Sjeća li se netko priče o Carevom novom ruhu? To je ona priča u kojoj svi vide da je car gol, a nitko, osim jednog djeteta, ne smije to da mu kaže. Naša sugovornica, lingvistica Snježana Kordić, upravo je objavila knjigu Jezik i nacionalizam u izdanju zagrebačke kuće Durieux. I u toj knjizi povikala da je car gol! Knjiga kroz tri poglavlja – Jezični purizam, Policentrični standardni jezik te Nacija, identitet, kultura, povijest – dokazuje ono čega smo godinama svjesni, ali što nam je, na neki način, zabranjeno da znamo.
A to je da, svidjelo se to nekome ili ne, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govorimo istim jezikom. Koliko god se nacionalni jezičari trudili da nam dokažu suprotno.
“U našoj sredini, nažalost, oni koji bi trebali predstavljati lingvistiku zastupaju stavove koji su suprotni od lingvistike. Zato široj javnosti nije poznato kako izgleda znanstveno utemeljen opis naše jezične situacije”, kaže Snježana Kordić.
* Vaša knjiga jedna je od rijetkih koja znanstveno dokazuje da se razumijemo, te da govorimo jednim jezikom. Koji su kriteriji za određivanje radi li se o jednom ili o nekoliko jezika?
KORDIĆ: Najvažniji kriterij ste vi upravo spomenuli, a to je međusobna razumljivost. Njemački lingvist Bernhard Groschel podsjeća naše jezikoslovce da je taj kriterij hijerarhijski najhitniji jer proizlazi iz osnovne definicije jezika koja glasi: jezik je sredstvo za sporazumijevanje. O zapostavljanju tog kriterija kod domaćih jezikoslovaca Groschel kaže da je znak provincijalizma u struci. Pored međusobne razumljivosti, postoji i nekoliko drugih znanstvenih kriterija, svi su opisani u knjizi, i svi daju jednak rezultat kao i kriterij međusobne razumljivosti. Pogledajmo, naprimjer, osnovno rječničko blago kao kriterij. Što ulazi u osnovno rječničko blago definirao je Morris Swadesh sastavivši listu od sto osnovnih riječi. Na njoj su riječi koje označavaju dijelove ljudskog tijela (oko, kosa, srce, usta), životinje (riba, pas), radnje (jesti, piti), brojeve (jedan, dva, tri), zamjenice (ja, ti, on) i tako dalje. U lingvistici je definirano da se radi o istom jeziku ako je najmanje 81% osnovnog rječničkog blaga zajedničko. A Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci kad govore standardnim jezikom imaju 100% zajedničko osnovno rječničko blago.
BESMISLENO JE TVRDITI DA DRŽAVA I NACIJA NE MOŽE POSTOJATI BEZ ZASEBNOG JEZIKA
* Kakve su reakcije na vaš rad? Prije nekoliko godina ste bili optuženi da “potkopavate temelje hrvatske države” zbog Vaših stavova o jeziku?
KORDIĆ: Ta optužba je došla jer domaći jezikoslovci uvjeravaju ljude da država i nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik sa zasebnim imenom. To je, naravno, besmislica jer inače ne bi postojala čak ni američka država i nacija, ne bi postojala švicarska nacija i država, ni kanadska, argentinska, brazilska, austrijska, ne bi postojala većina država i nacija u svijetu. Čovjek stvarno mora biti potpuno neuk, da ne kažem slijep, pa da misli da lingvistički dokazi o postojanju zajedničkog standardnog jezika ugrožavaju postojanje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore kao četiri zasebne države, ili da ugrožavaju postojanje četiriju nacija.
* Kod nas je česta tvrdnja da se radi o različitim standardnim jezicima. Često se i lektorira uz obrazloženje “da to tako mora” u standardnom jeziku.
KORDIĆ: Opet je riječ o tome da domaći jezikoslovci potpuno iskrivljavaju lingvističke pojmove. Standardni jezik je ono što je najviše prošireno u upotrebi, što je neutralno, obično i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje. A domaći jezikoslovci tvrde daje standard ono što nije prošireno u upotrebi, i uvjeravaju svoju okolinu da ne zna standardni jezik. Tvrdnju da nitko ne zna standardni jezik lansiraju sa ciljem da bi uzdrmali povjerenje ljudi u vlastita jezična znanja, uvjerili ih da su takva znanja daNa samo izabranoj kasti jezikoslovaca, pa da se onda izvorni govornici ne bune kad im ta kasta stalno dolazi s novosmišljenim ili davno zaboravljenim riječima i zadatkom da te riječi trebaju koristiti jer to je navodno “standard”. Sve to je, međutim, suprotno od standarda. Što se tiče tvrdnje da imamo četiri standardna jezika, ni ona nije istinita. Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima je zajednički baš standardni jezik. Dokaz je što se jedino na standardnom jeziku mogu tečno sporazumijevati. Čim se sa standardnog jezika prebace na dijalekte, npr. na kajkavski, čakavski, torlački… onda između njih više nije moguća tečna komunikacija.
