Po nekim podacima, Bosna i Hercegovina još uvijek ima oko milion i po raseljenih ljudi. Neki od njih su otišli van zemlje, neki su se preselili iz sela u grad, iz grada u selo, a neki su se, nakon epizode u inostranstvu, vratili kućama. Popis stanovništva iz 1991. godine govori da naša država ima 4.377.033 ljudi. Factbook CIA-e kaže kako se taj broj neznatno smanjio, i sada BiH ima oko 4,2 miliona stanovnika. Budući da CIA obično bude u pravu, možemo uzeti ovaj podatak kao vjerodostojan, a uostalom, ta ista CIA je još sedamdesetih godina predvidjela raspad Jugoslavije koji se kasnije i desio.
Zbog tog raspada, mnogi naši ljudi su ostali bez krovova nad glavom. Bez dokumenata, odjeće i osnovnih životnih potrepština su izbjegli širom Evrope, kako je ko koga imao, a mnogi od njih su išli i napamet. Neki su slali djecu, a onda išli za njima, neki su se vadili na nepostojeće bolesti, ali ogromna većina njih imaju jedno zajedničko: nisu se prevarili što su otišli. Ko god je otišao, obično je naučio jedan ili dva jezika više, mlađe generacije su završile fakultete, uklopile su se u društvo, a mnogi su postali radni, bogati i sposobni ljudi. Danas ih zovemo dijasporom i sa blagim gađenjem gledamo prema njima, iako na to apsolutno nemamo pravo.
Osim naših ljudi koji su otišli glavom bez obzira, imigrant se postaje zbog različitih razloga. Poneko ode na studije, a neko da radi. Mnogi imaju više različitih razloga, ali svi idu u potragu za boljim životom, neko zbog više para, a nego zbog više prava. Ako je razlog kombinacija nedostatka novaca i prava, onda je to ozbiljan problem i predstavlja samo jednu od niza selidbi koje su se desile ili će se desiti. Jedan od najboljih autobiografskih stripova na ovu temu ikad, zove se Persepolis, po kojem je snimljen i crtani film, a čiji trailer možete vidjeti u nastavku. U stripu je glavna uloga Iranka Marjane Satrapi, čiji roditelji komunisti je šalju u Austriju za vrijeme rata, a ona tamo doživljava razna odvratna iskustva. Vječno je smatraju strankinjom i ne može da se uklopi, što zbog ranih godina u kojima je otišla, što zbog orgomne kulturalne razlike. U Austriji je bila Iranka, a u Iranu Evropljanka. Po povratku kući pokušava i samoubistvo koje joj ne uspijeva, a priča ipak ima sretan završetak. Upravo tako vam mogu opisati svoj život mnogi koji su otišli za vrijeme posljednjeg rata, jer su kao i Marjane bili često na ivici egzistencije, kulture, živaca i života uopšte. Nama koji smo ostali u Bosni i Hercegovini je to izgledalo razmaženo i smiješno, ali su to dva potpuno različita iskustva, koja se ničim ne mogu porediti.
Crnogorski časopis za kulturu «Plima» je temi migracija posvetio jedno cijelo izdanje u 2010. godini. Poseban osvrt je napravio Pascal Goeke, koji je pisao o izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Evropi od 1991. godine. Po Goekeu, samim divljanjem revolucija u istočnoj Evropi, već osamdesetih godina je bilo jasno da se socijalistički jugoslovenski sistem ne može još dugo zadržati. Najteža ratna dejstva su bila uzrok najobimnijih izbjegličkih kretanja u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Iz Hrvatske je pobjeglo oko 350.000 Srba, a vratilo se manje od trećine. 80.000 Hrvata je raseljeno van bivše Jugoslavije, a druge hrvatske izbjeglice su bježale unutar granica bivše države. U našoj zemlji, prema podacima Helsinškog odbora za ljudska prava, dva i po miliona ljudi je moralo da bježi. Od toga je 600.000 ostalo unutar BiH, isto toliko unutar Jugoslavije, a 1,3 miliona je otišlo u krajnje inostranstvo. O tačnom broju izbjeglica u Evropi nema jedinstvenog stava, zbog različitih osnova boravka u zemljama izbjeglištva. Osim toga, često nije mogla da se napravi razlika između izbjeglištva i spajanja porodica, niti je uvijek moglo biti razjašnjeno etničko porijeklo samih prognanika. U septembru 2004. godine, visoki komesar UN-a za izbjeglice je objavio da se ukupno vratilo samo milion ljudi, a da je milion i po ostalo u svojim odredišnim zemljama.
Od svih evropskih zemalja, posebno je u Njemačkoj vođena rigorozna rasprava o politici prema izbjeglicama, te je iz ove zemlje većina ljudi morala da se vrati, ili da potraži novo prebivalište. Neki su se našli u pograničnim dijelovima Holandije, a neki su otišli u razne dijelove svijeta, od Skandinavije, pa sve do Kanade i Australije. Zbog toga su Bosanci druga nacija u Švedskoj po brojnosti, a ogroman broj naših ljudi živi i u okolnim državama. U Evropskoj Uniji je, prema podacima Statističkog godišnjaka UNHCR-a iz 2002. godine, živjelo 584.017 ljudi iz Bosne i Hercegovine. Neke od ovih evropskih zemalja, ali i SAD, su deportovale naše ljude ili su ih tjerali da žive u oblastima gdje su bili smatrani pripadnicima ugroženih manjina. Zbog svih ovih kretanja, našim su građanima priređivana razna bolna iskustva, koja su ih često koštala egzistencije, nerava, pa čak i porodica. Niko nije nikad istraživao koliki je broj raspadnutih porodica koje su, da nije bilo migracija, mogle ostati na broju, niti je istraživan broj oboljelih ljudi, koji su umirali na svim ovim putešestvijama, ili im je život postajao pakao iz različitih razloga.
Nažalost, broj ljudi koji žele napustiti Bosnu i Hercegovinu i danas rapidno raste. Postoji nekoliko grupa ljudi koji odlaze, a rijetko se ko od njih vraća u našu zemlju. Biti zanatlija ili fizički radnik možete biti u Češkoj, Slovačkoj ili Sloveniji, dok studirati možete u skoro svakoj zemlji. Radnu dozvolu je praktično, a često i teoretski, nemoguće dobiti, a kako to izgleda za jednog studenta, opisaćemo u narednim redovima.
Pretpostavimo da ste primljeni na neki od fakulteta u inostranstvu. Da biste studirali, najprije morate znati jezik države u koju idete. Ako je studij na engleskom, onda se vjerovatno radi o postdiplomskim studijima, pa samim tim morate dokazati da dovoljno dobro poznajete engleski. To će vas koštati 180 $ koje ćete pokloniti američkom budžetu, ili 300 KM koje ćete dati Britancima, kako bi vam njihove institucije priznale znanje jezika. Nakon toga morate dobiti vizu. Prva viza za Evropsku Uniju košta između 800 i 1000 €, a svaka naredna se obnavlja na godišnjem nivou, i košta od 100 do 200 €. Ako nemate stipendiju, već u startu ste odbijeni, jer i sam studij košta između devet i dvanaest hiljada eura godišnje, za građane koji nisu iz Evropske Unije, tako da je naša država smještena u istu grupu s bogatim Japanom i Amerikom. Za vrijeme studija, smijete raditi samo deset sati sedmično, mada ova cifra varira od države do države, a i moguće je platu zakonski «pretvoriti» u stipendiju, pa je samim tim lakše zaraditi.
Ako ipak ne želite da se školujete, nego da radite, to je uglavnom nemoguće. Kako biste dobili radnu dozvolu, firma najprije mora držati oglas otvorenim cijelih šest mjeseci. Tek kada dokažu da nisu našli nikoga iz Evropske Unije ko zadovoljava to radno mjesto, mogu vas primiti na posao. Naravno, ne postoji firma koja će vas toliko dugo čekati, niti koja će lagati da je tražila nekoga šest mjeseci, jer je sve lako provjerljivo. U ovom slučaju se morate uzdati u veoma rijetku struku ili u korupciju, koje takođe ima u Evropskoj Uniji, pa se samo neki mogu zaposliti u toj zajednici. Sličan je zakon i u Bosni i Hercegovini, pa ga npr. Kinezi obilato koriste, jer uvijek postave uslov znanja kineskog jezika, koji ne ispunjava nijedan građanin BiH, te tako dovedu svog čovjeka iz Kine. Naravno, to sa našim jezikom nije moguće, zbog miliona jugoslovenskih građana koji žive po svijetu i već imaju državljanstva ili neograničene radne dozvole.
Bosna i Hercegovina otprilike ne radi ništa kako bi zaštitila naše građane u ovim zemljama. Sporazumi o dvojnim državljanstvima postoje samo sa nekoliko zemalja, tako da većina onih država s kojim ga nemamo, traži odricanje od našeg pasoša. Jedna od njih, Kraljevina Holandija, posljednjih godina provodi izuzetno strogu imigracionu politiku, što zbog određenih fobija, što zbog prenaseljenosti zemlje. Kada sam razgovarao sa našom ambasadoricom u toj zemlji, Mirandom Sidran, ona čak nije ni znala da se naši ljudi moraju odreći državljanstava, ako su ih stekli poslije 2000. godine. Ambasadorica je bila zatečena i zahvalila je na informaciji, a takođe nije znala da holandske vlasti najavljuju da će u 2012. godini svi koji imaju duple pasoše, morati da se odreknu jednog od njih, bez obzira što su dobili azil u ratnom periodu. Kada sam nazvao bh. ambasadu u Hagu da se raspitam o tome, rekli su mi da nemaju konzularnog odjela i da prvi put čuju tu informaciju, te su mi takođe zahvalili za informaciju.
Zakon koji je trenutno na snazi u Maroku govori da se građani ove države jednostavno ne mogu odreći svog marokanskog državljanstva. Da bi odljev naših građana u dijaspori bio manji, potrebno je donijeti ovakav zakon, jer Sud za ljudska prava u Strazburu, zabranjuje državama da ucjenjuju njihove stanovnike koji se ne mogu odreći svog prijašnjeg pasoša. Pored svih papiroloških stresova koje ćete u ovom slučaju doživjeti, sve ovo košta hiljade eura, od odricanja i primanja u drugo državljanstvo, do spajanja porodice, čija cijena varira između 1500 €, do čak tri plate osobe koja dovodi partnera (zakon u Švicarskoj je takav; dakle ako vam je plata 5.000 franaka, morate platiti 15.000 da dovedete suprugu / muža).
Naši građani se, zahvaljujući diskriminatorskim zakonima država u kojima obitavaju, te nebrizi vlastite zemlje, nikad ne mogu osjećati kao kod kuće, gdje god da se našli. Kada se vrate u BiH, doživljavaju kulturni šok, kao što se desilo Marjane Satrapi u Persepolisu, a ako ostaju, nedostaje im Balkan i sve što ima veze s njim. Zbog toga ista lica možete vidjeti na koncertima Elvisa J. Kurtovića i Šabana Šaulića, gdje se Balkanci međusobno druže, a oni radikalniji prave probleme i izazivaju tuče, kao što je čest slučaj u Švedskoj i Kanadi, gdje se odvrnu nacionalističke pjesme i onda je belaj zagarantovan. Egzistencijalna pitanja ovih ljudi, zbog svih ovih administrativnih stvari, odlaze ponekad u drugi plan, pa tako naši ljudi jedva spajaju kraj s krajem i često se odaju kriminalu i drugim nelegalnim radnjama. Iako su Balkanci jedni od najpoželjnijih imigranata, i oni se susreću s određenim problemima, jer su prošla vremena kad su jugoslovenski radnici odlazili u zapadnu i sjevernu Evropu u potrazi za bauštelom. Kada bi završavali rad, kupili bi Mercedesa i vraćali se nazad u Jugoslaviju. To vrijeme se nikad vratiti neće. Juga više nije ničija kuća, ni ovih što su u njoj ostali, a posebno onih koji su iz nje otišli. Angela Merkel bi još dodala – «Integracija nije uspjela». Kad su joj imigranti trebali, tada su valjali, ali sada više nisu potrebni i poželjno ih je što više šikanirati. A svoje domovine, ovi ljudi praktično nemaju.