U medijima je od 1997. godine a časopis časopis “Buka” i web sajt www.6yka.com je sa grupom istomišljenika osnovao krajem 2000. godine u okviru Centra za informativnu dekontaminaciju mladih. Trifunović je autor brojnih radionica na temu osnaživanja omladinskih i nevladinih organzacija iz oblasti medija i odnosa sa javnošću.
KV: Da li mladi danas koriste više, odnosno manje mogućnosti nego što ih realno imaju?
Aleksandar Trifunović: – Mislim da je problem sa mladima jednak poblemu i sa starijima. Mi ne koristimo dovoljno ni slobode koje trenutno imamo. One su male, ali su sasvim dovoljne da naš aktivizam, lični, ako ga imamo, ili organizacioni, ako smo pripadnici neke organizacije, manifestujemo na mnogo bolji način. Mislim da mladi ne koriste dovoljno svoju šansu. Pod broj jedan te šanse, oni su neopterećeni, nemaju ono što naš svijet kaže, oraha u džepu. Njihov angžman može biti mnogo iskreniji, mnogo konkretniji i mnogo više prilagodljiv i ostalim gradjanima nego što može biti neki program koji promovišu odredjeni stariji ljudi, političari i aktivisti i sl.
Mislim da mladi ljudi pored toga što mogu da krive rat i ratna dešavanja i trenutni politički sistem za takav odnos prema samom sebi, mislim da tu krivicu trebaju tražiti i u sopstvenom biću. Koliko su oni u stvari spremni da preuzmu odgovornost života u društvu.
KV: Kako podstaći mlade da budu odgovorni, s obzirom da je problem odgovornosti u društvu veoma izražen i da na neodgovornost mladih utiče opšta društvena neodgovornost?
Pa mladi prije svega treba da budu svjesni svoje velike odgovornosti za ovo društvo. Tu dolazimo do najvećeg problema. Jedno istraživanje, koje je radio UNDP, kaže da će, ako se nastavi ovakav tempo odlaska, u BiH 2040. godine biti samo jedan posto mladih. Znači da ćemo mi za nekih 30 ili 40 godina imati problem sa ovim društvom koje neće imati mladih ljudi koji bi bili pokretačka snaga. Šta nam to govori? Da mladi, ako je ta anketa tačna, dođu do obrazovanja i poručuju – mi ne želimo da ostanemo ovdje.
Mi hoćemo da odemo odavde. Čija je onda ovo država u budućnosti ? Kome će ova država pripadati ?
Dakle, mladi se već sad odriču mogućnosti da ovo bude njihova država.. Mladi nisu dovoljno informisani. Mi smo zato svoje aktivnosti bazirali na informisanosti. Mladi ljudi trebaju radi sebe da saznaju što veći broj informacija o zemlji u kojoj žive pa i u njenom okruženju. Ova zemlja ide ka evropskim integracijama. To je ono što moramo uraditi ako hoćemo da bolje živimo. A ako već hoćemo da budemo dio evropskih integracija nije neophodno da po svaku cijenu odemo iz svoje zemlje. Možemo stvoriti i neki svoj svijet ovdje, da pokušamo bolje živjeti i ovdje na jedan način koji će biti dopadljiv svima koji su odlučili da ostanu. Mislim da mladi moraju bolje da se informišu i da im cijelo društvo može pomoći u tome. Tu je odgovornost društva. Međutim, nije problem što mladi odlaze, problem je što ih niko ne zaustavlja. Nije problem što su pojedini otišli, problem je što ne znamo gdje su otišli. Znači, država ne brine ni o onima što su otišli, ni o onima koji hoće da odu. I tu je velika odgovornost države. Možda je veća od odgovornosti mladih, ali se i odgovornost mladih ne može isključiti.
KV: Kroz redovne i poslovne aktivnosti često razgovarate sa omladinom. Kako reaguju na takva razmišljanja?
