Mirko Norac, Ante Gotovina i Branimir Glavaš su heroji Domovinskog rata – reći će to svaki domoljub, kao i onaj koji se takvim želi prikazati, čak iako ga u vezi toga opravdano muče neke sumnje. Uostalom, zbog Norca se današnji ministar zdravstva Darko Milinović svojevremeno u Gospiću vezivao lancima, protestirajući protiv njegovog suđenja. Zbog njega je i bivši premijer Ivo Sanader držao vatreni nacionalistički govor na splitskoj rivi, uzalud pokušavajući zaštititi heroja od zločinca.
A Ante Gotovina – ‘ratnik, pustolov i general’ – popularizirao je slogan ‘heroj, a ne zločinac’, dok su nas fotografije s njegovim likom promatrale sa zadarskih zidina, državnih ureda, panoa uz cestu, dućana, trafika, naslovnica novina, podsjećajući da je herojima domovina na prvom mjestu. To da ljubav prema domovini može poslužiti za opravdavanje ratnih zločina, javnost je saznala puno kasnije – na njihovim suđenjima.
Još nešto povezuje ovu trojicu, a to je činjenica da su osuđeni (Norac, Glavaš) ili optuženi za ratne zločine (Gotovina). Štoviše, Norac i Glavaš nisu osuđeni od politiziranog, navodno Hrvatima nesklonog međunarodnog suda u Haagu, već upravo od domaćih sudova. Dok se u optužnicu protiv Ante Gotovine može i sumnjati do samog donošenja presude (pa se tako njegova obrana nada da će biti oslobođen, dok tužilaštvo traži 27 godina zatvora), za navedenu dvojicu nema nikakve sumnje. Njihovi su zločini dokazani. Dokazano je da je Norac osobno ubio barem jednog civila (ženu). Dokazano je da je Glavaš naredio mučenja i ubojstva.
No bez obzira na sve, čak i bez obzira na činjenicu da su dvojica od njih kukavički zbrisali iz domovine i od pravne države, kao da se tim ratnim herojima godinama ništa od toga nije previše uzimalo za zlo. Štoviše, o njima se dugo pisalo kao da je, recimo, bijeg Gotovine samo još jedan u nizu njegovih poduhvata, tj. prilog mitu koji su mediji godinama sustavno gradili.
Gotovina – hrvatski James Bond
Ante Gotovina je najpopularniji od trojke, a njegova biografija daleko pogodnija za romantiziranje. Bijeg iz Jugoslavije, Legija stranaca, avanture, brakovi, kriminalne epizode, ratno herojstvo, napokon bijeg od pravde i hapšenje u španjolskom restoranu, uz bocu skupog vina… Sve to ovjekovječeno je ne samo u novinskim tekstovima i reportažama, nego i u barem dvije knjige, od kojih je jedna roman, da o poeziji ni ne govorimo – a vjerojatno je pitanje vremena kada će biti snimljen i film u stilu Jamesa Bonda.
Bez obzira što je Norac osuđeni ratni zločinac koji služi kaznu u zatvoru (doduše, onom otvorenog tipa koji mu omogućuje da provodi vikende s familijom), o njegovom vjenčanju i krstitkama sina mediji su izvještavali s izuzetnim simpatijama. Dokaz njegove trajne popularnosti bilo je hodočašće nekoliko predsjedničkih kandidata po njegov ‘blagoslov’ i svečana obećanja da će, dođu li oni na vlast, odmah biti pušten iz zatvora.
Glavaš je najmanje popularan i medijski slavljen. Doduše, u usporedbi s Gotovininim životom, njegov ne djeluje ni avanturistički ni glamurozno, pa tako i ne nudi materijal za ljubavne romane, akcijske filmove ili barem televizijsku seriju. No to je osoba koja je od ove trojice u toku rata imala daleko najveću moć nad životima ljudi. Dapače, čovjek se pita kolika je ta njegova moć danas, nakon presude Vrhovnog suda prema kojoj mu je kazna za ratne zločine smanjena s deset na osam godina. U obrazloženju suda – osim ratnih zasluga, tj. olakotnih okolnosti – nije ni spomenuta činjenica da se radi o bjeguncu od pravne države, a kamoli da mu se to računa kao otegotna okolnost.