* Vi u knjizi navodite da je taj standardni jezik policentričan. Što to znači?
KORDIĆ: To znači da nekoliko različitih nacija govori tim jezikom, pa on ima nekoliko centara. Svaki centar ima svoju različitu varijantu. Sve četiri varijante su ravnopravne, nije jedna od njih nekakav “pravi” jezik, a druga “varijacija” tog jezika. Policentrični su svi svjetski jezici, a i brojni drugi. Razlike između njihovih varijanti su često veće nego u našem slučaju.
* Dok se čak i Sud u Haagu poslužio znanošću kako ne bi plaćao tri prevoditelja, u institucijama BiH imamo lektore za ono što se naziva “tri standardna jezika”?
KORDIĆ: Sud u Haagu je zamolio dva ugledna profesora iz Amerike, Mortona Bensona i Waylesa Brownea, da stručno procijene da li je potrebno imati tri prevoditelja. Oba profesora su nezavisno jedan od drugoga izvijestili Haag da to nije potrebno jer su razlike podjednake kao između britanske i američke varijante engleskog jezika, a kod njih nije potrebno prevođenje. Bio je primjer u Haagu da je 2004. optuženi insistirao na prevođenju na zaseban srpski jezik, pa je predstavnica Suda Hildegard Uertz Retzlaff odbila to, rekavši da “insistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu”. U lingvističkom smislu, srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu insistirati na upotrebi ‘srpskoga’ ili ‘hrvatskoga’ ili ‘bosanskoga’ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istome članu južnoslavenskoga ogranka indoevropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se ‘srpski’, ‘hrvatski’ i ‘bosanski’ tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih ‘različitih jezika’ potječe od ideoloških i političkih pozicija koje su sa znanstvenoga, lingvističkoga stajališta bezvrijedne.
JEZIČNA NETOLERANCIJA
* Može li naziv jezika biti “čuvar” nacionalnog identiteta?
KORDIĆ: Kad bi naziv jezika bio čuvar nacionalnog identiteta, onda ni najmoćnija nacija na svijetu ne bi imala nacionalni identitet. A ne bi ga imali ni Austrijanci, Švicarci ni brojne druge nacije u svijetu. Usput rečeno, kod nas je “nacionalni identitet” postao fraza koja se često koristi, a da se pritom ne spominje kontradikcija koja je u njoj. Naime, ljudi koji imaju istu nacionalnost nemaju i isti identitet, nego su individualno različiti. Zato brojni autori u svijetu pokazuju da je pojam “nacionalnog identiteta” itekako problematičan i da u stvari služi nacionalistima. Vaše pitanje me sjetilo zapažanja pisca Maria Vargasa Llose da je nacionalni identitet ključna riječ nacionalističke retorike i da “utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnička i društvena heterogenost, koja je u njima više ili manje jako izražena, dokazuje da pojam ‘kolektivnog identiteta’ – a ‘nacionalni identitet’ da i ne spominjem – vodi potpuno u zabludu”.
