Akademski krugovi, kao i ministar Prosvjete i kulture Srpske, Anton Kasipović, pa i studenti, slažu se, kako je rečeno, da postoji snažan otpor bolonjskim procesima u okviru fakulteta, ali promjena nema. Po riječima Predsjednika Studentskog parlamenta, Bojana Grebenara, akademska zajednica je ta koja indukuje najveće otpore u reformi univerziteta: 
,,Nismo zadovoljni stanjem na univerzitetu. Iako se mnogo toga promijenilo na bolje, bitno je reći da i danas imamo ljude u visokom obrazovanju koji žele da studente isključe iz tijela Univerziteta i fakulteta. Apsurdno je i to što najveće otpore u reformi pružaju u akademskoj zajednici.“
Krucijalni problem i ove, četvrte po redu Konferencije bilo je polemisanje u bijelim rukavicama. Preciznije, i profesori i student ne imenuju krivce za, kako rekoše ,,kočenje procesa”. A, po svemu sudeći, najveći kočničari u provođenju Bolonjskog procesa su i jedni i drugi. Postavlja se otrcano pitanje zašto je to tako?
Domaći profesori samo nominalno usvajaju gotovo sve paragrafe 11 godina stare Bolonjske deklaracije. Da pobrojimo neke od osnovnih, a to su: promovisanje mobilnosti studenata, unifikacija fakultetskih diploma, dodiplomsko i postdiplomsko školovanje, uvođenje ECTS bodovnog sistema i najvažnije-međunarodna interevropska konkurentnost budućih akademskih građana, ali i profesora.
Prema tome, i profesori su na aktivnoj berzi, a jedini parametar u ocjenjivanju je znanje i prenošenje znanja. Kako studenata, tako i profesora.
Može se reći da je, donekle, problem locirao i rektor banjalučkog univerziteta Stanko Stanić:
,, Treba da u svojim glavama prihvatimo da su druga vremena i da je mnogo veći nivo odgovornosti i nastavnika i studenata .”
U neformalnom, obraćanju, Stanić je bio još eksplicitniji istakavši kako još ne postoji aktivna saradnja na relaciji profesor-student.
Ponuđene teme poput: ,,Sistem kvaliteta na visokoškolskim ustanovama” , ,,Uloga studenata u sistemu kvaliteta” , ,,Sistem osiguranja kvaliteta u zakonskim rješenjima” , aktuelne su ako, i jedino ako, je bolonjski proces implementiran, bolje reći ako živi.
A on na banjalučkom Univerzitetu ne živi!
Kasipovićeva trojčica
Indikativna je bila i Kasipovićeva ocjena kvaliteta visokog obrazovanja:
,, Da bi se govorilo o kvalitetu u visokom obrazovanju, mora se procijeniti trenutno stanje i strategija, te donijeti zakon, što smo mi i uradili”,zaključio je ministar i istakao da visoko obrazovanje trenutno zaslužuje ocjenu 3.
Samo nije jasno da li je skala do 5, a prije će biti da je do 10.
Tako imamo šizofrenu akademsku zajednicu u nastajanju, koja ni sama ne zna u kom školskom sistemu se obrazuje, a još manje zna dokle se stiglo sa inplementacijom Bolonje.
Najsvježiji primjer je situacija na filozofskom fakultetu-Odsjek za sociologiju, gdje svršeni studenti treće godine nisu dobili zvanje profesora, iako im to Bolonja garantuje. Naknadno smo kontaktirali ministra Kasipovića, koji je na pitanje šta sa svršenim studentima sociologije u pisanoj formi za naš portal dostavio odgovor:
,,Ministarstvo prosvjete i kulture je obavilo niz razgovora sa rukovodstvom Univerziteta i fakulteta na kojima se javio problem na studijskom programu sociologije u trogodišnjem trajanju, a s ciljem pronalaženja načina za prevazilaženje navedenih problema. Postojeća situacija može se prevazići licenciranjem studijskog programa sociologije u četvorogodišnjem trajanju, kod kojeg su prve tri godine identične postojećem studijskom programu, a čijim završetkom bi studenti stekli neophodne kompeticije i ishode učenja potrebne za zvanje profesora sociologije.”
Očigledno je da Ministarstvo samo nemušto sugeriše kako bi se možda mogao riješiti problem. O vremenu u kojem će biti riješen nema ni govora. Sva ova priča neće pomoći studentima da riješe svoj status. A to moraju sami! Kako znaju i umiju. I to je bit Bolonjskog procesa, bit koja nikad i nije zaživjela na ovim prostorima. Samostalnost u zaključivanju, donošenju odluka i realizovanju istih.
