Očarani stranac ili dijasporac prošetat će ulicama naših gradova, zaviriti u naše trgovine, obići ulične prodavače za koje su porezi pojam nečega oko čega se glože isključivo Amerikanci i druge napredne nacije, zastat će pokraj svakog štanda na tržnici, i zaključiti: mi živimo u ekonomskom raju. Sve je jeftino, sve je povoljno, sve je na dohvat ruke po mizernim cijenama, gorko će zaključiti dijasporac koji u Francuskoj dobar sir plaća dvadeset i pet eura po kilogramu, kilogram jabuka u Londonu šest eura, a film snimljen na legalno oporezovanom i korporacijski zapečaćenom DVD-u basnoslovnih desetak eura.
Da, sve je bajno u državi bosanskoj i hercegovačkoj – dok se ne razboliš ili dok ne umreš.
USTANI, LAZARE, RECESIJA JE
Smrt je, naravno, nešto lakša onome ko umire, jer se od njega uglavnom ne očekuje da plaća ma kakve troškove pogreba. Taj neugodni teret pada na rodbinu, a promućurna i tankoćutna pogrebna društva vrijedno se skrbe da posljednji pozdravi pokojniku užoj obitelji i bliskim rođacima ostanu u što dužem sjećanju. Smrt koja, doduše, pogađa i boli, pokojniku je okončanje agonije koja za obitelj, u finansijskom smislu, tek počinje. Najprije se, umre li pokojnik u sopstvenoj kući, plaća sitna usluga prevoza lešine u pogrebno društvo. To je nužan korak za kojeg bi bilo veoma zanimljivo reći nekom predstavniku tog istog društva: čujte, Vi, mi nećemo platiti taj prevoz, ako hoćete da naplatite sve ostalo što naplaćujete, vozite ga o svom trošku. Ako pak ne želite, samo ga ostavite tu; snaći ćemo se.
Jasno, nikome ne pada na pamet da pokuša izjaviti nešto slično, jer u civiliziranom društvu kakvo je bosansko-hercegovačko vrijednost obraza se mjeri novcem i mnijenjem okruženja, koje nemilosrdno žigoše svako ustezanje od harača i proglašava ga bezočnom škrtošću. Ako bi se tvrdoglavi rođak i usprotivio, naći će se kakva baba/nana ili neka ostarjela tetka koja će, plašeći se za sopstveno mirno upokojenje, utjeloviti drevnu vještinu izazivanja osjećaja krivnje, te će danak biti plaćen i pokojnik biti dostojno dovezen u prostorije društva.
Tada, naravno, predstavnik društva trlja ruke, uzima prazan račun, i mirnim, preciznim potezima ucrtava usluge koje bivaju stupnjevito poredane po hronologiji čina koji se naplaćuju i visini iznosa, te sahrana, predstavljena na docnije popunjenom računu, izgleda gotovo kao neka dječija video-igrica na kojoj je svaki nivo teži od prethodnog i zahtijeva veću investiciju od strane upornog igrača, skoro kao da se između društva i platca vodi nevidljiva bitka u kojoj društvo nastoji svojim zahtjevima osujetiti pokop, a platac savladava nivoe, steže zube i gura naprijed. E, nećete zakopati mrtvaca!, kaže predstavnik, evo još jedna tarifa, još jedan zahtjev, još jedna cijena, malo veća od prethodne! Platac škrguće zubima i kaže, e, baš hoću! Koliko god se trudili da me spriječite, taj čovjek ide pod zemlju!
Nekad se, u doba Antičke Grčke, stavljao novčić u usta pokojniku koji je tim novčićem plaćao put na onaj svijet. Inflacija je, kao što se iz svega navedenog vidi, izazvala i izaziva veliku pometnju.
