Čovjek je biće slobode?! Živi neslobodno, ali je biće koje želi uspostaviti slobodu ali da li će je ostvariti zavisi od njegovog/zinog odnosa prema samom/oj sebi i drugim ljudima te svijetu u cijelini… Ako pogledamo prošlost čovječanstva, vidjećemo da to nije ništa drugo do istorija našeg sopstvenog uništavanja. Od pamtivijeka ljudi se dijele na povlašćene i pokorene. Kada govorimo o našoj “slavnoj” prošlosti, zapravo govorimo o ratovima koje su vodili i pokretali povlašteni slojevi društva kad god bi bile ugrožene njihove privilegije.
Ratovi se vode isključivo radi bogaćenja bogatih na štetu sirotinje. Želja za dominacijom, nametanje svoje volje drugima, želja za posjedovanje proizvoda rada drugih, pohlepa za uživanjem komfora bez proizvodnje ičega, dok robovi brinu za svoje gospodare misleći pri tom samo na svoje zadovoljstvo. Te sebične želje izrodile su nakupinu moći koja se zove država. Država je dakle najciničnija i najpotpunija negacija ljudskosti! Ona razbija univerzalnu uzajamnost svih ljudi na zemlji i udružeje se sa jednim dijelom samo da bi mogla uništiti i osvojiti sve ostale.
Ako ne želi propasti nastoji da bude što moćnija, mora proždirati da ne bi bila pro-gutana, osvajati da ne bi bila osvojena, porobljavati da ne bi bila porobljena, jer dvije sile slične po jačini a istovremeno tuđe jedna drugoj, ne mogu opstati a da se međusobno ne uništavaju. Budući da ne priznaje nikakvo pravo izvan same sebe, ona logično prisvaja sebi pravo na najgrublje nečovječnosti protiv svih drugih grupa ljudi koje može pljačkati i porobljavati po miloj volji.
Tako se na primjer vrijeđanje, ugnjetavanje, otimanje, pljačkanje i ubijanje ako se radi u ime države smatra rodoljubljem. Ako se ona prema ne državljanima/kama pokaže plemenitom i humanom to nikada ne proizilazi iz obaveze, jer ona ima obavezu prema samoj sebi i prema ljudima koji su je osnovali i koji je dalje konstitutiraju, nego iz želje da od njih, ljudi, napravi svoje podanike. Putem svojih mehanizama sile vojske i policije, ustava i zakona obezbjeđuje svoj opstanak i pokornost nezadovoljnih masa. Da bi se zamazale oči potlačenim i dobio privid slobode i demokratije, smišljena je velika laž koja se zove izbori. Po pravilu odvijaju se svakih par godina uz veliku buku najavljujući revolucionarnim promjenama u svim sferama života.
Međutim, pravih promjena u društvenim odnosima nema. Bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji. Osnovali su političke partije da bi lakše mogli kontrolisati masu. Oni podređuju članstvo partijskim centrima i od svojih članova i članica stvaraju poslušne i pokorne ličnosti koje su po hijerarhijskom ustrojstvu dužne da izražavaju naređenja svog politčkog vrha.
Postojanje partija je upravo kontradiktorno sa razvojem demokratije. Baš one ograničavaju demokratiju tako što sužavaju učešće pojedinaca/ki u političkom životu, što društvenu zajednicu cijepa i politički antagonizuju. Izazivaju nestabilnost tako što svoje parcijale interese nastoje da uzdignu iznad nivoa opštih društvenih interesa, pa time u svojoj ideološkoj propagandi iskrivljuju stvarnost, šire pogrešne informacije nastojeći da sva sredstva informisanja stave pod svoju kontrolu. Partije su oličenje neravnopravnosti- na vrhu postoje oligarhije koje vladaju i koje omogućuje da se rukovodstvo osamostaljuje i odvaja od članstva. Neravnopravnost je izražena u dominaciji lidera stranaka nad članstvom koje je izabrano na izborima od strane birača, jer u slučaju neposlušnosti bivaju automatski isključeni iz stranke i smaknuti sa funkcije.
Nema velikih razlika između političkih partija bilo koje opcije, bez obzira da li su one ljevičarske, desničarske ili stranke centra, jer im je krajnji cilj isti- doći na vlast, zadržati privremeni poredak, zadržati trenutne privilegije za svoje članove i članice, to jest za svoj politički vrh.
Izbori su farsa- garniture novih vladajućih grupa odlaze i dolaze dok se ljudi i dalje dijele na povlaštene i pokorene.
Na same izbore izađe otprilike 50% biračkog tijela. Od toga pobjednička stranka dobije 40%, dakle to je manje od četvrtine birača koji na taj način odlučuju šta će većina raditi i kako će živjeti. Tako dobijemo manjinu koja odlučujue i raspolaže sredstvima za provođenje terora i to legalnog, najgore vrste terora.
Imamo li izbora?