Čikago, zdravo! Ima li koga?!
Ako ima nekoga ko još uvijek sumnja da je u Americi sve moguće, ko se još uvijek pita da li i dalje živi san naših osnivača, ko još uvek sumnja u snagu naše demokratije, ovo veče mu je pružilo odgovor.
Taj odgovor dali su redovi koji su se protezali oko naših škola i crkava, neviđeni rojevi ljudi kakve ova nacija dosad nije videla, ljudi koji su čekali po tri, četiri sata, mnogi po prvi put u životu, jer su verovali da ovaj put može biti drugačije, da će njihov glas omogućiti tu razliku.
To je odgovor koji izgovaraju mladi i stari, bogati i siromašni, demokrate i republikanci, belci, crnci, Hispanoamerikanci, Azijati, američki Indijanci, gej i strejt osobe, invalidi i oni koji to nisu. Amerikanci koji su svijetu poslali poruku da nikad nismo bili samo skup pojedinaca niti skup crvenih i plavih država.
Mi jesmo, i uvijek ćemo biti, Sjedinjene Američke Države.
To je odgovor zbog kog su oni, koje su toliko dugo učili da budu cinični i plašljivi, da sumnjaju u ono što možemo postići, odlučili da ponovo uhvate luk istorije i još jednom ga poviju s nadom u bolje sutra.
Dugo smo je čekali, ali večeras, zbog onoga što smo uradili na ovaj dan, na ovim izborima, u ovom presudnom trenutku – promjena je stigla u Ameriku.
Ranije večeras primio sam izuzetno ljubazan telefonski poziv od senatora Mekejna.
Senator Mekejn se dugo i žestoko borio u ovoj kampanji. Još duže i žešće borio se za zemlju koju voli. On je za Ameriku podnio takve žrtve kakve većina nas ne može ni da zamisli. Mi bolje živimo zahvaljujući službi ovog hrabrog i nesebičnog lidera.
Čestitam i njemu i guvernerki Pejlin na svemu što su postigli. I s nestrpljenjem očekujem saradnju s njima kako bismo narednih mjeseci obnovili američki san.
Želim da zahvalim svom saputniku na ovom putu, čovjeku koji je bio u kampanji svim srcem, i govorio u ime ljudi sa kojima je odrastao na ulicama Skrentona i sa kojima je putovao vozom do kuće u Delaveru, novom potpredsjedniku Sjedinjenih Država – Džou Bajdenu.
I ne bih večeras ovde stajao da nije bezrezervne podrške mog najboljeg prijatelja za poslednjih šesnaest godina, kamena temeljca naše porodice, ljubavi mog života, prve dame naše nacije – Mišel Obame.
Saša i Malija – volim vas više nego što možete da zamislite. Zaslužile ste novu kucu koja će se, zajedno sa nama, useliti u Belu kuću.
Iako nije više sa nama, znam da nas moja baka posmatra, skupa sa porodicom koja je od mene načinila ono što jesam. Nedostaju mi večeras. Znam da im dugujem neizmjerno mnogo.
Mojoj sestri Maji i sestri Almi, i svoj ostaloj braći i sestrama, mnogo vam hvala za podršku koju ste mi pružili.
I menadžeru moje kampanje, Dejvidu Plufu, neopjevanom junaku ove kampanje, koji je napravio najbolju političku kampanju, bar ja tako mislim, u istoriji Sjedinjenih Američkih Država.
Mom glavnom strategu Dejvidu Akselrodu, koji mi je bio partner od prvog koraka.
Najboljem izbornom timu koji je ikada okupljen – vi ste zaslužni za ovo, zauvek ću vam biti zahvalan za ono što ste žrtvovali da bismo uspeli.
Ali prije svega, nikad neću zaboraviti čija je zapravo ovo pobjeda. Ona pripada vama. Vama pripada.
U početku nisam bio favorit. Nismo počeli u Vašingtonu s puno novca i uz veliku podršku. Naša kampanja nije kreirana u vašingtonskim dvoranama. Ona je stvorena u dvorištima De Mojna i dnevnim sobama u Konkordu i na tremovima u Čarlstonu. Nju su izgradili radni ljudi koji su posegli za ono malo ušteđevine i iz svojih džepova dali pet, deset, dvadeset dolara jer su vjerovali u naš cilj.
