DRŽAVICA
Nedavno pročitah komentar jednog nepoznatog čovjeka u kojem je isti Bosnu i Hercegovinu okrstio kao „državicu“, uz sve negativne konotacije koje taj deminutiv može nositi sa sobom: banana-republika ( pogrdan izraz per se ), zemlja lišena mogućnosti i sposobnosti za napredak, zemlja vječitog previranja i međunacionalnih sukoba, zemlja vječite mržnje i sraza između Istoka i Zapada, između Muje, Ivana i Jovana kao odrednica koje nadživljuju sve, samo ne one dobre i vrijedne tradicijske elemente koje nam je namrla srednjovjekovna Bosna zdušno držana od „Save do mora, od Cetine do Drine“ . Ta brutalna analiza, makar prilično laička i iznjedrena u ogorčenju prije nego u dubokom promišljanju, izostavila je jednu istinu koja mora da je nužna, jer je se po svim narodnim činima i uvjerenjima ne odričemo niti ju odbacujemo.
Bosna i Hercegovina je mala država jer ju vode sitne duše; Bosna i Hercegovina je mala država, jer se sitne duše okupljene u gorljivim masama pod prijestolnom dvoranom mnogih oligarha neumoljivo i drsko klanjaju tim sitnim dušama u čijim rukama počivaju uzde koje treba voditi vješto i pravo da bi se država napredovala, uzdigla, rasla.
Bosna i Hercegovina je, da parafraziramo Linkolna, demokratija sitnih duša, od sitnih interesa, za sitnije i, nažalost, prljavije strasti.
U srži te sitnosti ili te niskosti počiva riječ relativizirana ne svojim osnovnim značenjem, nego svojom praksom. Nijedan se svjetski riječnik s njom ne muči odviše, nijedan ne dvoji o njenom istinskom smislu, nijedan se ne ustručava odmah i bez uvijanja ponuditi njeno značenje i njen značaj u kratkoj, razumljivoj rečenici; ta riječ je patriotizam, a ta rečenica je ( piše Klajić, pišu mnogi ) ljubav prema domovini.
PROKLETA AVLIJA
( „Sudbonosna je odluka pala. Razdvojili su se, raspolovili. Razišli se svaki svojim putem na dva kraja. Svako nosi u duši vjeru da čini ono što je najbolje za domovinu.“, M. J. Zagorka )
Bosna i Hercegovina mora da je prokleta zemlja. Kletvu koja je na nju bačena nisu izgovorile ličnosti koje se, ovisno o regionalnoj podjeli, negdje slave, a negdje kude; kletvu je izgovorila povijest, a povijest su za ovu nesretnu zemlju krojili drugi. Jovan, Ivan i Mujo su, ponizno bivajući podnošcima, klimali glavom i vukli svoj teret. Bosna i Hercegovina i njeni narodi 1995. su godine izronili iz pakla, ali taj pakao nisu shvatili kao vrhunac svojih patnji, niti su onaj period nakon te okrvavljene godine shvatili kao čistilište koje im stoji na putu do oživotvorenja ljudskog sna utjelovljenog u pojmu iskrenog i istinskog zajedništva. Bratstvo i jedinstvo ostali su relikti nekog mračnog režima u kojem su tirani bacali čestite ljude u tamnicu, u kojem su se lanci i katanci tovarili na prezrenog Boga i njegove brojne kuće, u kojem se ustezanje od odojka shvatalo kao ustezanje od Partije, u kojem su Draža i Ante bila imena koja su se, uprkos povijesnoj veličini, mogla izgovarati ispotiha, u nekom mračnom kutku, u sobicama bez prozora gdje je još uvijek disao patriotizam prigušen jednoumljem, gdje je bujala narodna svijest i gdje je rasla pomisao na bijeg iz tamnice, pod otvoreno nebo, pod okrilje svete majke demokratije. Ovo surovo nabrajanje je parodija, ali ujedno i sveta istina domaćih besvijesnih patriota. 1995. i 1996. godine, kad se prašina slegla, kad su se kosti pomalo staložile u bosansko-hercegovačkoj crnici, napaćeni narodi dočekali su svjetlo dana i novog vremena, u kojem će mrziti bez straha, u kojem će prezirati pod zaštitom Ustava, u kojem će djecu podizati tako da uzvisuju sopstveno i unižavaju tuđe, u kojem će prava domovina biti drugdje, a zastave, jezici, običaji, religije i simboli podsjećati na to da je Bog odlučio kazniti ovdašnje narode i posaditi ih nadomak omraženih susjeda, kako bi se povijesno naravoučenije živo i plastično održalo pred očima onih zabludjelih ovaca koje i dalje misle da ovdje može biti života, da može biti bratstva, da može biti jedinstva.
