Turizam u Bosni i Hercegovini je negdje misaona imenica, a ponegdje potpuna realnost i veliki potencijal. Turistička sezona je pripremljena svake godine relativno loše, ali zahvaljujući egzotičnim lokacijama koje naša zemlja nudi, postratnog stanja koje je mnogima interesantno, te ponekad i dobroj ponudi, ipak sve više ljudi dolazi u Bosnu i Hercegovinu, te svake godine imamo more turista u određenim periodima godina. Za vas smo posjetili neke od glavnih turističkih bosanskohercegovačkih sjedišta, kao što su olimpijske planine, Neum, Sarajevo, Mostar i Počitelj, te okolina ovih mjesta.
Najprije smo obišli naš jedini priobalni grad, dugačak nekoliko kilometara i sa velikim potencijalom širenja na poluostrvo Klek. Prvo što u Neumu ugledate je tabla s nazivom grada, koja je i petnaest godina nakon rata, izbušena od metaka i gelera (?!), kao i znak nakon nje. Naših 24 km obale nije dovoljno iskorišteno, što se može vidjeti iz samo jedne jednodnevne posjete Neumu. Cijelo poluostvro Klek je pusto i prekriveno šumom, na njemu nema plaža i izgleda kao da nikad niko na njega neće ni zagaziti. Pored neiskorištenosti potencijala, posebno se ističu porušeni hoteli i odmarališta, koja još od prije rata stoje kao rugla i odbijaju strane goste. Stoga i ne čudi zašto su u Neumu najčešći gosti upravo – Bosanci. Ako prošetate plažom, uglavnom ćete naići na smeće i miris mokraće kod tuševa. Plaža krajem juna je skoro potpuno prazna, i iako je subota, takva situacija uopšte ne odaje da se radi o jedinom bh. gradu na obali. Cijene su jednake ili više od onih u Hrvatskoj, s pojedinim izuzecima kao što su kafa ili sladoled, čije cijene su nešto niže. Ipak, ako želite otići u restoran, pripremite barem 100 KM za četveročlanu porodicu, jer samo porcija dagnji košta 20 KM, što je apsolutno neprihvatljivo, posebno kad se zna kako se ove ukusne školjke lako nabavljaju i da njihova sezona traje mnogo duže nego jedno ljeto. Kilogram dagnji u supermarketu košta 1,5 ili 2 KM, pa i to dovoljno govori o skupoći neumskih restorana, a pogotovo je neugodno ako gledate u smeće dok jedete svoju naručenu porciju.
Slična situacija je i u kafićima i restoranima. Svi su uglavnom prazni, a ljudi iz Neuma, poput onih iz Dalmacije, očigledno misle da je sunce i more dovoljno, kako bi neko došao u njihov grad. Tu će vas, za razliku od Dalmacije, dočekati ljubazni domaćini, ali ponekad i previše nametljivi, a problem s Neumom seže i na neki drugi nivo, jer su se tamo ranije dešavali nacionalistički ekscesi, koji su često znali napraviti dugoročni problem normalnim ljudima koji žele goste iz svih dijelova BiH. Nažalost, ako dođete krajem juna u Neum, ne očekujte previše, ali ako ste zadovoljni praznim kafićem, skupim restoranom i plažom punom smeća, pa vam je usto dovoljno da se samo okupate, pripremite malo veću cifru za ovaj, nekad davno jeftin grad. Na putu do plaže ćete naići na nekoliko porušenih zgrada, a ako dođete u pogrešno vrijeme i pritom nemate smještaj, ne računajte da ćete ga naći preko turističke organizacije, jer ona vikendom radi samo do 12 (?!).
Potom smo naišli na jednu subotičku porodicu. Na naše veliko iznenađenje njihovim samim prisustvom, počeli smo razgovor i saznali kako oni dolaze u Neum još od vremena kad im je za Hrvatsku trebala viza, a ona je tada koštala 110€. «Bili smo željni Jadrana i našeg mora, a Neum je bio jedino mjesto gdje smo se osjećali dobro. U Hrvatsku nismo mogli ući, jer nismo imali para, ali je i Neum sada preskup. Crna Gora je i tada bila pretrpana, a još od 1999., dolazimo svake godine», riječi su gospodina Milana, oca troje djece i redovnog neumskog turiste.
Ono što je bilo za svaku pohvalu je festival animiranog filma, NAFF, koji je počeo 26. juna i završava 2. jula. Izuzetno kvalitetan program i stručni žiri iz cijelog regiona obilježili su ovaj festival i možemo se nadati da će NAFF prerasti u veliki događaj jednog dana, pa da će i on, između ostalog, privlačiti turiste u predsezoni.