Mladi ljudi vole saslušati nekoga ko je, recimo, tako mlađi, a ko je nešto napravio od života. Ali, rijetko se odlučuju za taj put zato što je to put kojim se rjedje ide. To je put odricanja, put koji podrazumijeva da ne izadješ preko vikenda, da ostaneš da radiš nešto što si zamislio do jutra, da ne koristiš odmore i da vrlo često radiš volonterski. Mislim da je to ono što nedostaje mladim ljudima. Mislim da je to interesantno reći, da imate dosta mladog svijeta koji ne radi ništa i koji nema nikakvog iskustva i da sad sjednete s tim mladim ljudima i kažete – da li bi radili ovdje ili ondje, oni bi rekli da, ali za velike novce. Nisu baš veliki novci svugdje. Ne uzimaju se veliki novci tako lako. Mislim da mladi ljudi treba da skromno razmišljaju o uslovima u kojima žive, da ne misle, zato što preko informatičkog svijeta mogu vidjeti svoje vršnjake u Evropi kako super funkcionišu, kako su dobro obučeni, kako studiraju na dobrim fakultetima, da to može doći preko noći. Ta društva su se izgradjivala. Naše društvo se izgradjivalo i u jednom momentu je stalo sa izgradjivanjem i mi se izgrađujemo iz početka. Velika je šansa mladih ljudi da učestvuju u izgradnji ovog društva sa svojim idejama i moraju to prihvatiti. Dakle, suština je da mladi ljudi vole slušati, ali uglavnom ne primjenjuju ono dobro što slušaju.
KV : Da bi mladi kvalitetnije učestvovali u kreiranju svoje budućnosti moraju i aktivno i pasivno više učestvovati u politici. Mladi su uglavnom apolitični i nezainteresovani za izbore i sve ono što uz to ide. Kako to promijeniti i kako preko vaših aktivnosti i projekata pokušavati uticati na mlade?
To je pitanje vrlo specifično i veoma interesantno. Naime, nikad veći broj mladih ljudi nije bio na izbornim listama, a nikad manji broj mladih ljudi nije izašao na glasanje. To je poprilična kontradiktornost. Znači, poslije svih onih priča “uključujte se u politiku, uključujte se u politiku”, mladi su se uključivali u politiku i niko od mladih nije glasao za njih. Čak se nisu udostojili da izadju na biračka mjesta i da ih zaokruže.To nam govori više stvari. Pod broj jedan, govori da omladinski predstavnici u političkim partijama nisu autentični predstavnici svoje generacije. Mislim da je bilo dobro izaći na izbore i odlučiti se za vršnjaka i to iz više razloga. To je vršnjak, ma kako bio pod pritiskom i kontrolom nekih lidera svoje partije, koji ima razmišljanja bliža tvom nego neki vršjak lidera partije. Tim bi tom mladom čovjeku dali šansu da se bori za nas. Mladi ljudi su neizlaskom na izbore i nebavljenjem politikom onemogućili sebe da komentarišu izabranu vlast na kvalitetan način. Način koji bi im omogućio da kažu – mi smo glasali za vas i imamo pravo da pratimo vaše aktivnosti. Mladi ljudi koji nisu glasali nemaju to pravo. Uzmite npr. bilo kojeg odbornika u opštini i da mu dodju neki mladi ljudi i kažu – mi hoćemo ovo-ono, omladinski dom, omladinsku salu, bolje uslove života za mlade, on će reći – dobro, ja se izvinjavam, jeste li vi glasali. Ako su ankete tačne, od dest mladih ljudi koji se nadju na tom skupu, samo je jedan glasao. On ima pravo da me to pita, a vi nemate .
To je vrlo realno i to je tako. Mlad čovjek je propustio šansu i opet se vraćamo toj odgovornosti, morali smo glasati. Morali smo izaći na izbore, moramo se baviti politikom. Nije samo uključivanje u partije politika. Vrste političke borbe su raznovrsne. Neko bira kroz političke partije. Mi smo izabrali tu nevladinu organizaciju, možete kroz udruženja potrošača, kroz udruženja mladih, bilo kako ali se uključujte. Jer ima ona stara teza – ako se vi nećete baviti politikom, politika će se baviti vama. Moramo se baviti politikom jer će u protivnom loši ostati da vladaju. Ako se mi ne bavimo politikom, loši će vladati. To je suština cijele priče.
KV: Mladi često pominju da su izgubili povjerenje u predtavnike vlasti, predtavnike lokalne zajednice, države… i da malo toga mogu promijeniti. Kao mlad čovjek kako to komentarišete?
