Ta idealna zemlja sljubljenih država i pokrajina početkom devedesetih pretvorila se u krvavu kašu, i svi ideali socijalizma stopili su se u uzavrelom kotlu u kojem je mržnja buknula kao da je Jugoslavija postojala svega četrdeset i pet sati, a ne četrdeset i pet godina, kao da nije bila prekaljena u strahovitom nizu godina koji će zauvijek ostaviti trag na mnogim naraštajima.
Zašto?
BOG OTAC, BOG OTADŽBINA
Ima mnogo istine u onome što stariji kažu, i nedvojbeno je život u Jugoslaviji morao imati svojih prednosti i blagoslova, baš kao što je imao i prokletstava koje štovaocima ljudskih prava nameću prave noćne more. Ondašnja svakodnevnica nije bila sasvim crna, niti sasvim bijela nego je, poput svih svakodnevnica, bila satkana od mnogih smiješanih boja koje ju, iz perspektive našeg doba, čine i pomalo divnom i pomalo zastrašujućom.
Ima mnogo istine u onome što stariji kažu; postojalo je bratstvo, postojalo je jedinstvo, postojala je blagonaklonost spram drugog i drugačijeg, postojalo je štovanje tekovina revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u kojoj su narodi i narodnosti stajali rame uz rame boreći se protiv okupatora i domaćih izdajnika, protiv fašizma i nacizma, tih zala koja su se kroz povijest provlačila noseći mnoga i raznolika imena.
Ono što stariji, uzdišući za minulim vremenima, često previđaju, jeste da pet godina, teških i surovih, borbenih i napornih, nije moglo tako lako pobijediti vijekove. Prosuta i smiješana krv naroda i narodnosti nije mogla tek tako pobijediti onu zlu krv koja je vijekovima bila prosuta među tim istim narodima i tim istim narodnostima, i koja je svoj otrov uštrcavala u ljude daleko duže nego što su oni bili ujedinjeni u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Jugoslavija, tekovine socijalizma, ideali, bratstvo, jedinstvo nisu bili pojmovi proistekli iz svijesti koja je napredovala, iz duša koje su se reformirale i očeličile svoju čovječnu suštinu, nego su bili okvir proistekao iz ideologije, sistemski nametnute vrijednosti koje su bile dijelom razumskog preporoda, ali koje nisu dotaknule dovoljno duhova, ili ih nisu dotaknule dovoljno da bi ih preporodile. Svjedoči o tome početak devedesetih, kada su nacionalizam i fundamentalizam proklijali kao da Internacionala nikad nije odjekivala od Triglava do Đevđelije, kada se susjed digao na susjeda kao da nisu zajedno prošli kroz desetine prvomajskih radosti, kada je JNA postala ozloglašena neman, kao da se mladi ljudi svih narodnosti i konfesija nisu na služenje vojnog roka ispraćali pjesmom i veseljem. Preko noći, socijalizam je pao, a zamijenila ga je plejada stranaka izniklih na velikodržavnim i nacionalističkim idejama i idealima, većinom štetnim po ono isto zajedništvo u koje se do jučer klelo i koje se naizgled dosljedno i trajno slijedilo.
U prethodnoj rečenici izrečena je jedna laž.
Ništa se nije desilo preko noći.
Ogromna buka s kojom je nestala Jugoslavija, a nacionalističke težnje pojedinih naroda i budućih vlastodržaca se razmahale, predstavljaju samo dokaz koji govori o tome da su prošla vremena kad se moglo djelovati sustavno, kroz sijaset zakona, regulativa, propisa i kroz ustav koji bi detaljno propisao kako je nužno misliti, i kako se nužno ponašati da se državni aparat ne bi obrušio na glave neposlušnika. Jugoslavija je izgrađena na jednoumlju nametnutom od čelične ruke, a ne proizišlog iz postojeće svijesti, i koliko god se tih vremena bratstva i jedinstva prisjećalo sa nostalgijom, svo to idealno okruženje bilo je mizanscena, iluzija vješto sklopljena od ozakonjenih pravila i onog vjekovnog balkanskog straha pred mišljenjem množine, mase koja nas okružuje.
