Ljudi destruirani do izbezumljena nacionalističkog hropca nisu mogli sami zaustaviti tu kataklizmu, pa je morala intervenirati međunarodna zajednica kako bi rastavila ratnike i otpočela proces suprotan onome koji je doveo do rata. No deset godina nakon rata nacionalizam je i dalje najteža bolest, koja više ili manje drži narode bivše Jugoslavije u ropskom mentalitetu i ne dopušta ozdravljenje ljudi i izgradnju zdrava demokratskog društva.
Zajednica i pojedinac nasuprot grupe
Nužno je razlikovati zdravu ljudsku zajednicu i bolesnu grupu. Zajednicu izgrađuju ljudi koji imaju osobnu svijest i jasno definirane potrebe i ciljeve. Podudarnost tih potreba i ciljeva je ono „jedno“ koje oblikuje za-jedni-cu. Zajednice su, kao i pojedinci koji ih tvore, otvoreni sustavi koji rastu i za svoj rast traže susret, uzajamnost, razmjenu, te stoga druge doživljavaju kao šansu za ogledanje, suradnju i napredak. Svi kulturni, civilizacijski i općeduhovni pomaci rezultat su interakcije otvorenih sustava, zapravo je to sama srž života.
Bolesna grupa nastaje iz straha i ugroženosti koji ljude svode na životinjsku razinu i zbijaju ih u krdo kao prirodni obrambeni mehanizam. Zato je strah najopasniji ljudski ambijent koji razara svu ljudskost. U strahu ljudi žrtvuju svaku samosvijest radi potpune identifikacije s grupom. Grupa ispunjena strahom izbacuje najjačeg pojedinca za vođu koji artikulira strasti grupe. Prisutnost neprijatelja zbija grupu u još veću povezanost i osjećaj pripadnosti. Grupa ne može opstati bez straha i neprijatelja – ako ga nema, raspada se u korist rasta pojedinačne svijesti. Zato nacionalistička politika traži neprijatelja da bi opstala, ona je zasnovana na strahu i računa na ljudsku inertnost kao svoj temeljni politički oslonac.
Ratni planeri koji su na početku rata stvorili ambijent straha i ugroženosti da u njemu svedu ljude na spodobe koje su počinile tolike zločine diljem bivše Jugoslavije, računajući da će tako ostvariti svoje ciljeve, zapravo su najviše uništili vlastite narode. Tijekom i nakon rata brojni istraživači su sustavno opisivali i istraživali balkanski nacionalizam, primjerice novinari R. Gutman i T. Judah, analitičari A. Sells, P. Maas, te filozofsku dekonstrukciju balkanskih nacionalizama po konceptu J. Derride maestralno je napravio D. Cambell u knjizi National Deconstruction, Violence, Identity and Justice in Bosnia (Nacionalna dekonstrukcija, nasilje, identitet i pravda u Bosni). Sva ta istraživanja svjedoče upravo kako je nacionalizam bolest koja najprije zaustavlja svaki rast i razara biće vlastitog naroda, što je evidentno iz svake analize bića srpskog, hrvatskog, bošnjačkog naroda.
Za razliku od nacionalne politike koja polazi od pretpostavke da je nacionalni kolektiv važniji od pojedine osobe, demokracija kao najuspješniji oblik uređenja društva zasniva se na ljudskim pravima koja su prije svega prava pojedine osobe i, što je vrlo važno istaknuti, prava manjina, a iz njih izvire pravna država s ustavnim načelom, načelom većine, delegatskim načelom vezanim za vremenski mandat.
Pod demokracijom se misli prije svega na otvorenu, liberalnu demokraciju koja nosi u sebi prosvjetiteljsku dinamiku i mehanizme kontinuirane, kreativne i kritičke emancipacije od svih oblika inertnosti, manipulacije i ropstva. Takva demokracija podrazumijeva prihvaćanje društvene ravnopravnosti i pluralizma rasa, religija, nacija, kultura, jezika, svjetonazora, a zasniva se na osobi, pojedincu i njegovim pravima, te uređenju svega društvenog života po kriteriju afirmacije osobe. Demokratsko društvo usmjeruje se na sreću pojedinca iščekujući da će zdravo društvo biti rezultanta mnoštva sretnih osoba. Uvjet izgradnje demokratskog društva je kritička masa samosvjesnih osoba koje traže životni prostor koji može ponuditi samo dinamična demokracija.
Pogubnost nacionalizma po demokraciju u Bosni i Hercegovini
Osnovni nesporazum i promašaj u mirovnoj misiji međunarodne zajednice u BiH bio je u previdu i neshvaćanju kako nacionalizam narušava ljudska prava kao temelj demokracije. Međunarodni predstavnici nacionalističku su politiku prihvatili kao političku činjenicu legitimnu u demokratskoj dinamici. Previd je nacionalistička degradacija ljudi manipulacijom strahom i ugroženošću koja silovito pomračuje svijest i pretvara ljude u sredstva moći. Tom manipulacijom već desetak godina poništavaju se ljudska prava i onemogućuje nukleus kritičke samosvijesti koja je nužna za vitalan demokratski razvitak, već deset godina osnovni program nacionalne politike je strah o drugoga i pomračenje uma s nacionalnim strastima. Sve se to opet dalo vidjeti na proteklim izborima. U SNSD-u se diplilo o otcjepljenju, nacionalni i vjerski vođe lamentirali su nad ugroženošću, HDZ je nudio svom narodu poslovicu „bolje da propadne selo nego običaj.“
Opasan previd u tom smislu jeste i uloga vođa. Nacionalne vođe kao produkt potrebe za vođom degradiranog nacionalnog krda neizbježno se deformiraju u nedodirljive veličine za koje ne vrijede moralne i zakonske norme. Oni se nužno pretvaraju u razne oblike mafije, stvarajući ne samo podzemlje već i podzemlje neraskidivo isprepleteno s institucijama, usljed čega će demokratski rast još dugo biti otežan. Hrvatskoj će trebati desetak godina da očisti sudstvo, policiju, carinu i slične službe od tih uljeza, a pogotovu Srbiji i BiH.
Pravila političke igre stoga su morala radi liječenja ljudi BiH odavno zabraniti sve političke kampanje s programom zastrašivanja i sankcionirati svaku manipulaciju strahom i ugroženošću. Pojedinačne nacije, vjere, interesne skupine ne smiju se nametnuti za cjelinu društva. Sve isključivo nacionalne, vjerske, ideološke države su u osnovi nepravedne, jer nameću dio za cjelinu i izložene su opasnosti upasti u identitetsku zatvorenost i statičnost naspram demokratskom balansu cjeline interesa i otvorenosti društvenoj dinamici. Nasuprot tome, država mora biti cjelina društvenosti u kojoj sudjeluju svi članovi društva.
Puls Demokratije