Sada kada su opći izbori iza nas, politika u BiH ima priliku da se konačno odmakne od bučne retorike diskusija koje su vođene tokom kampanje i da se fokusira na stvarne izazove sa kojima se suočavaju građani.
Susjedi Bosne i Hercegovine distancirali su se od šovinizma koji je ranije bio prisutan, a koji ne donosi rezultate, i aktivno rade na tome da razviju klimu saradnje iz koje će svaka zemlja u regiji imati koristi.
U međuvremenu, Evropska unija proaktivno radi na tome da svim zemljama Zapadnog Balkana pomogne da se pripreme za punopravno članstvo i kao dio tih napora EU pruža Bosni i Hercegovini praktičnu podršku i ekonomsku pomoć u vrijednosti od oko 100 miliona eura godišnje. Sa nedavnim ukidanjem viza Evropska Unija je izrazila i dobrodošlicu građanima, a time i Bosni i Hercegovini da je dobrodošla u EU kao država.
Ne smije se propustiti prilika da se te pozitivne okolnosti maksimalno iskoriste.
Nakon značajnih dostignuća u prvih jedanaest godina nakon Daytona, sada izlazimo iz prilično neproduktivnog četverogodišnjeg perioda u kojem je došlo do pada životnog standarda i povećanja korupcije.
Niko ne želi da se taj trend nastavi.
Građani Bosne i Hercegovine nebrojeno puta su sasvim jasno rekli šta žele – a to je članstvo u Evropskoj uniji.
Oni žele zemlju koja funkcionira, a tu funkcionalnost treba jačati, zemlju sa vladavinom prava, zemlju koja svojim građanima omogućava da žive sa dostojanstvom.
Građani jasno znaju gdje žele da idu.
Sada njihovi predstavnici, oni koji su izabrani u oktobru, moraju raditi na tome da ih tamo i dovedu.
Provedba evropskog programa ekonomskih, socijalnih i ustavnih reformi direktno će riješiti glavne izazove sa kojima se suočavaju građani BiH.
To znači kraj ekonomske i institucionalne krize i usklađivanje Ustava sa evropskim standardima.
Neko može upitati: da li je to zaista moguće? Mogu li bosanskohercegovački političari zaista ostvariti napredak?
Kako biste našli odgovor na to pitanje, samo pogledajte šta je postignuto u posljednjih petnaest godina.
Krajem 1995. godine, ovo društvo bilo je na koljenima – stotinu hiljada mrtvih i dva miliona ljudi koji su ostali bez domova, razorene zajednice, uništena privreda, traumatizirani ljudi.
To nije Bosna i Hercegovina iz 2010.
Danas ova zemlja jeste suočena sa stvarnim izazovima – ali postignut je ogroman napredak, a i preostali problemi mogu se riješiti.
I dok obilježavamo petnaestu godišnjicu Daytona, vidimo zemlju koja ima materijalne i ljudske resurse da ponovo postane ekonomija sa najbržom stopom rasta u Jugoistočnoj Evropi.
Vidimo zemlju koja ima resurse da dovede do kraja svoj dugi put do potpune evropske integracije.
Njen potencijal će se pretvoriti u pozitivnu stvarnost ako se političari još jednom usredsrede na rješavanje problema, korektno i otvoreno.
Tokom većeg dijela posljednjih 15 godina, Bosna i Hercegovina je bila uspješna – a bila je uspješna kada su se njeni lideri bavili praktičnim pitanjima konstruktivno i sa iskrenim namjerama.
Treba nam još toga.
I možemo imati još toga.
Stranke to mogu uraditi ako formiraju vlade bez odlaganja i ako se daju na posao za koji su birani na izborima.
Petnaest godina nakon Dejtona, izgledi i potencijali za Bosnu i Hercegovinu su dobri, pogotovo ekonomski. Ali i na političkom polju napredak je moguć, mora biti moguć.
Ova zemlja se nalazi u fazi kada je uspjeh nadohvat ruke. Kad je uspjeh moguć – sa samo malo više dobre političke volje i više poštovanja drugog. A prije svega sa više popšovanja građana i njihovih sudbina, dobrih “običnih ljudi” u Bosni i Hercegovini, koji tvore ogromnu većinu stanovništva.
Saopštenje Valentina Inzka povodom 15 godina Dejtona