O alarmantnim podacima, poput činjenice da se za pet godina broj učenika u osnovnim školama smanjio za preko 20.000 ili oko šest posto, broj nastavnika se povećao za 10 posto, a troškovi obrazovnog sistema za 11 posto, govore analitičari CPU-a Haris Abaspahić i Lejla Dragnić.
CPU je bh. javnosti ponudio na uvid tri nova izvještaja koja se tiču napretka bh. reformi. Ovog puta, obrađene su oblasti o ljudskom kapitalu, energetici te politici razvoja malih i srednjih preduzeća. Na koji način ste birali baš ove oblasti i šta su vam bile reference u istraživanju?
Abaspahić: Razvoj preduzeća, obrazovanje i ljudski resursi, te energetika su sektori od čijeg napretka umnogome ovisi i razvoj bh. ekonomije i društva uopće, ili preciznije nove investicije, zapošljavanje, bolji životni standard, smanjenje siromaštva, i sl. Uz to, ovo su redovno i značajne teme u izbornim kampanjama skoro svih političkih stranaka. Analiza u ova tri sektora dovoljan je pokazatelj stanja.
U osnovi, analize pokazuju da država stvara prepreke za optimalno korištenje svih značajnih resursa zemlje: prirodnih resursa, kapital preduzeća i ljudskog kapitala.
Više od 97 posto preduzeća u BiH čine mikro, mala i srednja preduzeća, koja proizvode preko više od 60 posto bruto nacionalnog dohotka te obezbjeđuju glavninu radnih mjesta. Ipak, izvještaj konstatuje da u posljednje četiri godine nije zabilježen značajniji napredak u politikama razvoja. U čemu je problem?
Dragnić: Dobro je odmah istaći da osnovni problem nije nedostatak finansijskih sredstava. Država izdvaja iz budžeta na entitetskim i nižim nivoima vlasti više od milijardu KM za podsticaje preduzećima – subvencije javnim preduzećima, krediti kod razvojnih banaka, grant sredstva i drugi vidovi pomoći. Taj novac se koristi na krajnje neefikasan i netransparentan način, a postižu se minimalni učinci.
Nije moguće napraviti pouzdanu analizu efekata svih ovih izdvajanja, naprosto zato što nisu raspoloživi podaci o tome koja su preduzeća dobila razne podsticaje ili povoljne kredite, ali je još značajnije da ni jedno ministarstvo ne analizira efekte ovih izdvajanja. Postoje jasne indicije da se ovaj novac koristi za ostvarivanje političkih ciljeva i za podršku neefikasnim i neproduktivnim javnim preduzećima, a ne za podsticanje zapošljavanja i rasta sektora malih i srednjih preduzeća.
Ono što posebno zabrinjava je sve veće zaostajanje BiH u odnosu na druge zemlje u regionu, kao što su Makedonija, Srbija, Hrvatska. U 2010. proces registracije preduzeća u BiH je trajao 60 dana, a u Makedoniji četiri dana, Hrvatskoj 22 dana, u Srbiji 13 dana.
Iako ima “enorman energetski potencijal”, kako navodi izvještaj, naša zemlja značajno kasni u ispunjavanju obaveza preuzetih kroz međunarodne sporazume, nema bazu podataka o korištenju energije, nema adekvatnu zaštitu potrošača, u preradi nafte u potpunosti je ovisna od Srbije, Hrvatske, Mađarske i Crne Gore, a plin uvozi iz Rusije. Šta je problem elektro-energetskog sektora?
Abaspahić: Energetski sektor u BiH ima enorman razvojni potencijal, ali nedostatak sveobuhvatne državne energetske strategije, investicionih planova, te transparentnih procedura odabira investitora već duže vremena predstavljaju prepreku ulaganjima u energetski sektor. BiH izuzetno sporo ispunjava preuzete obaveze stvaranja odgovarajauće pravne i institucionalne osnove za razvoj ovog sektora.