Mislim da to ne možemo izbjeći. Ako imamo situaciju da u ovom društvu cvjeta korupcija, a mi smo po korupciji medju prvim zemljama u Evropi i svijetu. Za korupciju se ne sudi nikome. Kome to ulijeva sistem povjerenje u pravosudje? Kome ulijeva sistem povjerenje u kome u jednom danom tužilac prozove buljumentu funkcionera koji su pronevjerili to i to, a ti ljudi sutra dobiju vlast ponovo kao da se ništa nije dogodilo. Mladi ljudi svakako shvataju šta im se poručuje takvim načinom ophodjenja državnih službenika i državnog sistema prema kriminalu i svoje uzore najčešće zbog toga upravo vide u kriminalnom miljeu. Mi smo imali situciju da su jedna folk pjevačica i jedan ratni komandant i čovjek sumnjive prošlosti bili idol većine mladih na ovom prostoru. I vrijeme je pokazalo kako je imati uzore u takvim ljudima, a to film Janka Baljka “Vidimo se u čitulji” govori vrlo dobro. Mladi su za svoje idole izabrali ljude koji su sa 20 godina osvanuli u čituljama, ubijeni u raznoraznim kriminalnim obračunima. To je strašno. Mislim da će propustiti šansu ako daju veću priliku nekim idolima koje vide na televiziji, koji su odavde hiljadama kilometara daleko, i koji možda nikada neće doći na ovaj prostor, njima će pružiti veću priliku, lijepiti njihove postere, pratiće njihov stil, a možda neki mladi čovjek u Prijedoru već sad ima u sebi taj neki čarobni ključ boljeg života u Prijedoru, a mi ne želimo da mu damo šansu. Moramo dati šansu svojim vršnjacima. To je moja poruka mladim ljudima. I neka pogriješe, imaju još vremena da isprave greške. Ovi stariji koji su na vlasti, zbog kojih mladi gube povjerenje, oni su toliko puta pogriješili da više jednostavno nema svrhe da im dajemo šansu. To je možda razlog što ljudi nisu izlazili na izbore, ali onda daj šansu svom vršnjaku ma koju partiju predstavljao. To je pravi način, a onda ga na nekin način (da ne kažem ucjenjuj) pritiskaj radom nevladinog sektora, pritiskaj ga medijima, biće bolje.
KV: Stiče se utisak da su kontrolu, odnosno saradnju sa mladima izgubili i roditelji i obrazovnje i predstavnici lokalne zajednice, odnosno predstvnici državne vlasti. Šta mislite koliko na mlade mogu uticati roditelji i sistem obrazovanja?
Porodica je glavni stub svakog društva. Ona je poprilično rasturena u zadnjim godinama. Popriličan broj porodica je ostao bez svojih najmilijih, popriličan broj porodica je otišao odavde pa se godinama vraćaju ovdje, živeći ni na nebu ni na zemlji. Porodica se nije ustabilila, ja mislim da se to odnosi na cijelo društvo. Ako postoje neke stabilne društvene institucije koje se mogu baviti porodicom onda to treba da rade mnogo čvršće i mnogo žešće, jer informcije koje mi dobijamo govore da ljudi ne poštuju ni svoje roditelje, ni svoje profesore, ni sebe. Imamo jedan krug nepoštovanja koji se automatski demonstrira, znači imamo demonstraciju nepoštovanja prema svemu. Nepoštovanje prema prostoru u kojem živimo, haustoru u kojem živimo, gradu u kojem živimo, državi u kojoj živimo. Mi ne poštujemo ništa. Jedan, da tako kažem, anarhični sistem, ali ne anarholiberalni, nego čisto anarhični koji kod manjeg broja ljudi stvori tu neku rušilačku energiju pa imamo situaciju na utakmici u Banjaluci mlad čovjek, koji ima 20-tak godina, za koga policija kaže kasnije, da je on već registrovan narkoman, uđe na teren i udari igrača iz protivničke ekipe. Nije važno iz koje je ekipe, to je necivilizacijski čin. To je jedan čin zbog kojeg se svako normalan mora zacrveniti. Mislim da, što više mladih ljudi, koji će biti uzor nama svima, bude u politici i vlasti imaćemo manje razloga da se crvenimo i takvih postupaka sutra neće ni biti. Mladi ljudi prvo moraju početi poštovati sebe. Kaže jedna izreka koju volim često citirati – nismo mi došli na ovaj svijet da bi ga mijenjali nego da nadjemo onaj mali prostor gdje bi mijenjali sebe. Treba da se mijenjamo, da postajemo bolji ljudi, bolji prijatelji, bolje komšije, bolji Evropljani. To sve treba da nam bude motivacija.
KV: Kako gledate na zajednički život u BiH sa stanovišta mladog čovjeka ?
