Volio bih da razgovor započnemo tvojim komentarom o licemjerju u novinarstvu. Naime, do juče režimski novinari nekako se uvijek prvi busaju u prsa dičeći se hrabrošću u borbi za slobodu medija, a ti, kao bivši feralovac zasigurno ih možeš prepoznati. Da li i zbog čega prvoborci uvijek moraju dokazivati svoje zasluge?
Boris Dežulović : Kao prvoborac se ne volim dokazivati, kao što to rade ovi koji se trenutno trse za to, niti mi je nešto stalo da dokazujem prvoborački staž jer me privilegije proizašle iz toga ne zanimaju, niti me zanima nekakav status prvoborca. Jednostavno, moj posao je novine raditi najbolje što možeš. Feral je svoje napravio i onda kad se doista niko drugi nije usuđivao pisati o stvarima koje se dešavaju u Hrvatskoj, Feral je bio prvi. Onda kad su ljudi počeli dolaziti pameti i kad je više od 50 000 čitatelja Ferala počelo vjerovati u stvari u koje je Feral uvjeravao počeli su slične stvari da pišu i drugi i danas, na svim medijima u Hrvatskoj, možeš vidjeti neke od tema o kojim smo mi pisali. Feral sad nije sam na čistini i to je dobro.
E sad, to što bi se neki htjeli ugurat u prve redove borbe za slobodu medija, to ostavljam njima, mene malo ljuti upravo to licemjerje jer dobro znam kako su nastupali ranije, tih godine. Možemo pričati o ljudima sa HTVa, koji su po prirodi medija na kom rade najgledaniji. Oni su sad odjednom prvoborci slobode medija a ne pominju gdje su bili za vrjeme čistki u tom mediju, kad su na boljševički način tjerani nepodobni. To me jako ljuti…
Iz svoje sadašnje pozicije vjerovatno najbolje možeš komentarisati ono što je Feral napravio do sada..
Najveća stvar koju je Feral napravio je osvajanje medijskih sloboda. Nismo mi bili neki hrabri ljudi, heroji, već jednostavno nismo razmišljali o glupostima koje bi nam se mogle desiti. Osvještavali smo ljude, čitatelje otvaranjem tema koje su bile zabranjene u početku i to je u to vrijeme bilo skandalozno. Kad smo pisali o zločinima hrvatske vojske nakon Oluje, bilo je ipak najdrastičnije. To se nekako dogodilo u naš dead-line i napisali smo kratak uvodnik o tome jer čuli smo da je naša vojska ušla u Knin i da su se dešavale jako ružne stvari. Tad smo, tog trenutka, protiv sebe imali cjelu Hrvatsku, političku scenu i HDZ i opoziciju i tad je zaista trebalo izdržati sav taj pritisak. Danas se najnormalnije priča o tome da je bilo zločina i sam HDZ je na kraju priznao da je bilo zločina, jer bilo ih je, a mi smo, kad smo to objavili bili neprijatelji broj jedan u Hrvatskoj.
Neko je morao biti prvi. Ne znam kako bi izgledalo bez Ferala ali da je Feral odigrao vrlo važnu odluku u otvaranju očiju u Hrvatskoj, odigrao je sigurno.
Danas je lijepo govoriti o objektivnom novinarstvu, slušanju obe strane i o sličnim stvarima. U to partizansko vrjeme nije bilo šanse da se čuju obje strane, a mi smo imali nesreću da smo imali neprijatelje na svim frontovima. U Hrvatskoj smo bili četnici, u Bosni smo, kad odemo kao reporteri, bili ustaše tako da nigdje nismo bili dobrodošli. To je problem sa istinom u tim glupim vremenima. Istina je svakom režimu, svakoj vojsci, svakoj politici-neprijatelj. Feral je tako jedno vrijeme funkcionirao kao politička opozicija, mada nam to nikad nije bio cilj. Bili smo zamjena za parlament koji nije funkcionirao, jer je predstavljao Tuđmanov dnevni boravak u kom su se ruke dizale serijski. Ljudi koji su imali šta drugačije reć nisu to mogli nigdje nego u Feralu.
