Mali intelekt ne ovlada velikim stvarima

Kalendarski, časopis “Nosorog” postoji jedanaestu godinu. To je neprofitni časopis i zamišljen je kao činjenica kulture, dakle, da ima što manje troškove, a što veći kvalitet. I, naravno, da opstane. Nikad nije imao veći tiraž od 300 primjeraka (u Banjaluci), a nikad manji od 60 primjeraka. U štampanom obliku izašao mu je 120-ti, aprilski broj, tekuće godine. Na internetu je ponuđeno da svako, besplatno, štampa svoj broj, i postoje značajne posjete tom sajtu (http://nosorog.hpage.com/ ). Nosorog se jedno vrijeme osim u Banjaluci štampao sa 100 do 150 primjeraka u Novom Sadu. Osnivač “Nosoroga”, Goran Kljajić, sebe smatra «underground» autorom, odnosno, nepriznatim i nepoznatim, koji ima mnogo teškoća da objavi svoje radove, a kad ih i objavi, oni bivaju neprimijećeni, ignorisani, prešućeni ili namjerno skriveni. Upravo zbog toga,  istina je u nas u dubokom snu,  pa je glupanima omogućeno da vode kolo. O satiri, nedostatku zdravog humora i pojavi «kvazipoetizma» govorili smo sa banjalučkim spisateljem Goranom Kljajićem.

Da li se «isplati» baviti  satirom?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Zavisi ko kakvu isplatu traži. Ako stvaralac želi da preko satirične forme izrazi neko svoje mišljenje, emociju i shvaćanje, i ako u tome uspije, a pri tome to može da objavi, – isplata je ogromna! Ako se “isplata” mjeri parama, onda je jedino isplativa kod “pisaca političkih parola” i “dvorskih budala”, a njih je lako prepoznati, jer su reklamirani “kao zaštitni znak satire”.

Kakav je položaj satire i satiričara u državi?

Kakve države, takav i položaj! Odnosno, što bi satiričarima bilo bolje nego običnom narodu, kad je uglavnom satiričarima i gore nego što je narodu! Izuzetak su, naravno, pomenuti “dvorski satiričari”, te klanovski satiričari, koji su na osnovu nekih svojih djelatnosti, zadobili klanovske privilegije pri dobijanju finansijskih sredstava iz raznih izvora i budžeta. Tu je i treća kategorija, a to su “vikend satiričari”, odnosno ljudi koji imaju neke druge dobro plaćene poslove, a uz put pišu i satiru.

Da li satira može da pokvari čovjeka?

Satira može samo da pokvari satiričare, odnosno, njihov život, jer će im žena (kao Sokratu) reći: “Što ne radiš nešto korisno kao sav ostali svet!” “Zbilja, – reći će satiričar sebi, kao npr. ovaj potpisnik, – šta sam ja Bogu zgriješio, da se bavim ovim, i da nemam da jedem!?”

Da li satira može da utiče na društvene tokove?

Ne može! Na društvene tokove mogu da utiču samo politički i religiozni programi, a satira spada u književnost. Ona je slična predskazanju: tek kad se obistini, znamo da se na to odnosila! Ali ne znamo da li se odnosi na još nešto! U stvari, dobra satira se odnosi na mnogo toga.

Šta igra veću ulogu u pisanju satire talenat ili «vježbanje», tj. rad?

Možete raditi koliko hoćete, ako nemate talenta, biće to Sizifovo kotrljanje kamena s jedne strane na drugu. Ako imate talenat, i pokušate da ga “zatrpate”, on će kad tad ekspolodirati, uništavajući, ili talog na njemu, ili onog ko je dozvolio taloženje! Naravno, najbolja je kombinacija rada: čitanje kvalitetnog štiva, samoobrazovanje, kritičko prihvatanje i, uz to, pisanje “po ličnoj prinudi”, te čekanje da talenat dođe “do prosvjetljenja”, odnosno, da češće ili rjeđe iznjedrava kvalitetne tvorevine. U svakom slučaju, u veličini satire, prepoznajemo “veličinu intelekta”. Mali “intelekt”, mala obrazovanost, usmjerenost na male ideje ili trivijalnosti, ne može da ovlada velikim stvarima. Neki veliki filozofi, odnosno veliki satiričari, upotrijebili su satiru baš zbog njene snage: ona je kao udar biča po nogama, gdje pogođeni/pogođeno, pada u prašinu, i sva ljepota lažnog odijela, odmah biva prikazana kakva jest – prljava!

Da li ima slučajeva da je neki glupan pisao aforizme?

Komplikovano je, jer je aforizam svako pisanje u kratkoj, sažetoj, jezgrovitoj formi. Ovdje se uobičajilo, da se pisanje, u narodnoj tradiciji, doskočica, poskočica, poneke poslovice, naziva “aforizam”. To nije netačno, jer to jeste oblik aforizma, ali je netačno da su samo to aforizmi. Ovdje uopšte, ili gotovo nikako, ne postoji intelektualni aforizam, dakle: sentence, misli, “teoreme”, “formule”, cinizmi. S tog gledišta, onog koji najviše piše doskočice, a naziva to “aforizmom”, “pravim aforizmom”, “najboljom satirom” i slično, imenovao bih “glupanom koji piše aforizme”.

Kako stoje stvari sa spisateljima u Banja Luci?

Ima par, srednje generacije, koji su intelektualni. Ima ih puno, srednje i starije generacije, čija je važnost samo u tome da su postojali, da nije bio vakuum, ali čija djela nemaju značaj izvan toga. Većinu ne treba čitati, jer se samo gubi vrijeme, ali to ne znači da ne treba odabrati troje-četvero, i upoznati se, vremenom, sa njihovim književnim radom. Ima i hohštaplera, koji koriste, npr. Kočićevo ime, i na račun njega zgrću pare i daju plaćene nagrade! Imaju, možda, dva-tri, koji “para vrijede”!

Kako objaviti knjigu satire i aforizama?

Ponekad, poneko stoji, ali više da bi podmetnuo nogu. Tako, ako na konkurs za izdavaštvo Grada, ovog grada, Banjaluke, konkuriše jedan, ili dva, kvalitetna satiričara, pare za štampanje knjige će dobiti – potpuno nekvalitetan i satiričar, i pisac, koga je sramota bilo gdje objaviti, u nekom zabitom selu, a ne u nekom gradu, ili Banjaluci, kakvu bi voljeli da imamo. Znači, problem kvalitetnih satiričara, bar što se tiče gradske uprave Banjaluke, je u tome što im zemljak nije načelnik odjeljenja, ili što nisu članovi odgovarajuće partije, ili, gle budala, nisu uopšte članovi nekih partija! Ako hoćete da stoji neko iza vas, logično je, stanite i vi iza nekoga! Kvalitet je nebitan jer će sa brojem objavljenih knjiga, doći i broj plaćenih nagrada, a onda će se i reći: “Pa, to je pisac, a ne ovi što su jedva nešto objavili!”

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije