Odgledam ovih dana izvikanu Finčerovu Socijalnu mrežu, od strane kritike i publike izuzetno hvaljen film, i shvatim da je riječ o najobičnijoj piti od g… Ali u svemu je bitna motivacija i fenomenologija. Šta tjera sve nas, uključujući Finčera, da preispitujemo postojanost društvenih mreža?
Pojava globalnih mreža i Fejsbuka, kao njihovog univerzalnog reprezenta, je najopjevaniji fenomen modernog doba. Kada je bubuljičavi harvardski tinejdžer Mark Cukerberg odlučio da se osveti djevojci što mu je dala korpu nije ni slutio da će njegov, relativno jednostavan i, da se razumijemo, od prije poznat koncept društvenog vezivanja, postati globalna zaraza. Ili možda jeste?
Premisa po kojoj Cukerberg iz najnižih i primarnih pobuda jednog gika kreira svog ličnog Frankenštajna-Fejsbuk, koji će pojesti i svoga tvorca, radi kao dramaturško sredstvo i predložak za npr. film. Zaista je u tom svjetlu čudno što je Finčer, reditelj-preispitivač, uopšte toliko i čekao da napravi ,,Društvenu mrežu“. Film, pretpostavljate, na kritičan način promišlja situaciju dva glavna junaka, Cukerberga i Fejsbučila. Logično, Fejs pobjeđuje, a nama svima ostaje da se propitujemo nad Fejsbukom i našom sudbinom u njemu. Ovo je jedno od najlošijih Finčerovih ostvarenja, gore i od Bendžamina Batona, u kome vam je zadnja sekvenca poznata i prije gledanja filma. Samo se čekalo da neko baci prvi kamen kritike. I bacih ga! Toliko o filmu. Ali, neću toliko banalizovati stvari.
Društvene mreže i Fejsbuk, kao legitimni prestolonasljednik, sa sociološkog i fenomenološkog stanovišta uradile su mnogo bitniju stvar,a to je puna legalizacija i afirmacija virtuelne realnosti. Činjenica je da se ona bogobojažljivo nutkala konzumentima kroz videoigrice osamdesetih, pojavu interneta i mail komunikacije u devedesetima, ali sve su to bile zamjene i ortopedska pomagala za pravu, ako je tako možemo zvati, virtualnost. Zašto?
Pa, svo to ,,predvirtuelno“ vrijeme ljudi su imali tzv. avatare, posrednike, putem kojih su bili uključeni u virtuelnost. To su bili heroji video-igrica, ili je to bio, kako ironično nazvan, PC. Taj personalni kompjuter niste bili vi. To je bila vaša mašina uz čiju pomoć ste stupali u bilo kakav vid interakcije. Sa masovnim pojeftinjenjem hardverske podrške, u jednom trenutku je postalo nebitno (osim ako niste truli profesionalac) kakve karakteristike posjeduje vaša ,,mašina“. Ona je postala najobičniji terminal sa koga ste surfali netom, preuzimali medijske sadržaje i naravno, družili se sa drugim piljačima u monitor.
Količina provedenog vremena ispred monitora na izvjestan način je izjednačila u psihičkom smislu virtuelnost i realnost. To za naš portal potvrđuje i profesor razvojne psihologije na banjalučkom Univerzitetu Srđan Dušanić.
-Imajući u vidu koliko ljudi, pogotovo mladi, provode vremena na internetu, prije svega Facebooku, i pri tom se osjećaju sasvim OK, čini se da virtuelna interakcija postaje intenzivna skoro kao i fizička. Virtuelna čak ima i neke prednosti, u smislu komunikacije sa veoma udaljenim ljudima, istovremene interakcije sa većim brojem ljudi, navodi Dušanić.
Kad sve ovo pobrojimo, Cukerberg se pojavio na pravom mjestu u pravo vrijeme i pljunuo ljudima u monitore Fejsbuk. Šta će ti avatar i nik nejm, čovječe? Budi ono što jesi, ono što misliš da jesi ili ono što bi želio da jesi. Tako ostvaren, poboljšan, isfotošopiran, kreni sa svojim imenom i prezimenom u osvajanje drugih, u osvajanje tržišta i stiči tzv. prijatelje.