I dobro je da sad pored Ferala postoje i drugi koji su pošli za nama. Dobro je da Feral više nije toliko senzacionalistička novina, jer da nije tako značilo bi da je država još uvjek zajebana.
Ono što je Feral činilo prepoznatljivim zasigurno je i satira u obliku zaista jedinstvene, agresivne fotomontaže. Koliko vam je tada fotomontaža pomogla i kako su ljudi koje ste stavljali za junake na njih reagovali?
Oni mudriji su mučali i pravili su se da ih to ne dodiruje. Mada je svakog sigurno dodirivalo jer političari su sujetni ljudi. Pa vjerovatno bi i nas dvojicu pogodilo da se pojavimo goli na naslovnoj stranici nekog časopisa ali bi se svaki razuman čovjek morao zapitati zašto sam ja tu go, gdje mi je roba.
Fotomontaža nam je pomogla da se stvari kažu neuvijeno i direktno u glavu. Karikatura to nije. Ti kad nacrtaš golog Tuđmana sa ordenima to je dobar štos, ali kad je to rečeno fotomontažom onda to tuče u glavu. Fotomontaža može biti brutalna naročito uz nove tehnike koje su nam omogućavale da ih radimo čudesne i jako skandalozne, što nam je i bio cilj jer ljudi su stvari shvatali jasnije.
Slično je na neki način bilo i u Staljinovoj Rusiji. Njegovi propagandisti koristili su montažu najviše zbog toga što je oko 70% stanovništva bilo nepismeno i ne bi shvatili da im se napiše. Ali kad staviš radnika sa lopatom koji gleda u sunce koje se rađa onda mu je jasnije da je rječ o svijetloj budućnosti. Ljudi su u stvari ovce…
Mi smo, dakle, izabrali taj način komunikacije sa čitateljem jer je fotomontaža mogla biti brutalna i žestoka kakvo je tad bilo i vrijeme. Ipak smo živjeli na Balkanu u sred rata i fotomontaža je bila naše oružje u borbi protiv toga. Kad smo stavili Miloševića i Tuđmana gole u krevetu, to je bilo šokantno i nisu se svi slagali s tim ali smo jednostavno bacili buvu ljudima u glavu da počnu razmišljati zašto je ta montaža takva. Slijedila je lavina sudskih procesa od kojih smo neke gubili, a neke dobili ali smo generalno dobili bitku. Nadživjeli smo uostalom komunistički režim, pa Tuđmanov i sad idemo dalje. Uvjek ćemo biti protiv režima jer je režim po definiciji neprijatelj medija, ne zato što su mediji zločesti već zato što je bit politike laž a bit naše profesije istina.
Kako objašnjavaš da su prve članke koji bi se mogli slobodno nazvati hrabrim i slobodnim pisali novinari koji su, pa recimo tako, novinarski neobrazovani?
Ja ne znam u Hrvatskoj ni jednog dobrog novinara koji je završio fakultet novinarstva. Znamo kakvi su bili fakulteti političkih nauka u vrijeme u kom su se obrazovali novinari moje generacije, a da ne kažem stariji. To su bili fakulteti marksizma gdje su novinari učili komunistički koncept novinarstva. Iz toga su proizašli ljudi koji su se poslije lako prešaltali na drugu priču jer je Tuđmanov režim bio duboko komunistički, zapravo boljševički, da ne vrijeđamo komuniste.
To što je petokraka zamjenjena sa šahovnicom je samo logotip, bit je ostala ista.
Zbog tog ne treba da čudi što su i Feral pokrenuli ljudi koji nisu bili ni blizu fakultetu novinarstva. Nas troje smo svi apsolventi potpuno različitih priča. Ja sam studirao povjest umjetnosti, Predrag kazališnu režiju a Viktor elektrotehniku. Ne da nemamo veze sa novinarstvom, nego nikakve. Zalutali smo sa tih naših fakulteta i zbog toga smo, čini mi se, i napravili to što smo napravili sa Feralom. Da smo školovani u socijalističkim fabrikama novinarstva to vjerovatno ne bi bilo tako.
Sljedeća, jako bitna, stvar u bavljenju novinarstvom je sama solidarnost među novinarima. Da li smatraš da ste je imali dovoljno?