Tako se, između ostalog, plaćaju i osmrtnice koje se lijepe na uočljivim mjestima. Tu se vodi nova borba, nove bitke, jer je uvijek pitanje ko, zapravo, mora, a ko može biti upisan u dno nesretnog pravougaonika, među ožalošćene. Ako upišemo ujake, šta će reći praujaci? Ako upišemo rođake, šta će reći komšije? Ako upišemo Dokiće s kojima je pokojnik ljetovao dva puta u privatnom smještaju, da li upišemo i Rokiće s kojima je pokojnik ljetovao, doduše jednom, ali u hotelu koji, kako se svugdje zna, po značaju nadilazi privatni smještaj? Nana i tetka prepiru se oko toga da li sahranu najaviti preko televizije ili preko novina. U normalnim okolnostima to bi bilo lako riješeno (televizija je nadmoćniji medij), ali je pokojnik, po nesreći, kao da smrt nije dovoljna, umro u četvrtak, a petkom svi čitaju osmrtnice, pa je doveo rodbinu u dilemu. Kada je dilema ipak riješena u korist televizije, šezdeset riječi koje, ruku na srce, i ne koštaju mnogo, naprosto nisu dovoljne da izraze sveopću ljubav i poštovanje koje je pokojnik uživao, pa se tako obavezno napiše sedamdeset, i plati dvostruka cijena, jer gospođe na blagajni televizijske postaje ne prihvataju levantinske običaje poput naplaćivanja po dodatnoj riječi.
Kada je glad javnosti za crnim vijestima zadovoljena, pokojnika se kupa i odijeva za umjerenu naknadu (upisano u račun), čuva u mrtvačnici (upisano u račun), a potom se bira kovčeg (upisano u račun), prostirka, jastuk i pokrov (upisano u račun, jer se inače ne bi moglo očekivati da pokojniku bude udobno na posljednjem počivalištu), kovčeg se polaže u kapelicu (upisano u račun), na pogrebu se smješta na kolica (upisano u račun), gura (upisano u račun) ka iskopanoj rupi (upisano u račun), spušta u vlažnu zemlju (upisano u račun) i zatrpava. Zatrpavanje je, ukoliko neko još ima nekih dvojbi, upisano u račun. Najbliži srodnik otire čelo drhtavom rukom kao da je svršio kakav težak kuluk i tom istom rukom, još drhtavijom, daje novac (podignut na kredit) predstavniku koji stoji nad grobom poput slavodobitnog anđela smrti. Ljetovanje i dječija proteza? Sljedeće godine. Baba ili nana će, bude li sreće, izdržati još najmanje tri.
Smrt je, ponovit ćemo, lakši put. Smrt je, takoreći, izlaz, takoreći spas. Bolest je teža. Zapravo ne, ni bolest nije teža, sve što uz nju ide čini da smrt bude, ako ništa, jednostavnija.
HIPOKRATE, HIPOKRITE
Politika kojom se rukovodi naše zdravstvo cilja ka tome da pomenuti sistem bude što rasterećeniji i efikasniji, pa se tako pri pojavi neke stvarne ili slućene boljetice, nekih simptoma kojima laik ne razumije uzroka ni posljedice, najprije poziva ordinacija liječnika opće prakse, koja u suvremenoj nomenklaturi nosi naziv porodične ambulante, vjerovatno zbog neprestane vike, međuljudskih sukoba i otvorene zlobe koji su u našim radnim okruženjima već toliko ustaljeni, da se zdravo okruženje smatra disfunkcionalnim i pogubnim po mentalno zdravlje. Pregled se, po upitu o razlozima, zakazuje tek za nekih desetak do petnaest dana, čime se stvaraju idealni uslovi da potencijalni bolesnik sam umre rasterećujući prezauzeti sistem. Ako pak pregura tu vremensku distancu, bolesnik (koji više nije potencijalni bolesnik, jer su simptomi u međuvremenu eskalirali) dolazi u ordinaciju, i shvata da u čekaonici stoji možda pet njegovih sugrađana koji su, vjerni propisima, zakazali pregled, dok su se ostali drsko i bezočno pojavili i odbili da idu dok ih liječnik ne pregleda.
Ulazim kod liječnika koji me nježnim pokretom ruke poziva da sjednem, pita me šta mi je i šta me boli, bespogovorno prihvata moje sugestije (vjerovatno ohrabren mojim internetskim poznavanjem medicine) i piše mi uputnice. Šta, mislite da trebate internisti? I otorinolaringologu? Pa, idite, idite, nikad se ne zna. Možda biste htjeli i neki recept ili nalaze uz ovu uputnicu? Dat ću vam krvnu sliku i ultrazvuk želuca, ali za endoskopiju, e, tu ćete morati … (sugestivno trljanje palca i kažiprsta).
U prvoj zdravstvenoj ustanovi u koju odlazim ne rade aparati. Pacijenti se prosljeđuju u sljedeću, gdje je jedini stručnjak sposoban da upravlja aparatom upravo otišao na godišnji odmor, što nije toliko ni važno, jer se dijagnostički pregledi i vađenje nalaza svakako zakazuju mjesecima unaprijed, kada će liječnik pogledati nalaze, a potom poprijeko pogledati pacijenta i reći mu: žao nam je, ali ovo je već u poodmaklom stadiju. Možda da ste, sugerira liječnik dobrohotno, došli ranije?
