Fotograf Matt Lutton govori o “ podijeljenim školama u koje Hrvati idu dopodne a Srbi popodne, koristeći različite nastavne programe koje im tumače različite verzije onog što bi trebalo da bude zajednička istorija”
Dvedesetšestogodišnji Matt Lutton živi u Beogradu. Posljednje tri godine proveo je fotografišući zemlje koje su nekad činile Jugoslavije, ispitivajući naslijeđe njihove nedavne nasilne prošlosti. Vjeruje da se upravo iz prošlosti mogu naučiti ozbiljne lekcije.
“Kad jednom pogledamo u istoriju, Bosna će biti mjesto gdje ćemo imati najviše žalosti nad onim što se dogodilo”, kaže Lutton “ Loše stvari su se dogodile na obe strane konflikta zbog impotencije međunarodnog prisustva. Pa čak se i prvi genocid u Evropi dogodio nakon Holokausta i to pod zaštitom Ujedinjenih naroda.”
Ovog se mjeseca obilježava 15 godišnjica srebreničkog masakra, u kojem je pobijeno preko 7000 muslimanskih muškaraca i mladića od strane snaga bosanskih Srba. Desetog juna, Haški je tribunal osudio dvojicu oficira bosanskih Srba na doživotni zatvor zbog njihovih uloga u Srebrenici.
Iako je Lutton bio osnovac kada se masakr dogodio, u stanju je da fotografiše njegove posljedice na dramatičan i suptilan način. Dokumentovao je sahrane žrtava čiji ostaci su pronadjeni u masovnim grobnicama. Njegove fotografije reflektuju dugu sjenu koju je konflikt bacio na svakodnevni život.
Iako pamćenje o događajima u Bosni u svijetu polako blijedi, Lutton nastavlja fotografisati. Trenutno radi na projektu “Ovaj čas sutrašnjica”, naziv koji aludira na “ političku i ekonomsku stagnaciju bolešljive Bosne, i očigledno odugovlačenje lokalnih vlasti te međunarodne zajednice u procesu stvaranja progresivnih i sistematskih promjena”
“Ovdje vidim rezignaciju u vezi sa utvrđenim političkim i etničkim podjelama u BH društvu” kaže Lutton i dodaje kako se “ to snažno odražava i u fotografijama.Međutim, iza melanholije, želim da prikažem neispričanu ljepotu i da podijelim svoju ljubav prema ovoj zemlji mnogima na Zapadu, a koju ju posmatraju samo kroz sočiva rata”.
Tekst preveo i prilagodio Elvir Padalović
Originalno objavljen na blogu autora Jamesa Estrina u The New York Times