Moto posljednjeg festivala «Sarajevska zima» je bio «Šta sad?». Na pitanje «Šta sad?», Ibrahim Spahić je, u svom stilu, odgovorio, «A sad na izbore». I zaista se kandidovao, kao i svake dvije godine, sa svojom Građanskom demokratskom strankom, a svoje ime je odlučio provlačiti kroz kandidaturu za bošnjačkog člana predsjedništva. Iako kvaka ne leži samo u tome da Ibro Spahić neće pobijediti, još veća je stvarnost da stvari neće stajati mnogo bolje ni nakon ovih izbora. Štaviše, niko ne računa šta će se desiti ako se do daljnjeg ne uspostavi vlast, što je vrlo moguća, pa i realna opcija.
Imali smo priliku, barem u Federaciji, gdje signal FTV nije mogao zacrniti Milorad Dodik, gledati pet gostiju iz različitih političkih opcija, tokom ovosedmične emisije «60 minuta». Nije baš svakidašnjica gledati Fahru Radončića na ovoj televiziji, ali kad se malo bolje razmisli, može se lako zaključiti kako urednik «60 minuta», Bakir Hadžiomerović, ima prećutni dogovor sa ovim tajkunom o međusobnoj šutnji, odnosno određeni «sporazum o nenapadanju». Tu vjerovatno i leži ključ njegove posjete ovoj emisiji, a pored njega smo mogli vidjeti i Božu Ljubića, Zlatka Lagumdžiju, Sulejmana Tihića i Mladena Ivankovića Lijanovića. Poslije provedenih sat i nešto ispred TV-a, čovjeku jednostavno dođe da bespogovorno povjeruje u sve baljezgarije koje su nam ova petorica kazali. Kada im je voditelj kao temu nametnuo ekonomski program, svi su kao iz topa, pričali o njihovim sjajnim planovima za budućnost i o tome kako će od ove zemlje načiniti Švicarsku, u najmanju ruku. Iako je SDA vodeća u ispunjenju predizbornih obećanja, sa cijelih 8%, Sulejman Tihić nam kaže kako jednostavno «ostali nisu htjeli» da se postigne više. Ključnih političkih igrača u razvaljivanju ove zemlje, Milorada Dodika i Harisa Silajdžića, nije bilo u emisiji, iz vjerovatno poznatih razloga. Jedan je na mrtvo ime posvađan sa urednikom Hadžiomerovićem, a drugi vodi stranku koja se ponovo oslanja na jednako praznu priču i velike laži iz kampanje u 2006. godini. Uostalom, na svojim televizijama, od kojih je jedna državna, oni već poručuju biračima kako će se «boriti» za Srpsku zauvijek, odnosno «BiH prije svega». Atif Dudaković, ratni general i jedan od bivših haških optuženika, takođe poručuje kako nam je «Haris valjao u ratu» i kako se možemo na njega osloniti i u miru, te je zbog toga «NAŠ», dok Mile Dodik priča o nekakvim djedovinama iz prošlosti, kao da Republika Srpska postoji najmanje 18 stoljeća, a ne isto toliko godina.
E, pa, Haris nije naš, niti će ikada biti, a nadam se da će tako razmišljati sve više ljudi, kako se ove njegove laži bliže kraju. Ovu dvojicu treba staviti u potpuno isti koš, jer imaju mnogo zajedničkih osobina: pričaju o ratu i 15 godina nakon njega; jedan drugom konstantno daju materijal za potkusurivanje; nemaju zločinačku prošlost, ali ne mora značiti da neće imati budućnost; imaju svoje medije koji izvještavaju kao da su ih kupili za određen novac, itd. Kako bi se i dalje održao, Dodiku je potrebno da konstantno širi svoje političke ublehe i da sije mržnju prvenstveno prema Bošnjacima, jer to vidi kao jedini način da ne izgubi vlast. Stoga, nije nerealno očekivati i nakon izbora određene negativne pomake, koje će upravo povući Milorad Dodik, i Haris Silajdžić, ako ovaj drugi uđe u vlast. A scenario može biti slijedeći:
Sudeći po anketama, SDP će osvojiti najviše glasova na državnom i federalnom nivou. Dok za vlast u FBiH vjerovatno neće biti problema, Milorad Dodik je izjavio kako sa SDP-om ni u ludilu neće u koaliciju. HDZ BiH i HDZ 1990 će, prema anketama, preći predizborni prag, ali će samo jedna od ovih partija krenuti u koaliciju s ostalima. SDA i SBiH imaju takođe izgledne šanse, dok se prilike da participiraju u vlasti neke druge partije, mjere u malim procentima, s izuzetkom PDP-a i koalicije koju ova stranka vuče za sobom. I ako pretpostavimo da dvije partije koje osvoje najveći broj glasova ne žele zajedno dijeliti državne domove, pitamo se šta onda? Ibro Spahić bi možda predložio nove izbore, a to je dodatnih petnaestak miliona maraka iz budžeta. Pitanje da li se može konstituisati vlast od ostalih partija je još nerazjašnjeno, ali i graniči s naučnom fantastikom, pogotovo ako se uzme u obzir da je skoro nemoguće da SNSD ne učestvuje u raspodjeli fotelja.
