDU Žarko Korać.
Međutim, ostalo je mnogo krupnije i teže pitanje – na koji se način u Srbiji interpretira cijela ta istorija koja je dovela do Ovčare. Kao što se moglo vidjeti u istraživanju poznavanja istorije pod nazivom “Novosti iz prošlosti” koje je sproveo Beogradski centar za ljudska prava, građani Srbije najmanje znanja pokazuju upravo o ratovima devedesetih a za Ovčaru i ostala stratišta koja je iza sebe ostavila srpska vojska širom bivše SFRJ – ne znaju.
“Nije tu u pitanju samo odnos prema Miloševićevom režimu, nego i odnos prema tome kako je započeo rat na prostoru bivše Jugoslavije, raspad Jugoslavije, šta se u tom ratu zapravo izdešavalo, kakva je uloga Beograda u svemu tome… Mnogo će godina proći pre nego što se u Srbiji potpuno promeni atmosfera i počne mnogo objektivnije da se govori o odgovornosti Beograda za klanicu koja je nastala na prostoru bivše Jugoslavije. O tome se uglavnom ne govori, a i ako se govori onda je to jako slično onome što je pričano u vreme Miloševića, da su Srbi najveće žrtve, da su drugi hteli da im sruše državu, gotovo da je Miloševićeva politika bila ispravna ali nažalost, nije dobro realizovana i desili su se zločini, a i kad se govori o zločinima, oni se umanjuju, a posebno, pojedinačni zločin i najteži, a to je genocid u Srebrenici. Uvek kao čovek pozdravljam ono što je dobro, ali ono što će biti apsolutno teško i mnogo teže to je kako će se u Srbiji govoriti o toj prošlosti. Moram da kažem da Boris Tadić o toj prošlosti uglavnom ništa ne govori. Tek promene stavova, svesti i mnogo više iskrenosti o tome šta je to bila Miloševićeva politika u Srbiji, to ćemo tek čekati” naglasio je Korać.
Dodao je da bi, ukoliko se zaista teži ka pomirenju i otklonu od prošlosti, trebalo žrtvama „drugih”, u ovom slučaju Bošnjaka i Hrvata, dati više prostora u medijima. Podsjetimo, prošle godine održan je prvi okrugli sto o Vukovaru na kojem su učestvovale porodice žrtava i aktivisti NGO, kao i predstavnici službene vlasti Beograda i Vukovara. Taj događaj skoro niko nije ispratio.
„Treba dovesti one koje su preživeli Ovčaru i Srebrenicu pa neka govore na državnoj televiziji šta se desilo, da vide ljudi kako je to izgledalo. Izvinjenje je važno, ali je mnogo važnije ovo iza i to je ono što mi obično ne uradimo do kraja pa nam čitave generacije rastu u fatamorganama da smo mi pojedinačno kao narodi najveće žrtve a nikada ne govorimo o vlastitoj odgovornosti. Mogu samo da se nadam da će u budućnosti doći druge generacije koje će o tome govoriti ili bar mladi na prostoru bivše Jugoslavije mnogo iskrenije, otvorenije govoriti, jer oni konačno nemaju nikakvu odgovornost za ono što se desilo. Mi smo prešli jako malo puta u odnosu prema zločinu koji je počinila vlastita strana, ali bio bih loš čovek ako bi potcenio makar i te prve korake koji su verbalni i simbolični”, istakao je Korać.
Kroz promatranje geneze čina izvinjenja na prostoru bivše SFRJ, može se samo zaključiti da je ono ubrzano obesmišljeno i da se ta riječ više nikada na ovim prostorima, kada je u pitanju rat devedesetiih neće uzimati bez doze sumnje i skepse prema samom govorniku. Konstrukcija koju su koristili i Tadić i Izetbegović i Dodik postavlja pitanje ko su, zapravo, te nevine žrtve jer ukoliko se pogleda detaljnije, samo malo zagrebe po površini, kao društva još nismo priznali ni najveće zločince, a kamoli izveli ih pred lice pravde. U ovim društvima ti zločinci su heroji, samim tim ostaje nejasno, dok god se to razgovetno i naglas ne izgovori, što Tadić nije uradio, ko su zapravo nevine žrtve, čije su i da li postoje i neke druge koje su manje nevine od pomenutih.
Zahvaljujući ovako konstruisanoj višedecenijskoj kulturi laži na kojoj odrastaju nove a lepo se ušuškavaju sve druge generacije, čin izvinjenja najbolje bi za balkanske uslove bilo definisati kroz tumačenje cinika Emrouza Birsa u kultnom “Đavoljem rečniku” -„Izvinjenje je osnova za buduću uvredu”.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com