Ukratko, ovi ratni heroji postali su i junaci medijskih sapunica u nastavcima i dio mita o Domovinskom ratu u kojem, prema doktrini suca Milana Vukovića, borci za slobodu nisu mogli činiti ratne zločine. No i sapunice imaju kraj, a njihovi junaci često završe kao negativci. Pokaže se da mitovi ipak nisu historijske činjenice. Suđenja zločincima dio su tog povratka stvarnosti.
Mangupi u našim redovima
Gotovo dva desetljeća od završetka rata većina ljudi je svjesna da su se vrijednosti promijenile, da sredstva ne opravdavaju cilj i da zločin zaslužuje kaznu bez obzira tko ga počinio. Međutim, kad su se jednom dokopali mitskog statusa u kolektivnoj svijesti, ipak je heroje teško prizemljiti i vratiti u stvarnost samo uz pomoć presuda. Pa čak i kada već služe zatvorsku kaznu. Na prvi pogled, presude unose zbrku pa ispada da se radi o nekoj vrsti nesporazuma sa stvarnošću, jer kako je moguće da heroji istovremeno budu zločinci? Da, individualizacija krivnje trebala bi svima donijeti olakšanje, pogotovo onima koji su se i sami borili u ratu. No s druge pak strane, nakon godina glorifikacije tih heroja nije čudno da ima ljudi koji misle da su presude sramotne ili se pitaju blatimo li to sami sebe, svoju pobjedu, svoj pravedni rat za nezavisnost. Ili su uvjereni da su ova trojica samo nužne kolateralne žrtve, žrtvena janjad koju društvo mora prinijeti na oltar da bi ispalo da vjerodostojno slijedi upute za učlanjenje u EU. Ali ‘strukture’ šute, ‘bolje ne dizati previše prašine'… što stvara još veću nelagodu.
Slučaj Glavaš i odsustvo političkih komentara koji bi ga smjestili u historijski kontekst dobar je pokazatelj te nelagode ‘struktura’. U tom smislu, smanjenje njegove kazne s deset na osam godina zapravo je simptomatično. Upravo kao što je izjavio odvjetnik Ante Nobilo – ovom odlukom Vrhovni sud poručuje: morali smo kazniti Glavaša, ali on je ipak naš. Oni su, naime, nešto kao ‘mangupi iz naših redova’ (kao što bi rekao Lenjin, ali i Šeks!), kao u sintagmi iz vremena i društava kojima su vladali mitovi, a ne povijest, a koja se u ovom slučaju pokazuje kao još uvijek važeća.
Nakon godina glamuriziranja ratnih zločinaca i njihovog ustoličenja na pijedestal junaka i mitskih heroja, proces individualizacije krivnje koja stiže s pravomoćnim presudama ne donosi očekivano olakšanje. Ljudima ne može biti lako prihvatiti činjenice nakon što su im godinama servirane priče i mitovi i raznorazne nevjerojatne ‘doktrine’. A još teže mogu prihvatiti da je, kao što se pokazalo, sasvim moguće da isti čovjek odigra herojsku ulogu u ratu, a da istovremeno bude optužen i osuđen za ratne zločine, te da jedno nije nužno u suprotnosti s drugim – ma koliko to bilo nespojivo u kolektivnoj svijesti jednog naroda.
No koliko god bile frustrirajuće – jer ih ne prati okvir, odnosno javna artikulacija – ove su presude, pa čak i same optužnice (čak i pod uvjetom da smo prisiljeni suditi im zbog drugih, a ne zbog samih sebe), ipak znak napretka. Naime, i u NOB-u je bilo heroja koji su bili i zločinci. Razlika je ipak očita: u poslijeratnoj Jugoslaviji ti ratni heroji, ‘mangupi u našim redovima’, obično nisu bili procesuirani za počinjene ratne zločine. Svako se društvo koje pretendira biti demokratskim jednom ipak mora početi suočavati s tim svojim ‘mangupima’, pa makar to činilo nevoljko i s figom u džepu. Svijest da svaki zločin zaslužuje kaznu bez obzira tko ga počinio širi se sporo, ali se, eto, ipak širi. Eppur si muove.
Tekst preuzet sa www.tportal.hr