Ta kampanja je crpila snagu od mladih koji su odbacili mit o apatiji svoje generacije, ljudi koji su napustili svoje porodice zbog posla koji je malo plaćen i u kojem se još manje spava.
Crpila je snagu i od ne tako mladih, koji su uprkos ledenoj hladnoći ili vrelom suncu kucali na vrata nepoznatih ljudi, i od miliona Amerikanaca koji su volontirali, organizovali i dokazali da, nakon dva vijeka, vladavina naroda, iz naroda i za narod još nije iščezla sa ovog svijeta.
Ovo je vaša pobjeda.
I znam da to niste uradili samo da bismo dobili izbore. I znam da to niste uradili za mene.
Uradili ste to zato što shvatate veličinu zadatka koji je pred nama. Jer čak i dok večeras slavimo, znamo da su izazovi koji naš čekaju sutra najveći izazovi naših života – dva rata, planeta u opasnosti i najveća finansijska kriza ovoga vijeka.
Dok ovde stojimo, znamo da se hrabri Amerikanci bude u iračkoj pustinji i u planinama Avganistana, rizikujući svoje živote za nas.
Tu su majke i očevi koji ostaju budni nakon što im djeca zaspu i pitaju se kako da otplate kredit ili kako da plate doktora, kako da uštede da iškoluju dete.
Treba iskoristiti novu energiju, stvoriti nove poslove, sagraditi nove škole, odgovoriti na nove prijetnje i popraviti stare saveze.
Pred nama je dug put. Uspon će biti težak. Možda do cilja ne dođemo u jednoj godini ili čak ni u jednom mandatu. Ali, američki narode, nikad nisam bio sigurniji nego večeras da ćemo do njega doći.
Obećavam vam da ćemo mi, kao narod, stići do cilja.
Biće stranputica i zastoja. Biće mnogo onih koji se neće složiti sa svakom odlukom koju ću kao Predsjednik donijeti. Znamo da vlada ne može da riješi baš svaki problem.
Biću uvijek iskren prema vama po pitanju izazova koji nas čekaju. Slušaću vas, posebno kada se ne slažemo. I, najvažnije od svega, pozvaću vas da učestvujete u preoblikovanju naše nacije, na jedini način na koji je to u Americi rađeno u proteklih 221 godinu – kamen po kamen, ciglu po ciglu, sa žuljevima na rukama.
Ono što smo započeli prije 21 mjesec, usred zime, neće biti završeno ove jesenje noći.
Ova pobjeda nije promjena koju tražimo. Ovo je samo prilika da je ostvarimo. A to se neće dogoditi ako se budemo vratili na staro.
Svega toga nema bez vas, bez novog duha javnih službi, bez novog žrtvovanja.
Zato, stvorimo novi duh patriotizma, odgovornosti, gde će svako od nas da se uključi, da naporno radi, gdje ćemo čuvati ne samo sebe već i jedni druge.
Ova finansijska kriza nas je naučila da ne možemo imati prosperitetni Vol Strit ako obični građani pate. U ovoj zemlji, mi se uzdižemo i padamo zajedno, kao jedna nacija, kao jedan narod. Dosta je bilo strančarenja, sitničavosti i nezrelosti koja je toliko dugo trovala našu politiku.
Sjetimo se da je svojevremeno upravo čovek iz ove države doneo u Bijelu kuću zastavu Republikanske partije, partije zasnovane na vrednostima uzdanja u sopstvene snage, u individualne slobode, u nacionalno jedinstvo.
To su vrijednosti koje su nam svima zajedničke. Mada je Demokratska partija noćas odnijela veliku pobedu, prihvatamo je ponizno, odlučni da zacijelimo rane i podjele koje su bile velika prepreka za prosperitet naše zemlje.
Kao što je Linkoln poručio naciji koja je bila mnogo podjeljenija nego što smo to mi danas – nismo neprijatelji, već prijatelji! Mada su ih strasti donekle iskrivile, ne dajmo da se naše međusobne veze i naklonosti pokidaju.
Onim Amerikancima čiju podršku tek treba da osvojim poručujem – čak i ako večeras nisam dobio vaš glas, slušaću vas jer mi treba i vaša pomoć. Biću i vaš predsjednik.