* U BiH već godinama traje polemika o jeziku koji se koristi u medijima. Tako, naprimjer, Hrvati tvrde da javni televizijski servisi zanemaruju njihov jezik, isto tvrde i Bošnjaci govoreći da isti ti mediji protežiraju hrvatski jezik…
KORDIĆ: Kad pojedinci razdraženo reagiraju na neke riječi koje prepoznaju kao znak druge nacije, to je izraz jezične netolerancije. A jezična netolerancija je, kako Roseann Gonzalez zapaža, često politički prihvatljiva maska za netoleranciju prema drugoj naciji. Ta maska se koristi jer je u današnjim društvima politički prihvatljivije govoriti o jezičnoj čistoći nego govoriti direktno o neprijateljstvu prema drugoj naciji. Kakav status ima u lingvistici jezična čistoća, tj. purizam? Ako pogledate u nezaobilazni lingvistički leksikon Davida Crystala, vidjet ćete daje purizam za lingviste pogrdna riječ. To je i razumljivo jer lingvisti znaju, da citiram Heinza Dietera Pohla, da “ne postoje čisti jezici. Na razini jezika nikad nije postojala netrpeljivost prema stranome, jezični dodiri i razmjena jezičnog materijala uvijek su bili nešto prirodno, spontano, dok je jezično razgraničavanje prema susjedu koji drugačije govori ili čak isključivanje njega uvijek neprirodno i abnormalno”. Lingvistima poput Jamesa Milrova je poznato i da “je jezični purizam oruđe koje služi rasističkoj i nacionalističkoj ideologiji”. Ima niz dokaza za to, naprimjer Dennis Ager ističe da “za vrijeme nacističkog razdoblja u Njemačkoj je jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Reicha. Najočiglednija manifestacija toga bila je jezična reforma s ciljem uklanjanja stranih leksičkih posuđenica i osiguravanja korištenja ‘izvornog'jezika”.
* Tih reformi ima i kod nas. U BiH zastupnici nacija tvrde da im ona druga nacija ugrožava pravo na jezik.
KORDIĆ: I takve tvrdnje pojavljivale su se drugim sredinama kada je vladao ekstremni nacionalizam. Istražujući odnos prema jeziku u Trećem Reichu, Christopher Hutton zaključuje da “nacizam je bio ideološka koalicija, a jedan od osnovnih elemenata u toj koaliciji bio je zaštita prava materinskog jezika: nacizam je bio pokret za jezična prava”.
* U ime tih “jezičnih prava”, kod nas se djeca u pojedinim školama razdvajaju u odvojene razrede…
KORDIĆ: Govoreći baš o BiH, Robert Greenberg naziva jezičnim apartheidom kad se djecu zbog navodno različitih standardnih jezika razdvaja u zasebne škole ili razrede. Opet je ovdje riječ o primjeni one maske koju smo već spomenuli: politički je prihvatljivije reći “mora se zbog jezika”, nego “mora se jer ne želimo da se djeca druže”.
NEMA POZITIVNOG NACIONALIZMA?!
* Postoji li pozitivan nacionalizam? Ako kažemo da je to patriotizam, ne mogu a da se ne sjetim izreke da je “patriotizam posljednje utočište hulja”.
KORDIĆ: Tipično je da mislimo da nacionalizam postoji uvijek samo kod drugih, a naš nacionalizam predočavamo kao ‘patriotizam’, koristan i neophodan. Međutim, Michael Billig zapaža, “problem je kako u praksi razlikovati ta navodno vrlo različita stanja svijesti. Čak i najekstremniji nacionalisti će tvrditi da imaju patriotske pobude”. Jeno Sziics lijepo opisuje kako je “nacionalni ponos u praksi vrlo kliska i labilna kategorija jer druga strana ponosa je oduvijek preziranje drugoga ili drugih. Čovjek je samo u usporedbi s nečim ponosan na nešto. Teško je kontrolirati gdje završavaju jednoznačno lijepe predodžbe o ‘dragocjenom materinskom jeziku’, a gdje počinje da ovaj ili onaj narod ‘ima grozan jezik’, da je naša zemlja tako lijepa, a ona zemlja izrazito odvratna… Pogotovo je teško kontrolirati gdje završava da smo mi prijateljski, susretljivi i otvoreni, a gdje počinje da su oni odbojni, odvratni, zatvoreni. Isto i s povijesnog gledišta: mi smo oduvijek voljeli slobodu i bili heroji, oni su bili podmukli i kukavice”. Eugen Lemberg nas također podsjeća da “ponos što se pripada nekom carstvu, nekoj religijskoj ili kulturnoj zajednici podrazumijeva preziranje ili sažalijevanje onih koji u tome nemaju udjela”.
KOD NAS SE LEKTORIRANJE PRETVORILO U CENZURU
* Lektori danas često zahtijevaju korištenje novih, “podobnih” riječi, ili arhaizama. Tako smo u situaciji da upotrebljavamo riječi koje godinama nisu u razgovornom jeziku, npr. četverica, peterica?
KORDIĆ: Već su brojni autori zapazili da se kod nas razmahala jezična cenzura, koja se skriva pod nazivom lektoriranje. Ono što rade domaći lektori, to nije posao lektora, nego cenzora. U inozemstvu, u izdavačkim ili medijskim kućama koje imaju lektora, on radi nešto sasvim drugo: njegov osnovni zadatak je dati prijedloge za poboljšavanje jasnoće pojedinih rečenica, a autora se pita za dopuštenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem slučaju lektori u inozemstvu ne vrše odstrjel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine domaći lektori. Ispravan naziv za njih je cenzori, a posao koji obavljaju je jezična cenzura.