Mlađi ljudi su poprilično netolerantni. Ja ću se opet vratiti nekim podacima koje imam, a koji kažu da je generacija 70-tih kudikamo tolerantnija od generacije 80-tih, i što vrijeme ide, generacije su sve netolerantnije. To nam govori da su mladi ljudi, oni ljudi koji nisu osjetili rat na neki direktan način, možda su bili mali pa ga nisu ni svjesni, počeli da žive živote svojih roditelja, mnogo više nego što je to uputno ovog trenutka. Mladi ljudi moraju imati informaciju da će ovo društvo u idućim godinama biti nažalost ovakvo kakvo jeste. Ova država će biti specifična ovako kako je i specifična, jedinstvena kao što je već jedinstvena. U takvom sistemu mlad čovjek treba da izbori mjesto za sebe. Ako hoće da izbori ovoj zemlji mjesto u Evropi tražeći to mjesto za sebe ne ugoržavajući drugoga. Taj drugi ne smije ugrožavati njega. Mladi ljudi će mnogo morati raditi na dijalogu, toleranciji. Promovisanje dijaloga i promovisanje komunikacije je veoma važno. Najgore je da uopšte ne komuniciramo . Ja sam pobornik teze da je bolje da sjednemo i pričamo, da se svadjamo, ali da smo se sreli i komunicirali. To je neki prvi korak. Bolje je da pričamo nego da ne pričamo. Bolje da pričamo nego da se ubijamo. Ako ne pričamo drugi pričaju umjesto nas, stvaraju se mitovi, stvaraju se stereotipi i mi mrzimo jedni druge. To je fakat. Istraživanja o etničkoj distanci govore da ljudi koji žive na ovim prostorima mrze jedni druge. Evropi ne trebaju ljudi koji se mrze. I to je završena priča. Nikad nećemo biti dio evropske integracije bez koje ovo društvo ne može opstati. Ja sam nedavno imao emisiju u kojoj je rečeno da ekonomija ove države nije samoodrživa. Mi moramo ući u Evropu da bi postali dio evropske unije, gdje će se vrednovati rad, gdje će se vrednovati naše vještine i znanja, a ne isključivo to kome narodu pripadamo. To je davna prošlost. U Evropi nema granica, a mi ih imamo i u državi u kojoj živimo i oko nas, i što je najgore, u svojim glavama. Moramo te barijere eliminisati. Niko ne kaže da se mi moramo odreći svoje tradicije, ali ne smijemo primjenjivati samo najgore iz naše tradicije. Istrajavamo samo u najgorem. Trebamo istrajavati i u drugim stvarima iz naše tradicije, a njih ima puno i to je u stvari ono lijepo u nama što treba da damo drugima i lijepo da uzmemo od drugih, ako to možemo uzeti, na jedan lijepi način, ne da na druge utičemo pritiscioma da budu kao mi. Evropska unija je društvo manjina. Evropska unija je definisana kao unija manjina. I odgovornost koje te države sada imaju napravili su od Evropske unije jedan koncept koji je trenutno ekonomski najmoćniji komad svijeta. Mislim da trebamo težiti tome. Jako je bitno da mladi ljudi shvate da je prisustvo medjunarodne zajednice ovdje, ma šta mi mislili o njima, zaustavilo rat i Evropa, čiji smo mi dio kao kontinent, nikad više neće dozvoliti rat na ovim prostorima zato što je napravila grešku i dozvolila ga prije 15 godina. Mislim da trebamo voditi računa o tome da će naša budućnost sigurno biti bez rata i možda je bolje da ovdje budemo visokoorazovani ljudi, dobri majstori, dobre zanatlije, koji će živjeti u svojoj zemlji, nego da budemo gradjani drugog, trećeg reda u nekim zemljama u koje ćemo ići raditi kao perači tanjira.
KV: U pripremi ovog razgovora malo smo pričali o tome kako je preko medija i sredstava informisanja najjeftiniji put i način informisanja, obrazovanja, edukacije itd. Kako komentarišete takve mogućnosti i trenutnu slobodu medija u BiH ?