Imam 5000 prijatelja
Fejs, baš kao i čovjek, počinje sa osnovnim porivima. Veliki broj ljudi je na njemu da bi kako-tako utažili svoje sexualne nagone. Samo, Fejsbuk daje taj ponos pojedincu da pod svojim imenom, a ne pod nekakvim budalastim nadimkom, ,,opšti“ sa nekoliko hiljada drugih jedinki pod svarnim imenima i prezimenima. E, sad, koliko to korespondira sa realnošću, manje je bitno. Ustvari, potpuno je nebitno. Ljudi dobrovoljno priznaju lažne predstave o sebi i drugima, dok god su one na mreži. Zapravo, to su tada istine.
Psiholog Srđan Dušanić kaže da seksualni poriv nije jedini i presudan faktor u ovakvoj komunikaciji, ali itekako znači.
-Sigurno je da su i društvene mreže jedan od načina kako neki pojedinci pokušavaju da ostvare seksualne potrebe, što normalne što i neke iz domena nastranih kao što su kontakti pedofila sa djecom, ističe Dušanić.
Isfotošopirani svijet je već bio pripremljen da ono što postoji u realnosti predstavlja najobičniji dosadni konglomerat ružnoće. Virtuelna realnost je usavršeno jastvo. Ona daje i uzima, ali je efektivno mnogo strastvenija i stvarnija. I tu je vrijeme za ekonomske gurue.
Ko prije djevojci, sam na profil upada
Kad smo već svi tamo (na fejsu), glupo je reklamirati proizvode za potenciju, vješalice, preparate za mršavljenje i rast kose, te ostale džirlo zanimacije na TV ili, nedajbože, plaćati kakve ludake da kače bilborde pored puteva. Takav vid primitivne reklamne kampanje ipak je ostavljen za balkanske političare.
A kako se reklamira na Fejsbuku, pojasniće nam Istok Pavlović, čije su uže specijalnosti viralni marketing, web dizajn, web brending, web copywriting. Suština nabrajanja je jasna – koga ovo interesuje, nastaviće čitati, u protivnom i ovo odgore je previše.
– Fejsbuk bukvalno ima formulu koju shvataju eksperti i koriste je da bi podigli svoje ekonomske imperije.
Prvi element u ovoj formuli je najznačajniji: to je intenzitet afiniteta između postavljača objekta i potencijalnog gledaoca. Ovo je koeficijent čija veličina zavisi od ukupne istorije svih interakcija između dve osobe. Ukoliko se radi o osobi čije smo statuse u prošlosti često lajkovali i komentarisali, sa kojom smo razmenjivali dosta poruka, čatovali, otvarali profil te osobe i gledali njene slike… onda će ovaj koeficijent biti veći, a samim tim i verovatnoća pojavljivanja statusa te osobe u našem Newsu.
Drugi element, w zavisi od feedbacka korisnika. Ukoliko objekat koji smo postavili ima veliki broj komentara i lajkova, veća je verovatnoća njegovog pojavljivanja.
Faktor d je prosto vremenski – ukoliko se nešto pokaže kao dobro, svoj vrhunac verovatnoće pojavljivanja će imati nekoliko sati od postavljanja.
Kad pogledate, ovaj Fejsbukov sistem je napravljen tako da radi ono što bismo radili i mi sami u realnom životu: Eliminisali bismo iz okruženja ljude koji su nam dosadni, zanimalo bi nas šta rade oni koji su nam interesantni, a povremeno bismo se nakratko zainteresovali za neku novu osobu, koja bi se posle kraćeg razgovora pokazala ili kao nezanimljiva ili kao sjajno otkriće.
Sve ovo nam je lijepo pojasnio Istok. Nego, kome to može biti od koristi? Ko se ovo pita, njemu ne može. Dakle, ukoliko na bilo koji način i iz bilo kog razloga želite da povećate svoju frekventnost na Fejsu, pratite ove korake. Ekonomijom na profil!
Ja sam samo povremeno na Fejsu!
Ovaj vid voajerizma je najzastupljeniji na mreži. Veliki broj tridesetogodišnjaka ima stalno otvoren fejs-prozor, ali ga posjeti jednom u par dana. Za njih se kaže da nisu ,,navučeni do kraja“. Njihova konzumacija virtuelnosti je ,,navodno dozirana“ i svodi se na objavljivanje fotografija sebe i sebi dragih osoba i na lajkanje statusa ,,navučenih“. Oni izbjegavaju čet i koriste dosadnjikavu mail opciju slanja poruka u inbox. U principu, to je roditeljska generacija, u bukvalnom i u prenesenom značenju. To je pripremni društveni talas za živuće korisnike mreže.