Poslije Neuma zaputili smo se u Počitelj. To je stari hercegovački gradić, koji, iako je tokom rata bio poznat kao nacionalističko leglo, danas nudi mnogo toga lijepog. Možete ga obići u roku sat – dva, a za istinske ljubitelje fotografije, ovo je turistička Meka. Problem s Počiteljom je taj što ne uspijeva zadržati goste duže od nekoliko sati, kao što je, uostalom, problem i sa nekim većim gradovima. Tako su, npr. u Sarajevu, u predsezoni zabilježene samo nešto malo više od dvije plaćene noći po jednom gostu, što svakako nije dovoljno da bi se zadovoljili ukusi hotelijera.
Razgovarali smo i s jednim od njih, koji je nekad bio zaposlen u jednom sarajevskom hostelu, a danas posjeduje privatne apartmane u Mostaru. Gospodin Jasminko Beširović kaže kako sarajevski vlasnici hostela nemaju nikakvu strategiju. «Daju vam platu od mizernih 400 – 500 KM i onda tjeraju da radite po 12 sati dnevno. Ja to nisam mogao, pogotovo nakon što su me optužili za neke malverzacije. Pokupio sam stvari i otišao.» Beširović dodaje da je Sarajevo interesantna destinacija svima i da se to posebno vidi tokom ljeta, npr. prije, tokom i poslije Sarajevo Film Festivala. «Tada su svi hosteli puni, a sobu možete prodati i za 25€, bez problema».
I zaista je tako. Tokom SFF-a grad je pun, ulice su ispunjene i do ranih jutarnjih sati, a skoro nijedan kafić u centru nema praznog mjesta, čak i u pet ujutro. Tokom dana atmosfera je sjajna i može se čuti desetine različitih svjetskih jezika. Filmovi se po cijeli dan prikazuju u nekoliko sarajevskih kina, tako da grad živi 24 sata dnevno. Poslije toga, u zadnjih nekoliko godina, dolazi sveti islamski mjesec ramazan i grad utihne zajedno sa turističkom sezonom. Niko više ništa ne radi, a strancima nije jasno zašto je tolika razlika između samo nekoliko dana. Ljudi uzimaju godišnje odmore i zbog gladi, često nisu sposobni da rade, a onda se to zadnjih godina osjeti na turizmu, koji potpuno zamre. S obzirom na činjenicu da je ove godine Lonely Planet, poznati turistički časopis i savjetnik, Sarajevo svrstao u prvih deset svjetskih gradova koje treba posjetiti, možemo se nadati da neće biti kao prethodnih godina, te da će turisti imati dobru ponudu i kad ramazan počne, tj. i nakon 10. avgusta.
Ako odete na neku od olimpijskih planina oko Sarajeva, u ljetnom periodu, bićete veoma neugodno iznenađeni. Sve naše planine tada postanu gradilišta i nemoguće je osmisliti ikakav normalan sadržaj za turiste. Po cijeli dan čujete zvuk kranova, bušilica, čekića i ostalih sprava od kojih više nećete kročiti na ovo područje do zime. Naravno, svakome je jasno da se turistički objetki moraju nekad izgraditi, ali je takođe vrlo simptomatično da niko i ne pomišlja na ljetni planinski turizam. Svi hoteli su prazni, vikendice se iznajmljuju samo zimi, dok ih ljeti vlasnici svojim gostima daju čak i besplatno. Jedan takav primjer dogodio nam se na Vlašiću, planini poznatoj po hiljadama bespravno izgrađenih objekata. Uplatili smo pet dana u januaru, a gratis dobili još pet dana u avgustu, ali čak i takva politika vlasnika privatnog smještaja nije natjerala turiste da dođu na planinu i da se osvježe usljed paklenih vrućina. Kao jedan od najpozitivnih regionalnih primjera, možemo navesti Zlatibor, gdje su hotelski kapaciteti popunjeni i do 80% godišnje, a jedini mjeseci kada turizam opadne su novembar i april, i to radi obilnih kišnih padavina. Nažalost, u BiH to nije tako, pa su Bjelašnica, Jahorina, Vlašić i Trebević samo usputna stanica za brdske bicikliste, koji su obično ovdje i jedini turisti. Pored toga, Trebević je do nedavno bio dijelom i miniran, pa su zbog toga Sarajlije, koje su nekad pohodile ovu planinu, potpuno izgubile naviku da tamo idu. Bob staza, kao i mnogi drugi olimpijski objekti, nikad nisu obnovljeni, žičara odavno ne radi, a za njenu obnovu je potrebno više od deset miliona maraka. Na drugim planinama, ponekad se zna desiti da turisti posjete neko eko selo, poput Lukomira na Bjelašnici, ali se sve svede na nekoliko desetina noćenja ukupno u ljetnom periodu, na svim planinama zajedno, što je jadno, da jadnije ne može biti.