Ipak, ostvaren je određen napredak u donošenju zakona o električnoj energiji, te uspostavi novih institucija, koje još uvijek ne funkcioniraju u punom kapacitetu. Ovim sektorom dominiraju parcijalni i kratkoročni ekonomski i politički interesi, a ne razvojni interesi zemlje i građana.
Nepostojanje regulative vezane za zaštitu okoliša, okolišnih politika i institucija za njihovu provedbu doprinijelo je niskoj spremnosti investitora, posebno stranih.
Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da izvrši liberalizaciju tržišta električne energije, što će rezultirati povećanjem cijena i negativnim posljedicama za socijalno ugrožene kategorije stanovništva. Zbog toga je neophodno usvojiti odgovarajuće socijalne politike i programe. I na ovom polju Bosna i Hercegovina kasni, odnosno nema formulisane nikakve politike.
Zabrinjavajući su i pokazatelji o ljudskom kapitalu. Obrazovanje je sve skuplje, nastavnici sve lošiji, tržište rada prati trend jer barata sa kadrovima koji nisu traženi, a nema one koji su potrebni. Tako je BiH stekla još jednu nezavidnu titulu kada je ocijenjena kao “jedna od potpisnica Bolonjske deklaracije sa najmanjim progresom.”
Može li sebi BiH u ovom trenutku priuštiti takav luksuz?
Abaspahić: Visoka javna potrošnja u oblasti obrazovanja je praćena slabim rezultatima obrazovnog procesa, a primjena usvojenih zakona spora. Stoga BiH ima najniži rang u oblasti razvoja ljudskih resursa u regionu. Iako su sprovedene aktivnosti na razvoju strateških dokumenata, najlošija pozicija zemlje je izazvana lošim kvalitetom obrazovanja i velikom institucionalnom fragmentacijom sistema obrazovanja, te odlivom kvalifikovanih radnika zbog ekonomske migracije.
Fragmentacija institucijalnog okvira za provođenje politika, kao i nejasno raspodijeljene nadležnosti i uloge, su posebno evidentni u FBiH, gdje postoji dodatna podjela nadležnosti između entiteta i kantona.
Utvrđeno je da je od četiri strateška cilja koji su bili postavljeni do 2010. godine, ispunjen samo jedan (25%), a od 30 operativnih ciljeva koji su bili postavljeni do 2010. godine ispunjeno je samo 12 (40%)…
U kojim segmentima razvoja BiH bilježi napredak tj. ko su ljudi i insitucije koji ipak kreiraju pozitivne pomake u društvu, koliko god njihov doprinos u analizama i statistikama izgledao minimalan?
Abaspahić: Bosna i Hercegovina je zemlja velikih potencijala, ima potencijal za proizvodnju energije, posebno održive i ako se pravilno iskoristi, može biti nosilac razvoja cijele zemlje. BiH je zemlja talentovanih i vrijednih pojedinaca, a naši su ljudi vrhunski stručnjaci u mnogim oblastima širom svijeta.
Mi nismo još uvijek značajno zadužena zemlja, a pametno zaduživanje i ulaganje u infrastrukturu, održivu energiju, konkurentnost naših preduzeća i ljudi bi u relativno krakom roku moglo zemlju značajno razviti. A za to je potrebna sposobna i voljna vlada, sa vizijom razvoja i sposobnošću profesionalnog upravljanja razvojem.
Bliže se izbori. Na šta biste glasačima skrenuli pažnju, sa stajališta analitičara koji se bavi perspektivom evropskih integracija?
Dragnić: Vjerovatno su naši glasači već shvatili da ne postoji neka bitna veza između predizbornih obećanja i parola i stvarnih zalaganja i aktivnosti izabranih zvaničnika. Zato bi trebali odlučiti na osnovu onoga što su vidjeli i doživjeli u protekle četiri godine. Jasno je da nakon ove četiri godine zastoja u svim bitnim reformama BiH mora ostvariti ubrzane promjene u narednom periodu ako ne želimo prokockati šanse za uključivanje u evropske integracije.