I šta će ti i takvi roditelji reći svojo dječici koja žive Fejsbuk, koja su samo nekoliko godina starija od svog profila? Kako da objasne svojim potomcima da je lajkanje, komentarisanje, postavljanje statusa, četovanje, samo zamjena za pravu realnost? I imaju li uopšte prava bilo šta reći djeci koja žive odavno svoju realnost?
Profesor Dušanić ističe da se roditelji, prije svega, generalno više moraju posvetiti svojoj djeci i dodaje:
-Treba im ponuditi neke kreativne alternative. Uz neki dogovor, bilo bi dobro da ”virtuelni život” ne bude duži od jednog sata dnevno. Društvene mreže imaju svojih prednosti i snaga, ali to ne smije preći u ovisnost i postati alternativa za živu komunikaciju.
Koliko će ovo biti izvodljivo u realnosti, ostaje da se vidi.
Zašto je Twiter propao na Balkanu?
Ima jedna skazka koja kaže otprilike ovako: Na Fejsu su svi tvoji prijatelji koje si nekad poznavao u osnovnoj i srednjoj školi, a na twiteru su oni koje si želio da upoznaš u istoj toj osnovnoj i srednjoj školi.
E, sad, ili Balkan ne podnosi ovu vrstu nadobudosti ili je nešto drugo u pitanju, tek neznatan je broj ljudi koji na ovim prostorima odistinski ,,twituju“.
Pristalica sam teorije po kojoj naš čovjek ne voli svedenu formu: od uređenja stana do pisanja poruke. Teško je lokalac prevazišao dosadno sms vrijeme i nabadanje porukica, a sad još u 160 karaktera treba da saopšti svijetu svoj naum. To neće zaživjeti u našoj prćiji.
Zapravo, šalu na stranu, kad bolje pogledamo, twituju ljudi koji imaju šta o čemu da kažu, koji linkuju ono što je njima važno, ili što su sami po pravilu proizveli.
Trenutno je aktuelna Gardijanova priča o studentskim protestima u Londonu, konstruisana putem twitova-iz sekunda u sekund, fotografije, kratke izjave, lokacije, još fotografija…
Po toj datosti, twiter je genijalan alat za brzo obavještavanje sa ,,lica mjesta“ i prezentaciju svog rada.
Međutim, kako kod nas slabo ko ima nešto da prezentuje, a sa lica mjesta dopire samo zvuk dimnih signala i tam-tam bubnjeva, twiter nije rado viđen gost u našim krajevima. Još kad tome dodamo da ne možemo vidjeti fotografije bebe, snaje i šurnjaje, da ne možemo biti prijatelj ,,djeteta sa tri ruke“, da vajrles konekcija predstavlja incidentnu stvar, eto odgovora.
Lična karta-Fejsbuk
Za kraj, jedna hipoteza. Kao što ste mogli pročitati, tekst nije bio ni apologetski, niti kritizerski obojen spram društvenih mreža. Smatram da je to nepotrebno, a zapravo ne znam šta bi se tu bogznašta pametno moglo odvagati. To je čista datost.
Međutim, po riječima profesora Srđana Dušanića, čini se da, kao i u svemu, i po ovom pitanju idemo u krajnost.
– Kod velikog broja pojedinaca vrtuelni tas na vagi je prevagnuo. Posljedice toga su psihofizičke prirode i u budućnosti će biti sve izraženije, prije svega kroz psihičko otuđenje, ali i fizičku nerazvijenost. Već odavno u brojnim zapadnim zemljama se očekuju ovakav epilog i to imaju u vidu prilikom pravljenja obrazovnih kurikuluma, u smislu da što više ubacuju aktivnosti u kojima postoji timski rad, ljudska interakcija i kooperacija, boravak u prirodi itd., poentira Dušanić.
Nego, za momenat, pitanje svim onim moralistima i strejterima koji nemaju svoj profil na Fejsu. Šta bi bilo kad vam ne bi dopustili da imate profil? Kako biste se onda postavili prema toj ,,pošasti“? Biste li zajapureno tražili svoje demokratsko pravo da budete prisutni na mreži?
I, za kraj, možda jedino vrijedno u filmu ,,Društvena mreža“, glavni sporedni lik Cukerberg kaže kako je Facebook kao moda, UVIJEK će postojati i ljudi će ga na ovaj ili onaj način tumačiti i kritikovati.