Biser naše turističke ponude je svakako Mostar, ali i njegova okolina, poput već spomenutog Počitelja, te vodopada Kravice, Blagaja ili Međugorja. Većina gostiju iz katoličkih zemalja posjeti Mostar na putu za Međugorje, pa i ovdje vlada problem nezadržavanja gostiju. Naš sagovornik, gospodin Beširović, ističe kako je Mostar veoma jeftin za boraviti i kako mu nije jasno zašto se ljudi ovdje ne zadrže. Kad smo mu dali opasku da je stari mostarski grad isuviše mali, a da zapadni dio Mostara nije atraktivan, složio se s nama i rekao kako je većina gostiju ovdje iz susjednih zemalja. «Talijani, Nijemci, Poljaci, Česi i Slovaci takođe stalno dolaze, ali oni spavaju u Međugorju, gdje imaju jeftiniji i bolji smještaj nego ovdje, a i njihova opština znatno više pomaže hotelijerima».
Bitno je napomenuti da Bosna i Hercegovina ima određenu prednost u odnosu na susjede, zbog činjenice da naša turistička sezona može trajati mnogo duže i ne mora se ograničiti samo na ljetni period. Nažalost, to još zadugo nećemo iskoristiti, pa će i dalje ljeti u Bosni i Hercegovini biti označavana sezona, jer tada dolazi najviše gostiju iz cijelog svijeta, a posebno iz bosanskohercegovačke dijaspore. Zimi su posjete rjeđe, i uglavnom se svode na domaće turiste, te goste iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore, koji dođu na skijanje i eventualno za Novu godinu. Nova godina je posebno značajna u Sarajevu, pa onda imamo situaciju da na ulicama čujemo vrlo često slovenski ili makedonski jezik, te različite varijacije našeg jezika. Mnogo autobusa se za ove blagdane zaputi ka Bosni, a hotelski i drugi kapaciteti bivaju obično popunjeni. Kada bi tako bilo tokom cijele godine, ili barem šest mjeseci godišnje, naša bi zemlja mogla odlično živjeti od turizma. Ali, budući da se objekti uglavnom grade neplanski, poput spomenutih planinskih sadržaja, drugih sadržaja često nedostaje, smještajni kapaciteti su prilično skupi (najjeftiniji hostel košta oko 20€ tokom ljeta, dok se hoteli cijene od 50€ naviše), a ne postoji ni određena državna strategija za turizam, možemo biti i više nego zadovoljni što nam iko dolazi. Nadajmo se da ćemo još mnogo godina ostati egzotična destinacija i da će se trend porasta turizma u BiH zadržati. Ukoliko budemo ozbiljnije radili na tome, pa recimo snimimo i još koji spot poput «Enjoy Bosnia», koji je prikazan širom svijeta, sigurno ćemo u tome i uspjeti. Do dana današnjeg, možemo samo zahvaliti pojedinačnim aktivistima na promociji naše zemlje. Činjenica da je jedan Amerikanac, Tim Clancy, uradio više za promociju Bosne i Hercegovine nego kompletna državna administracija, dovoljno govori. Čovjek je napisao deset knjiga o BiH i već petnaest godina se zalaže za promociju svih vrsta turizma. Na našu veliku žalost, mnogi ga ne shvataju ozbiljno, pa Tim često ostane usamljen u svojim nakanama, a jedna od njih je bila protest protiv gradnje hidrocentrala na Neretvi, što je investicija koja samo kratkoročno zapošljava ljude, a usto će zauvijek naškoditi ljepoti bosanskohercegovačke prirode i popratnih sadržaja koje ovo područje nudi. Tim Clancy je mnogo puta pisao i o održivom razvoju, eko – turizmu, solarnoj i energiji vjetra, kao i o mnogim drugim stvarima koje izgledaju vanvremenski za naše uslove. Iako je to sve ostvarljivo, većina njegovih ideja nije usvojena, a kako Clancy nije politički angažovan, teško da možemo u budućnosti očekivati neki pomak na tom polju.
U Bosni i Hercegovini postoji još mnogo lokacija koje su turistički veoma primamljive, ali u isto vrijeme nedovoljno istražene. Neke od njih su Trebinje, pećina Vjetrenica, Bihać i rijeka Una, Kupreško Polje, Jajce, Stolac i mnoge druge. Samo stećci u nekropoli pored Stoca, te blagajsko Vrelo Bune, koje je najveći izvor u Evropi, priča su za sebe i mogu se posjećivati barem dan – dva. Ipak, o tome ćemo u nekoj drugoj priči, a nadajmo se da će jednog dana turizam konačno zauzeti mjesto u društvu koje mu i pripada.
Tekst preuzet sa www.e-balkan.net