Sama Konferencija je pokazala svu studentsku pasivnost. Pored Ministra, pored predstavnika studenata, pored rektora, sva akademska eminencija Srpske je bila prisutna, ali BEZ studenata. Čast izuzecima, broj mladih ljudi kojih se lično tiče bolonjski proces, simboličan je. Pa čak i prisutni preuzimaju ulogu ,,slušača tema” , pomoćnog osoblja, hostesa i sl. Tu nema govora o Bolonji.
Agencija za razvoj visokog obrazovanja
Načelnik Odjeljenja za visoko obrazovanje pri Ministarstvu, Biljana Vojvodić, ističe da je najvažnije da standardi koje bude ustanovila Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta BiH budu mjerljivi i takvi da mogu dovesti do pravog rangiranja visokoškolskih ustanova.
Postavlja se pitanje ko daje legitimitet Agenciji i koliko će ti i takvi standardi biti transparentni i dostupni? Hoće li se standardi odnositi na institucije kao pravne subjekte, na profesore ili studente ili će pak biti unificirani?
Primjera radi, šta trenutno o bilo kom standardu koji treba da ispuni, a da bi se dobio sertifikat, zna prosječan student?
Sa druge strane Biljana Vojvodić kaže:
“Kroz postupak licenciranja smo jednim dijelom završili tu institucionalnu akreditaciju i smatram da bi bilo jako bitno da se izvrši i akreditacija studijskih programa, jer je studijski program zapravo ključni faktor u nastavnom procesu.”
Ovim se posredno daje pun legitimitet izjednačavanju privatnih sa državnim fakultetima. Ne treba ulaziti u aksiološku vrijednost jednih i drugih, ali primjetno je kako se ova činjenica provukla kroz konferenciju, a da se nije pojavila kao eksplicitna tema rasprava.
Bolonjska misterija
Da se razumijemo, Bolonjski proces je kontradiktoran i na panevropskom nivou. Poznato je da su istaknuti domaći intelektualci poput profesora Zdravka Grebe i Milorada Živanovića govorili o ,,debilizaciji “ fakulteta i studenata koju može donijeti Bolonja. Činjenica je da ECTS bodovi, pod određenim okolnostima mogu da naprave i do 90% propulzivnosti. Ali, isto tako stoji da je SVE na savjesti studenta i da je ocjena zapravo mjerilo njihovog primjenljivog znanja, a ne ukras za roditelje i index.
U dva dana niko nije dotakao srž problema- kako i na koji način na tržištu stvoriti akademsku snagu koja će imatu upotrebljivo, primjenljivo i održivo znanje, ekvivalentno sa tržištem rada.
Postavlja se pitanje, pored neopravdano izostalih studenata, gdje su njihovi budući poslodavci na Konferenciji?
A to smo pitali i ministra Kasipovića, preciznije, zatražili smo da komentariše učešće profesora i studenata. Uz sve pohvale na rad profesora i studenata, koje su bile očekivane, čak je i Kasipović rekao kako ,,jedan dio akademske zajednice nije pokazao dovoljnu zainteresovanost za učešće ne konferenciji.”
Stvarno, čemu Bolonja?
Sasvim jednostavan odgovor može dati Nenad Bakić, vlasnik hrvatskog portala moj –posao. net. Riječ je o čovjeku koji je uspješno sjedinio praktična i teoretska znanja i u upotrebnoj formi ih, kao predavač Vern- veleučilišta, nudi mladim ljudima.
http://www.youtube.com/watch?v=KP5REO4pAWk
Da, na kraju ne bi trebalo ostati bez zaključaka. A pod tačkom 1 -Četvrte konferencije visokog obrazovanja Republike Srpske stoji:
,,Četvrta konferencija visokog obrazovanja, kao i predhodne tri, ukazala je na značajna iskustva i specifične pristupe uspostavljanju sistema kvaliteta i provođenja reformskih procesa na visokoškolskim ustanovama u Srpskoj. U tom smislu neosporna je potreba nastavka daljeg održavanja konferencija na godišnjem nivou, kao i drugih oblika stručne i naučne komunikacije svih aktera u oblasti visokog obrazovanja”
Dakle, osim demagoškog trućanja, dogovoreno je da će poslije Četvrte biti održana i Peta konferencija.
A, kad smo kod broja pet, studenti bi trebali poslije četvrte nastaviti svoje školovanje na petoj godini, odnosno na master studiju. E, pa ni to ne može!
Naime, od ove školske 2010-2011. godine ukida se klasični magistarski studij, a Ministarstvo prosvjete i kulture nije dobilo od strane fakulteta niti jedan novi zahtjev za licenciranje drugog ciklusa. Dakle master je obavezan, ali ga na velikoj većini fakulteta još uvijek nema.
Svaka čast!