Patriotizam je u tom nesretnom trenutku, ili u zbiru tih nesretnih trenutaka, unižen i zgažen, uzvišen i posvećen kao zaštitnik svetih i drevnih interesa naroda; patriotizam se razjedinio, i njegovi krnjaci rasuli su se zemljom, grebući i razdirući ne državu, jer je njena fizička opstojnost bešćutna i nepovrediva, nego narode na kojem to razdiranje i dalje ostavlja duboke rane, goleme ožiljke i lije jezovito krvave potoke.
OSUĐENI?
Svake četiri godine vodi se borba u kojoj nema pravila, vodi se igra u kojoj svi igraju, a dobivaju tek malobrojni, vodi se bespoštedna bitka u kojoj patriotizam iznova stradava. To je igra poređenja u kojoj se, prilično egzibicionistički, mjeri čije je domoljublje deblje i duže, i u kojoj se zanemaruje dom, ali se veliča pojam. U tom pojmu, okljaštrenom i iscijepanom kako bi se što bolje uklopio u sliku unaprijed usječenu u um dosljednih birača, nema ljubavi usmjerene ka državi, nema želje za zajedničkom dobrobiti, nema želje za skokom koji izgubljenu dušu iz okajavanja vodi u blaženstvu. Golemi ambis otvoren je između želja i čina, a nad njim stoji korektna politička i građanska svijest poput nesigurnog brvna kojeg toliki žele preći, i toliki padaju; u tom ambisu odjekuju jauci, želje ostaju neostvarene, a čini, odvojeni od stvarnosti, od poštenja i od pravednosti, predstavljaju ruku koja drhtavo i slijepo zaokružuje, i zaokružujući izriče osudu nesretnoj zemlji i nesretnim narodima; više nema krivca u stranim vladarima i namjesnicima prožetih poslovičnom nebrigom za živote balkanskih divljaka. Jednim potezom ruke, množinom srodnih poteza, mi svoju kuću činimo svojim vješalima.
Mi, narodi, ufamo se u svoje domoljublje, a zasnivamo ga na mržnji prema drugima, zasnivamo ga na nespremnosti shvatanja da podsijecamo i podrivamo stubove, i da je ono što ti stubovi nose tik nad našim glavama.
Mi, narodi, zazivamo spas, zazivamo porast standarda, zazivamo privredni napredak, a nemamo snage ni volje prozrijeti one umove sposobne da državu Bosnu i Hercegovinu učine velikom za sitnu brojku od nekoliko miliona, da republike, federacije, distrikti, kantoni, okruzi, općine i ljudi dišu jednom snagom, snagom napretka dostupnog svima i dovoljnog za sve jednako.
Mi, narodi, osuđeni smo i prokleti od sebe samih.
Mi, pojedinci, ćutljivi, nijemi i slijepi, gorki od uzdaha, slatki od pustih sanja, uspijevamo za dan rasuti te sanje i prepuniti čašu ogorčenja.
Kad se male ruke slože, one grade; kad se naše ruke slože, jedinstvene su u smrtonosnim nakanama.
Još četiri godine su prošle u bunama, u štrajkovima, u jecanju i kukanju, godine su prošle u zazivanju spasilaca, godine su prošle u prijetnjama i grožnjama: Nikad više! No pasaran! Ovdje staje!
Uskoro dolazi naša 2012. Brojka ili dvije ne mijenjaju težinu udarca ili blagodet dosezanja neba. Hoće li 3. oktobra 2010. biti dan kad je umrla država Bosna i Hercegovina? Pred poviješću, onom poviješću na koju se upiru lažni rodoljubi, iz koje se crpi neiscrpna inspiracija za gnjev uperen ka bližnjemu, 3. oktobra ćemo možda zauvijek ukinuti smisao demokratije, utrnuti sanje o novom dobu i svoj dom pretvoriti u sopstveni zatvor.
Ili ćemo pobijediti sebe.
Jednu ženu, sestru Kavel, povijest će upamtiti po spremnosti da pomogne onima u nevolji; povijest će ju pamtiti po još jednoj rečenici, koja mora i u nama zapaliti iskru svijesti i shvatanja.
„Patriotizam nije najvažniji; u mom srcu ne smije biti mržnje niti gorčine prema bilo kome.“
Bože, pomozi nam da razumijemo.