BOLJE BRAT NEGO RAT
Razlog zbog kojeg promjene više ne mogu doći sa vrha nego, naprotiv, promjene na svojim leđima ka vrhu iznose građani, jeste temeljita promjena u društvenim i državnim uređenjima u odnosu na minule vijekove. Feudalizam je ustanovljen na manjini koja, po božanskom pravu, s vrha tlači pokornu većinu. Manjina nije željela promjene; valjalo je osigurati većini pravo da odlučuju o manjini, i podignu na vrh onu manjinu spremnu zastupati njihove interese.
Danas, većina ima to pravo.
Danas, to pravo je zloupotrijebljeno lijenošću, bezvoljnošću, inertnošću, nesposobnošću, iskrivljenim uvjerenjima i vrijednostima.
Masa čiji bi zadatak bio podići vrijedne, čestite i sposobne ljude i postaviti ih na čelo države ne radi svoj posao.
Masa, u čijem se prigušenom htijenju ne javlja više ona ista strast za slobodom, pravdom i jednakošću, okiva državu i sebe samu u kontinuitet nesposobnih vlasti.
Ne treba kriviti samo masu; treba kriviti i sve one koji se samoinicijativno proglašavaju čuvarima građanskog društva i građanske svijesti, a ne ulažu potrebne napore da se ta svijest unaprijed, da se pojedinci razbuđuju i podstiču dok masa ne bude drugo nego zbir pojedinaca koji su upoznali i razumjeli vrijednosti, te koji su spremni osloniti se na te vrijednosti i graditi progresivno društvo i razvijenu državu.
Treba kriviti one glasne kritičare koji jezicima mlate po aktivistima, po djelatnicima društveno korisnih organizacija, i po nevladinom sektoru, a nespremni su uključiti se, djelovati i doprinijeti.
Treba kriviti aktiviste, koji se nedovoljno trude, koji slabo rade, koji ne biraju dobre metode djelovanja ili koji djeluju kada je već kasno.
Treba kriviti djelatnike društveno korisnih organizacija, jer razmišljaju prije svega novčarkom, umjesto da ih podstakne velika, divna misao o korisnosti koja nadilazi sve druge, jer pomaže dati nadu, stimulirati razum, i pokloniti dostojnu budućnost ogromnom broju ljudi.
Treba kriviti nevladin sektor, jer djeluje mlako, neorganizovano, bez autoriteta koji se prepoznaje, bez snage koja se uočava, bez nastupa koji izaziva poštovanje i čini da bude uvažavan od građana i vlasti podjednako.
A svi nabrojani su u posjedu mogućnosti da budu faktor promjena. Djelovati na jednog čovjeka, ne tako da mu se u glavu usadi razum, nego da mu se otvore putevi do korištenja bogomdanih sposobnosti, da se razbudi svijest, ljudska svijest, svijest o čovječnosti, uvijek i jedino taj gotovo sveti pojam koji je sažetak ispravne ljudske misli i ispravnog ljudskog djelovanja. Djelovati na jednog čovjeka snažno, uporno, ustrajno, djelovati na jedinke, i gledati kako se pred našim očima razvija taj proces u kojem se grudvica kotrlja i pretvara u lavinu koja ruši sve pred sobom, koja u prah pretvara predrasude, koja pod zemlju tjera zablude, koja neljudske osjećaje obezvređuje i razara. To je nemjerljivo iskustvo, to je doživljaj koji u našim sopstvenim duhovima, možda izmučenim od silnih uvjeravanja o beskorisnosti pokušaja, izaziva katarzu i čisti nas od ovosvjetske težine.
Promjene, istinske promjene u svijesti domaćeg čovjeka neće početi gromoglasnim urlikom gomile.
Počet će rukovanjem, uzajamnim stiskom pesnica čovjeka koji zna i čovjeka koji želi znati, jednog koji vjeruje i jednog koji sumnja, jednog koji jasno razabire svjetlost, i drugog koji još uvijek tapka u mraku.
To je slika koju treba nositi u srcu, koju treba voljeti; to je slika koja prikazuje novi unutarnji preporod, i koja će malo-pomalo donijeti novo doba.
Dok postoje oni koji će se za nju boriti uprkos sumnji i protivno nesigurnosti, koji će biti promjena kakvu žele vidjeti u našoj državi, to je slika naše budućnosti.