Ulazim u bolnicu i prilazim neuglednoj ženi na šalteru, ljubazno je moleći da me uputi u pravcu ordinacije u kojoj se radi ultrazvuk. Ona ispod glasa mrmlja kako to nije njen posao, i grabi medicinskog brata, postarijeg, ćelavog muškarca s naočalama, pokazujući mu prstom na mene. On me veselo uhvati pod ruku i povlači za sobom; dobrih dvadesetak minuta šetamo hodnicima, uspinjemo se stepenicama i silazimo. Mogao sam se zakleti da smo nekoliko puta prošli istim hodnikom. Gonjen instinktom pružam mu ruku i zahvaljujem se na svesrdnoj pomoći, a deset maraka koje sam zadjenuo među prste mijenja vlasnika. Gotovo istog trena, prolazimo kroz dvokrilna vrata i stajemo pred ordinaciju. Ćelavac me pozdravlja i odlazi, a prilazi mi sestra koja me tiho obavještava da moram doći sutra. Deset maraka koje njoj dajem su posljednji sitniji novac. Sutradan ne moram dolaziti, liječnik će me primiti i uraditi nalaze istog dana, ali, sestra napominje, on ne prima nikakav novac, iako mu nije strano prihvatiti neko piće kao znak zahvalnosti za medicinsku uslugu za koju, kao osiguranik, ne moram plaćati.
Brzo silazim natrag u atrijum i žurim u bolničku trgovinu. Kasirka kaže da nema nikakvih alkoholnih pića, ali kad joj obećam deset maraka uzdiše, pita kojem doktoru idem i, kad spomenem ime, vadi ispod kase bocu Chivasa. Dajem joj sedamdeset maraka i trčim natrag pred ordinaciju. Žena i dijete koji su došli poslije mene već su ušli u ordinaciju, a sestra me mrko dočekuje i kori jer doktor neizmjerno poštuje red, a ja nisam bio tu kad su me prozivali. Pokazujem joj bocu koju nosim ukusno upakovanu u šarenu kesu, ali ona tvrdoglavo odmahuje glavom, iako pokazuje da ima srca i razmekšava se kad joj toplo stisnem ruku, što me košta dvadeset maraka.
Opet čekam. Ćelavac prolazi pokraj mene stežući jedan kraj nosila na kojima je sredovječni čovjek koji, po izrazu lica i položaju ruke, prolazi kroz srčani udar; na licu mu je blažen osmijeh, a druga mu ruka steže podebelu novčarku. Odjekuje moje ime: ulazim u ordinaciju. Doktor najprije baca pogled na moje cipele, skupe cipele koje nastojim brzim plesnim pokretom zaprljati kako bi se doimale staro i ofucano, ali liječnik me polaže na ležaj (prije toga kesa nestaje iza stola) i uzdišući priča o dugim smjenama i neprospavanim noćima, štrajkovima i neisplaćenim plaćama, pa ja vidim da od nalaza neće biti ništa ako u onu kesu ne ubacim još stotinu maraka, što i činim; ultrazvuk je završen za dvadesetak sekundi, doktor vadi čaše i nazdravljamo mom novootkrivenom zdravlju. Izlazim i silazim u atrij bolnice; ćelavac me čeka i pozdravlja širokim osmijehom, kao da zna da ostale nalaze vadim na drugom odjelu.
SUPKULTURA MITA
Prethodne situacije, pomalo fiktivne, većinom istinite, samo su dio sveukupne nezasitosti sistema i njegovih vjernih sinekurista, istaknute ovdje jer je riječ o oblastima u kojima jedan odgovorni pojedinac duguje drugom, potrebitom, najveći stepen pažnje, predanosti i pijeteta. To se, međutim, ne događa; do granice iza koje novac diktira stepen i kvalitet usluge, vrijednosti zamiru, i građanin je prepušten nužnosti da udovoljava zadatim prohtjevima, ili da pak digne ruke od života i njegovih faza koje ga neizostavno vezuju za zdravstvo, obrazovanje, državnu upravu, zapošljavanje i uopće zadovoljavanje potreba koje bi se, u nekoj razumski uređenoj državi, podrazumijevale. Najstrašniji segment ovih i srodnih situacija ipak nije iznuđeno doplaćivanje: jeziva komponenta je u punom svom intenzitetu utkana, ne, urezana neizbrisivim slovima u bosansko-hercegovačkom mozgu, i predstavlja svijest o mitu i korupciji kao o društvenoj pojavi koja je po sebi postojeća, predstavlja način života, dijelom je mores-a, i pripada svakidašnjici.