Iako nije mnogo bolja situacija ni u drugim evropskim državama, gdje raspodjela pozicija traje i po nekoliko mjeseci, to bi za našu zemlju mogao biti odlučujući udarac ka njenoj potpunoj i praktičnoj podjeli, što je još prije nekoliko godina predvidio Senad Avdić, urednik magazina «Slobodna Bosna», tokom gostovanja na jednoj od HRT-ovih političkih emisija. U scenariju da niko ne želi ni s kim u vlast, što uopšte nije nemoguće, postavlja se pitanje šta će se zaista desiti. Da li će lik našeg doba u Republici Srpskoj, Milorad Dodik, zaista udariti granice entiteta i da li će Atif Dudaković ponovo reagovati, kao što obećava u jednom od brojeva magazina «Dani», ostaje nam da vidimo otprilike u novembru ili decembru, nakon određenih postizbornih svađa. Politički analitičari širom svijeta predviđaju dvije opcije, ili konačni mirni raspad, ili rat, kao realniju opciju, do potpunog istrebljenja određenog naroda, bilo vojno ili na neki drugi način, možda «humanim preseljenjima» i inim fašističkim eufemizmima, koji se ponekad sprovedu u djelo.
Da li je NATO spreman da se nakon ovoga uhvati u koštac s novim problemima na Balkanu ili su Evropa i Amerika digle ruke od nas, takođe ne možemo znati dok do toga ne dođe, jer je vrijeme zavrtanja ruku očigledno prošlo. Ono što je sigurno je činjenica da taj eventualni rat ne bi imao ni blizu okvire kakve je imao prethodni, ali sama riječ rat unosi nemir u kuće mnogih stanovnika Bosne i Hercegovine. Dok oko nas uglavnom vlada predrasuda kako bi svi pobjegli u treće zemlje, vjerovatno je istina da bi opet ginuli oni koji su u zadnjem ratu najviše izgubili, što živote, što članove porodice, zdravlje, pare i ostale đakonije, pa sve do ličnog dostojanstva, što se može vidjeti na bilo kojem smetljištu, gdje ti isti ljudi koji su nas spašavali, danas skupljaju namirnice da prežive. Možemo ih sresti i u javnim kuhinjama, dok Haris Silajdžić i Milorad Dodik ponovo uzvikuju (polu)ratne parole, najavljuju indirektno nove pokolje, negiraju zločine, ukidaju entitete i tobože se bore za Bosnu i Hercegovinu.
U nekoj, možda i realnijoj opciji, rat nije moguć, iako je tako Alija Izetbegović govorio i 1992. godine, dok je pola Hrvatske bilo u plamenu. Ipak, sve i da je zaista tako, lako se može vidjeti kako i međunarodna zajednica posljednji put ispipava puls divljacima iz Bosne, koji i dalje žive u plemenima i gdje su ubijedili ljude da je to sasvim normalno. Kako ovih dana ističu iz oba HDZ-a, Bošnjaci treba da glasaju za Bošnjake (jer će im u suprotnom ponovo izabrati člana Predsjedništva), Hrvati za Hrvate, dok se Srbi ne spominju, ali je valjda prirodno da i oni biraju samo svoje. Upravo radi tih konstatacija, i laik može zaključiti kako je to sve jedna te ista stranka, koja se uporno vrti na vlasti, mijenjajući katkad ime i tobože se dijeleći međusobno, a usto svađajući se do krvi. Kao što je Alija Izetbegović odbio zabranu rada Karadžićevog SDS-a netom poslije rata, kada mu je navodno to nudio jedan od visokih predstavnika, tako će i sada taj isti SDA ući u vlast sa najljućim protivnicima. Ako trećeg oktobra budemo drugačije (ne)sreće, možda ćemo gledati Zlatka i Fahru kako koaliraju, uz možda ponovo jedan od HDZ-a ili Stranke za boljitak, i naravno jedne od dvije grozne opcije iz Republike Srpske. Šta god da se desi, do kraja izbora ćemo gledati snagu argumenata u povišavanju tona, kao što je to Radončić radio nad Tihićem u «60 minuta», ulagivanje Zlatka Lagumdžije tom istom Radončiću koji ga je posljednjih deset godina razapinjao u Avazu, te medijsku prepisku između Dodika, Silajdžića i ostalih.
Zbog toga što je vrlo moguća i opcija nesastavljanja vlasti nakon izbora, važno je da izađemo na ove izbore, kao i na svake sljedeće, i da im više nikad ne damo prostor da nas «brane», jer će nas prije toga posvađati. Oni brane samo svoj interes, svoju ideologiju, svoje džepove i svoju imovinu. Ova zemlja će još dugo tavoriti u blatu, jer smo mi to tako tražili, i jer zasad mnogo boljih opcija nemamo, pa moramo izabrati najmanje lošu. U nadi da će to biti neka od onih koje dosad nisu uprljale ruke, srdačno nam želim da u oktobru ne doživimo eskalaciju međuetničkih sukoba, te da ovaj tekst bude jedna obična bljuvotina bez pokrića.