Mediji imaju slobodu da voze, ako to definišemo brzinom vožnje, do 120 na sat po svim pravilima koje imamo ovdje. Mediji biraju da voze 40 na sat. Oni koji voze 60 i 80 vrlo brzo imaju lični problem. Odgovornost medija je ogromna. Ja bih ovdje samo podvukao – odgovornost javnih medija je ogromna. Odgovornost privatnih ne tolika. Privatnik u svom mediju može raditi što god hoće, pridržavati se odredjenih pravila i ne ugrožavati nikoga, ali javni mediji imaju tu edukativnu misiju. Ako već plaćamo pretplatu za neke medije, konkretno u RS, onda ti mediji imaju odgovornost prema nama koji plaćamo pretplatu. Mi znači možemo uticati na taj program na ovaj ili onaj način. Uticati na taj program na ovaj ili onaj način, možemo isključivo i samo ako imamo jasan stav šta hoćemo od medija, a to se manifestuje podacima o gledanosti. Pogledajte obrazovni program koji u ovoj zemlji gleda 5% ljudi, a imate jedan brutalan jutrnji program na privatnoj televiziji koji gleda 50% ljudi, onda ovaj program koji gleda 5% ljudi ne može biti održiv, ne može biti efikasan i taj program sam sebe poništava. Govoreći o elektronskim medijima, oni su jeftini, najčešće besplatni i imaju velike mogućnosti da poruče jedan stav čovjeku, bio mlad ili star. U ovom slučaju mladim ljudima se vrlo malo medija obraća. Mi smo u jednom momentu bili jedini koji su se obraćali mladim ljudima. Katastrofa. Jedna nevladina organizacija je imala, u jednom momentu, nažalost, monopol na informacijama koje se tiču mladih ljudi. Niti smo toliko jaki niti imamo toliko sredstava da možemo preuzeti na sebe takvu odgovornost. Ali su nas ljudi uzimali kao neki primjer. Mladi ljudi moraju shvatiti da je svaki prostor u kome oni mogu steći neko iskustvo bitan. Iz hobija dođi i radi, uči se poslu. Tako smo mi radili. Grupa ljudi koja radi sa mnom, mi smo svi volontirali.Trenutno svi radimo poslove za koje smo plaćeni. A volontirali smo godinu, dvije , tri. Jako bitna poruka. Stekni iskustvo, pa ga prodaj. Nemoj prodavati sebe, ja sam mlad trebaš me platiti. Naravno, niko te ne smije iskorištavati, ali nemoj očekivati da ćeš biti nešto ekstra plaćen a bez da imaš nešto i ponuditi. Mi živimo u siromašnom društvu. Vi ste pričali da je plata nekih 200 maraka, jer ste na minimalcu. To je žalosno, naravno. Ali biće bolje. Ta neka motivacija mora da postoji. Odgovornost ljudi koji gledaju medije je da izaberu programe i sadržaje, novine koje će čitati i koje će da ih nauče nečemu, a ne isključivo da nas nauče kako žive pojedini pjevači, sportisti ili gledamo isključivo filmove i španske serije.
KV: Koje je TV emisije najteže raditi i kako se političari ponašaju kada dodju u vašu emisiju?
Najveći problem imam da pozovem političare u svoju emisiju, mada ih je većina gostovala u našem programu. Ljudi koji obavljaju visoku javnu funkciju su vrlo teški. Dođu kao gosti i vrlo često znaju postavljati uslove za svoj dolazak, izmišljati razlog zbog kojeg neće doći i sl. Jako je teško razgovarati sa političarima i to govori u jednom dijelu o tome kakvu odgovornost ovi ljudi imaju prema gradjanima. Pošto su mediji ogledalo gradjana, gradjani preko medija pokušavaju saznati nešto više o tim političarima i njihovim aktivnostima. Ako političar odbija da govori za medije, on odbija da razgovara s građanima. I to treba sankcionisati na neki način. Neke moje kolege su ostavljale prazne stolice. Političari su se zbog toga ljutili, a onda su novinari na prazne stolice stavljali lutke. Političari moraju da shvate da nemaju pravo da ne dođu u emisiju u koju su rekli doći i nemaju pravo govoriti šta će biti u praznoj stolici. Političari nisu nedodirljivi, to treba da shvatimo. Oni su i te kako odgovorni nama. Suština naše borbe mladog čovjeka i svih ljudi koji žive ovdje je da shvatimo da političari nisu nedodirljivi i imaš pravo da pitaš sve što te interesuje u okviru mandata i kojem si ti dao svoj glas, i to je opet ona priča sa početka ovog intervjua o izborima i glasovima
Intervju urednika medijskog projekta BUKA Aleksandra Trifunovića koji je dao Kozarskom vijesniku iz Prijedora 2004.godine.