Mi se ne možemo baš pohvaliti da smo imali solidarnost, čak ni prećutnu. Bilo je dakako časnih ljudi iz medija koji su nam davali uglavnom moralnu podršku po šankovima kafića jer, naravno, oni tad nisu smjeli to reći javno. Bilo je i onih koji su nam davali javnu podršku, ali svi zajedno su bili malobrojni. Većina novinara klonila se nas kao kuge, prepoznavši u nama svoje vlastite neprijatelje. Nismo bili, kao oni, novinari koji su tad služili onom režimu, a sad evo i ovom novom, već smo bili ljudi koji su mislili svojom glavom. Vjerovatno bi zbog toga bili sretni da nas uopšte i nema.
Kako, iz perspektive novinara, gledaš na sve loše što nam se svima, ma gdje živjeli na prostoru bivše Jugoslavije, dešavalo proteklih godina? Koliku odgovornost u svemu tome snose i sami novinari?
Ogromna je. Pogrešno je, naravno, reći da su novinari krivi za sve što nam se dogodilo. Ali pođimo samo od odgovornosti srpskih novinara za nacionalnu histeriju koju su započinjali po Politikama, Dugama, Ninovima kasnih osamdesetih. Kasnije su im se pridružili i ostali i poslužili su kao marionete Miloševiću, Tuđmanu, Izetbegoviću i ostalim režimlijama u pripremama za rat. Oni su ga često vodili mnogo krvavije svojim pisaćim mašinama i perima nego što je to bilo zoljama i maljutkama. Nije čudo što se zbog tog uveliko govorka o dovođenju nekih novinara i u Hag. Novinari su, u stvari, crtali i označavali mete po kojim će se kasnije pucati pravim oružjem. Nije postojala nikakva mogućnost da se čuje glas razuma.
Ono što nas ipak povezuje je jezik kojim pričamo na prostoru koji smo sada obilježili nekim novim međama. Naime, ma koliko se trudili u dokazivanju da pričamo različitim jezicima, on je, u suštini, i dalje neobično sličan. Misliš li da će mediji zbog tog probijati sami sebi postojeće granice?
Što se tiče jugonostalgije, ja ću prvi otići u šumu ako bi neko ponovo pokušao da ovaj prostor objedini u neku novu Jugoslaviju, iz prostog razloga što će se moje djete ili moj unuk za nekoliko godina ponovo morati boriti za neke nezavisne države. Tu priču treba prekinuti jednom za svagda i nek barem jedno rješenje bude trajno, zbog naše djece.
Što se tiče medija, jedna činjenica koja ne odgovara čistuncima na svim stranama, jeste da se ja i ti, dok vodimo ovaj razgovor, razumjemo i to je specifičnost ovih prostora. Da Finac radi intervju sa meksičkim novinarom, oni bi morali koristiti engleski jezik ili će morati znati španjolski.
Zbog toga mislim da će mediji, a kad se situacija unormali, prelaziti granice. Biće sasvim normalno da, ako se jedna dobra novina pravi u Banjaluci, nađe svoje mjesto i na kiosku u Splitu, ako ima svoju publiku, možda i ako ima golih žena. Mi smo i za vrijeme rata čitali jedni druge, a kamoli da se ne čitamo kad se situacija unormali u budućnosti. A i novine će se bolje prodavati na većem prostoru, pa će se u novinarstvu bolje živjeti.