Svima onima iz drugih dijelova sveta koji nas gledaju, kao i onima iz zaboravljenih dijelova planete koji nas slušaju zbijeni oko radio aparata – naše priče su odvojene, ali naša sudbina je zajednička, nova era američkog vođstva je pred nama.
Onima koji žele da unište ovaj svet poručujemo – pobjedićemo vas. Onima koji se bore za mir i bezbednost – podržaćemo vas. A onima koji se pitaju da li baklja Amerike još podjednako jarko gori: večeras smo, još jednom, pokazali da istinska snaga naše nacije leži ne u premoći našeg oružja ili razmeri našeg bogatstva, već u istrajnoj snazi naših ideala: u demokratiji, slobodi, mogućnostima i nezaustavljivoj nadi za sve.
U tome leži prava genijalnost Amerike i upravo takva Amerika može da se promijeni. Naša unija može da se poboljša, ono što smo do sada postigli uliva nam nadu u ono što sutra možemo i moramo da obavimo.
Na ovim izborima je pisana istorija, mnogo je priča koje će prepričavati generacije koje dolaze. Ali jedna od njih, o kojoj večeras stalno razmišljam, priča je o ženi koja je glasala u Atlanti. I ona je, slično kao i milioni drugih, stajala u redu ispred glasačkog mesta da bi se čuo njen glas. Ali se po jednom razlikuje: En Nikson Kuper ima 106 godina!
Rođena je samo generaciju nakon ropstva, dok na drumovima još nije bilo automobila a na nebu aviona. U to vreme neko kao ona nije moga da glasa iz dva razloga – zbog toga što je bila žena, i zbog boje svoje kože. Večeras razmišljam o svemu kroz šta je prošla živeći poslednjih sto godina u Americi, kroz sve te probleme ali i nadu, kroz borbu ali i napredak, živeći u vremenima kada su nam govorili da ne možemo a narod je nastavljao da se bori ubeđen u američke vrednosti. Da, mi to možemo.
Preživevši vremena u kojima su ženski glasovi ućutkavani a nade odbacivane, dočekala je da vidi žene kako se uspravljaju, bore za svoja prava i – glasaju. Da, mi to možemo.
Kada je zemljom vladala depresija gledala je kako nacija pobjeđuje strah stvarajući New Deal, nova radna mjesta, novi osjećaj zajedničkog cilja. Da, mi to možemo.
Kada su bombe padale po našoj luci a tiranija pretila da zavlada svetom, bila je svedok kako se generacije uzdižu u svojoj veličini i spašavaju demokratiju. Da, mi to možemo.
Čovjek je sletio na Mesec, pao je Berlinski zid, svijet je postao povezan uz pomoć naše nauke i mašte.
A ove godine, na ovim izborima, gospođa Kuper je dodirom svog prsta po ekranu glasala, jer je, nakon 106 godina u Americi, u kojima je prošla kroz najbolje ali i ono najgore, znala da se Amerika može promijeniti. Da, mi to možemo!
Ameriko, prošli smo dug put, vidjeli smo tako mnogo, ali još mnogo toga je ostalo da se uradi. Zato se večeras zapitajmo, ako naša deca dožive idući vijek, ako moje ćerke budu imale sreće da požive toliko dugo kao En Nikson Kuper, koju promjenu će one vidjeti? Koji napredak ćemo im ostaviti?
Ovo je naš trenutak i naša šansa da odgovorimo na to pitanje.
Ovo je naše vrijeme, da vratimo ljude na posao, da otvorimo vrata za našu djecu, da povratimo prosperitet i pomognemo u mirovnim naporima; da obnovimo američki san i ponovo afirmišemo tu temeljnu istinu da smo u mnoštvu – jedno, da dok dišemo – nadamo se. A kada se sretnemo sa cinizmom i sumnjama onih koji nam kažu da ne možemo, njima ćemo odgovoriti sa ubjeđenjem u kojem je sardžan duh čitavog našeg naroda ‘Da, mi to možemo!’
Hvala vam svima i neka vas Bog čuva. Neka Bog čuva Sjedinjene Američke Države.
Čikago, 5.11.2008 godine