POPIS PODOBNIH I NEPODOBNIH RIJEČI
* Kuda vodi u domaćoj sredini jezično-pravopisno rodoljublje i odvajanje po svaku cijenu? Da li je moguće da se jednog dana napravi jedan zajednički pravopis umjesto da se svakih par godina tiska nekoliko nacionalnih pravopisa?
KORDIĆ: Možemo prvo napomenuti da pravopisne razlike ne znače da se radi o različitim jezicima jer pravopis nije jezik i ne opisuje jezik, nego samo način bilježenja jezika u pisanom mediju. Većina postojećih jezika na svijetu nema pravopis. Osim toga, činjenica je da u Bosni i Hercegovini do danas relativno velik broj ljudi ne zna pisati niti poznaje nekakav pravopis, ali bez obzira na to jezik dobro znaju, imaju bogat rječnik i gramatički ispravno govore. I taj primjer zorno pokazuje da pravopis nije jezik. Stoga nisu u pravu oni koji misle da će mijenjanje pravopisa doprinijeti tome da se radi o različitom jezicima. Kad pogledamo situaciju u drugim policentričnim jezicima, vidimo da se i pravopis u Engleskoj razlikuje od pravopisa u Americi, pravopis u Njemačkoj se razlikuje od pravopisa u Švicarskoj, a svejedno se te nacionalne varijante ne klasificiraju kao različiti jezici. U svijetu ima primjera i da su se predstavnici nacionalnih varijanata policentričnog jezika dogovorili da imaju zajednički pravopis, i pokazalo se da on u praksi sasvim dobro funkcionira.
* Da li se za riječi koje se nalaze u pravopisima može reći da su jedine ispravne za upotrebu?
KORDIĆ: Ni u kojem slučaju. Funkcija pravopisa je da ljudi u njega zagledaju kad ne znaju kako napisati neku riječ. To znači da bi pravopis trebao sadržavati samo one riječi koje su ljudima problematične za pisanje. Naprimjer, s obzirom da ljudi nisu sigurni da li se piše “podstanar” ili “potstanar”, pravopis će sadržavati tu riječ, a neće sadržavati riječ “stanar” jer kod nje ne iskrsava nikakav problem prilikom pisanja. Ako pojedini domaći pravopisac svoj pravopis shvaća kao popis podobnih i proglašavanje nepodobnih riječi, onda samo pokazuje da čak ne zna ni što je to pravopis. Pa onda ni preporuke tako nekvalificiranog autora ne treba uzimati ozbiljno. Najveću korist od tog jezično-lingvističkog rodoljublja imaju upravo oni koji insistiraju na nacionalnim razlikama u jeziku nalazeći u tome razlog za štampanje novih pravopisa i rječnika. Pitanje je da li su nacionalni lingvisti spremni odreći se mogućnosti zarade koju im nudi postojeće stanje i poštedjeti svoje domovine nepotrebnih troškova? Očito je da nisu spremni. Ovako na lak način mogu računati s raznim privilegijama u društvu: s financiranjem novih radnih mjesta i projekata, s brzim napredovanjem u karijeri, članstvom u akademiji, nagradama spojenim s novčanom potporom, prihodima od gramatika, pravopisa i rječnika koje je ministarstvo odobrilo za škole. Osim toga, raste im društveni ugled. Inače se šira javnost ne zanima za lingviste, ali ako uspiju uvjeriti tu javnost da će propasti nacija i država bez njihove djelatnosti, onda ih se obilato podupire i uvažava u društvu.
Tko je Snježana Kordić
BRILJANTNA ZNANSTVENA KARIJERA
Snježana Kordić rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je 1988. završila studij kroatistike. Zaposlila se 1990. kao istraživač-pripravnik iz područja lingvističke kroatistike na Osječkom sveučilištu. Tijekom 1991. godine prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Odmah nakon što je završila postdiplomski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala 1992., te obranila disertaciju 1993. godine, ponuđeno joj je da u Njemačkoj nastavi sveučilišni rad. Tamo je stekla status habilitiranog znanstvenika (iznaddoktorski stupanj) 2002. godine. Predavala je petnaestak godina kao znanstveni suradnik, docent i profesor na sveučilištima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu.
Originalno Slobodna Bosna