Koliko je u svemu tome neophodno da prihvatimo, kroz neku vrstu katarze, bolnu činjenicu da smo svi jedni drugima na ovim prostorima činili jako loše stvari? Mi i dalje perfidno brojkama žrtava mjerimo količinu užasa u kom smo učestvovali, zanemarujući u tom poređenju samu suštinu problema. Suštinu da je nebitno samusuštinu problema, činjenicu da je nebitno da li je u pitanju jedan ili milion života, bitan je način na koji su oni izgubljeni, ugašeni…
Tupavo je zaista mjeriti zločin brojkama. Kao da je zločin zbog toga veći ili manji. Nisu ti ljudi ubijeni u saobraćajnoj nesreći nego su ubijeni zato što su bili Srbi, Romi, Jevreji u Jasenovcu. Na Manjači, u Omarskoj ljudi nisu ubijani zato što su imali smeđe oči već zato što su bili Muslimani, Hrvati. Slična priča bila je i u Njemačkoj gdje ljudi nisu htjeli prihvatiti da postoje koncentracioni logori, gdje su ljudi bili uvjereni da su dimovi iz dimnjaka logora zapravo dimovi iz pekare ili što li već, iako se jasno osjetio miris ljudskog mesa…
Njemačka je tu katarzu, o kojoj pričaš, proživjela, i danas u Njemačkoj ne možeš nekažnjeno pozdravljati nacističkim pozdravom ili crtati kukasti križ jer zbog toga ideš u zatvor. Njemačka je to iskusila jako bolno… Kod nas nije tako, nama su naši Hitleri ostali nekažnjeni i to je jedan od problema ovih prostora. Milošević i dan- danas nije kažnjen. Njegovi generali nisu kažnjeni. Tuđman nije stigao da bude kažnjen, niti iko od njegovih najbližih saradnika, oni su od odgovornosti umakli na drugi svit. Mene je tog pomalo strah. Strah me je činjenice da će Slobodan Milošević u Srbiji biti opozicija, kako je to već najavio. On nije politička opozicija, on je ratni zločinac koji mora odgovarati. Njemu treba suditi i treba tako završiti tu priču. Ne znam, Hitler da nije ubijen, jer ga možemo zamisliti kao opoziciju u Rajhstagu… to je nezamislivo. Strah me je upravo te nedovršenosti naše priče, jer zločini su ostali nekažnjeni. Pogledaj samo ko je u ćelijama u Hagu, to su ljudi sa terena, ljudi za koje smo prvi put čuli kad su došli u Hag i njihova odgovornost postoji, ali je mnogo manja od Tuđmanove, Miloševićeve i sl.
Naši narodi nisu doživjeli tu katarzu i još uvjek se ljudi boje pričati o tome i neugodne su činjenice da je fakat bilo koncentracionih logora i da je naša priča bila slična nacističkoj. Niko ne može reći da nije znao za logore i svi uglavno bježali od te istine, što je glupo.
Za razliku od nacističke Njemačke, Hrvatska je bar imala Feral koji je govorio da dim iz dimnjaka nije dim pekare, nego da tu gore ljudska tijela. Svi smo zatvarali prozore a u stvari smo znali šta se događa. Ljudi su se bojali i mislili su da su sigurniji iza svojih zatvorenih prozora, a sad se ipak treba zapitati – Gdje sam bio?
Njemačka je doživjela po tom pitanju jednu brutalnu denacifikaciju i to je izgleda jedini način.
Evo, recimo kad Koštunica kaže da njega ne zanima Miloševićeva sudbina već ga zanima Evropska Srbija, to krasno zvuči, ali to je floskula, pozerstvo.
Mora te zanimati Miloševićeva sudbina. Mora te zanimati, jebote, pa to je čovjek koji nije zeznuo samo tvoj narod, već i mnogo veći broj ljudi. Strašno je važna zbog toga Miloševićeva sudbina, jer od nje zavisi buduća Srbija. Ne može biti evropska Srbija u kojoj će Miloćević biti opozicija u Skupštini, nemojmo se s tim zajebavat.
Gdje je u svoj ovoj priči novinarstvo i osjete li se pomaci na bolje ?
Pomaci se sigurno osjete i sad se u državnim novinama piše o stvarima o kojim se prije nije smjelo govorit. Ja se samo nadam da će novine postati normalne i da čemo ih čitati kao onih dana kad smo ih čitali da bi se informirali i da bi se zabavili. Da bi sa njima počeli dan uz kaficu, a ne da bi pročitali koliko je ljudi danas poginulo, a koliko će ih poginuiti sutra, već da ih čitaš kao ti dosadni Danci i Šveđani tražeći informacije koliko su ti porasle akcije na berzi, kako je prošao Borac u fudbalu i to bi onda značilo da je država postala normalna.
Države će postati normalne kad novine počnemo čitati kao što smo ih ranije čitali, od sporta, od pozadi. Dok se god novine čitaju od prvih stranica to je kurac.
Kad ih počnemo čitat kao nekad od sportske rubrike onda ćemo znat da živimo normalno.
Arhiva BUKE