Odsustvo poimanja tih pojava kao devijantnih teško se može objasniti i ovaj tekst jedva da može zagrebati površinu onih evolucijskih kretanja koja su učinila podmićivanje samorazumljivim i svele ga na prećutnu obavezu molioca, pacijenta ili klijenta da se sam sjeti iznijeti blago na žrtvenik želi li pomoć samozvanih bogova. Jedino objašnjenje, neprihvatljivo kao što bilo koje objašnjenje u ovom slučaju mora biti, počiva u činjenici da organizirani sistem, utemeljen na mitu i korupciji, lažima i obmana, vječitoj gladi i pohlepi, koristi svoje mehanizme da, poput Borga, iskorijeni potpuno poštene i asimilira one koji konačno pokleknu kako bi svoj pregled ili svoju još neizgrađenu kuću učinili zbiljskim i opipljivim. Prosječni građanin proživi godine svog života čisto i nevino poput djeteta čije su usne čedne dok ne izgovore prvu laž ili ne izuste prvu psovku. Ali pri susretu sa mehanizmom, stojeći oči u oči sa sistemom, on se može uzdići ili pasti.
Takva bi postavka bila idealna, kad bi čovjek uistinu imao izbora.
Uzdizanje je put odricanja, uzdizanje je put čekanja. Čovjek se može odricati i može čekati, no čeka li predugo na zdravstvene usluge, to može biti kobno, čeka li predugo na državnu upravu, to može biti stresno, čeka li predugo na obrazovne usluge, to može zaustaviti njegovo postojanje i spriječiti ga da ikad zakorači na ono što zovemo životnim putem, a u čemu obrazovanje i diploma igraju nemalu ulogu. Nekad, na sredini puta, i njegova noga poput Danteove zakorači u mračnu šumu, i puta su opet dva, na jednom se stupa Firentinčevim stopama, a na drugom se izlaz plaća. Bude li građanin dosljedan i ne dozvoli da sistem na njega udari svoj pečat, sistem ne mari mnogo; sistem opstaje, i sistem čeka, i sistem će dočekati čas kad će građaninovo dijete, još nedoraslo, nedozrelo, nesvjesno, zakorači u istu mračnu šumu, a pošteni građanin je prije svega dobar roditelj, te se na žrtveniku izvrne njegovo poštenje u spomen zdravlja, uspjeha i blagodeti potomstva.
Lijek ovoj pojavi leži u nama samima, u načinu na koji ćemo mi živjeti, ili barem u načinu na koji ćemo voditi kolo kada nas sudbina postavi na mjesto naših dojučerašnjih tlačitelja, dojučerašnjih potkupljivaca. Čovjek uvijek ima dovoljno hrabrosti da osuđuje, čovjek ima hrabrosti da kritizira, ali utjeloviti sopstvene kritike, prenijeti na sebe snagu i uvjerenje sopstvene osude, to je čin na koji se malo ko odlučuje. Na kraju, ko može tvrditi da ti tlačitelji i ti potkupljivci nisu nekoć osuđivali ono što su pretvorili u svoje crno tržište, ko može tvrditi da ti isti okorjeli pragmatisti nisu bili zagovornici idealnog svijeta, u kojem će zdravstvo i obrazovanje biti istinski besplatni? Misao s kojom svako ko stupa na odgovoran položaj mora izvršavati svoje dužnosti je jednostavna – negdje to mora stati. Negdje mora okončati devijantna pojava, nekad u povijesti mora postojati čas kada će odlučna noga stati na pijavicu i usmrtiti ju, stati na parazita i okončati mu postojanje. Neka to mjesto, ta tačka u vremenu, bude novi naraštaj koji neće dopustiti da ih bezočni običaji primoravaju na izbor između vlastitog poštenja i vlastitog života ili života vlastitog djeteta.
I kada se ta misao dovoljno ukorijeni, surova tradicija će biti bačena u ropotarnicu, a zamijenit će ju naprednija svijest.
Poštena svijest.