Bh klaonica
Prošlost se htjela izgraditi i u ovoj našoj klaonici koju uporno nazivaju ratom od 1992 do 1995. Ubijalo se nemilice, u vojskama i mimo njih, u čizmama i patikama, u već antologijskim JASSA trenirkama ili u vojničkim odorama. Vojske su vodili prometnici, vozači viljuškara, bravari, sitni lopovi, džeparoši, čak i poneki profesionalni vojnik iz bivše JNA. Hm, nešto mislim, super smo prošli kako je moglo biti.
Sreća pa nas zaustaviše na nekih 100 000 mrtvih.
300
Prošlost se stvarala u bitkama kakve su vodili spartanci. 300 ljudi na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom odoljevala je vojsci od pedeset tisuća vojnika, dugo, toliko dugo da je to ušlo u legendu. Svoje veličanstvene smrti su podarili Sparti i Grčkoj, učinili svoj narod velikim i ponosnim. Naravno, izginuli su svi do jednoga, inače ih ne bi ni pamtili. Uzmite u videoteci film, zove se „300“. Sjajan film. I stvaran, vidi se da se to dogodilo. O vremenu, baš kao i ljudima, puno govori čak i ono što se o vremenima i ljudima može izmisliti.
Vođe kakvih više nema
U Boju na Kosovu se stvarala bolja prošlost. Srpski plemići, kralj i vojska, sukobili su se sa stostruko jačim carstvom, na Kosovu polju. I, naravno, izginuli. Pred bitku je izrečena kletva onima koji neće doći da stvaraju bolju srpsku prošlost, proklet im je rod i porod, do devetog koljena i dalje. Mrtvi živima za života nisu oprostili život. Ubili su tada borbeni Serbsi žilavi i očeličeni u brojnim bitkama, višestruko više Turaka nego što su svojih života dali. Šta ih je, dakle, učinilo besmrtnim, ostavilo im mjesta u pjesmama, legendama, kazalištu i filmu? Pa, njihove vođe. Miloš Obilić, Car Lazar, čak i taj nesretni Marko Kraljević što mu Bog ne dade da stigne na Kosovo i pomlati ti tursku žgadiju. Hm, ja mislim da je, prosto – naprosto „ucvikao“, to jest prepao se. Ipak, pjesma ga je oprala. I on je htio, i Šarac je htio, ali eto, Bog nije htio da stigne na Kosovsku bitku. Car Lazar, baš kao i Kralj Leonida, ostali su, međutim, pokoljenjima sinonim za hrabrost i mrtvi svjedoci žive i hrabre prošlosti.
Rat za postidit se
Ratom koji smo imali od 1992 do 1995 nitko se ne bi smio ponositi. Srbi, Hrvati i Bošnjaci (čak i dok su bili Muslimani) nisu pokazali puno od čojstva, junaštva, poštenja, dosljednosti, tolerancije. A pošto je rat bio pogan, prizeman, gadan, svi govore o svojim mrtvima, ne o tuđim. Ne mogu se dičiti brojem ubijenih kao vojska Cara Lazara ili velikog spartanskog Kranja Leonide, ostalo im je da se diče svojim mrtvim i mazohistički uzvikuju njihov broj. Jedni, drugi, treći, svi govore kako su u ratu bili bolji od ostalih. Ja znam da nisu, vidio sam svojim očima. Vidjeli su svi koji su bili gdje i ja i imali oči i stid. Imali su svoje koncentracione logore za druge. Moja dobra prijateljica je kao devetogodišnjakinja provela deset mjeseci u logoru. I ne priča o tome nikom. Čak ni meni kojem svatko svašta ispriča, đavo da ga nosi.
Tko je što dobio
Gledam i ja Tv, slušam i radio, ponekad. Vidim i čujem. Ipak, više vjerujem svom sjećanju nego onom što mi kažu. I vama bih preporučio da više vjerujete svom sjećanju negor radiju i Tv-u. Uglavnom, ono čega se sjećam nije vrijedno ni par stihova koje su napravili nacional – patriotski stihoklepci a kamo li tih 100 tisuća života nas i naših. Nije vrijedilo niti jednog života. Džaba su se vojskovođe iz sigurnih podruma trudile da što više vojnika i civila iz njihovog naroda bude ubijeno, smrtima se ratovi ne dobivaju. Džaba su vojskovođe naroda u svojoj sujeti slale tuđu djecu u smrt i ubijanje, kasnije su pokazali tko su krijući se, što bi rekao besmrtni Njegoš „kano ženetine“. Ni Kralja Leonide ni Cara Lazara u njima nije bilo. Ukoliko nemate svoje sjećanje na rat, možete se poslužiti mojim ili sjećanjem nekoga tko je bio tu a imao je oči i stid. Same oči ne vide puno ako ne znaš gledati. Bliska, ratna prošlost je bitna onima koji su dobili ono za što su se borili, idealistima koji su se snašli idealno i materijalistima koji su se snašli materijalno. Cjelovitu istinu o onom ratu nitko vam od njih neće dati. Oni su tu da se bore za našu blisku prošlost kako bi oni i njihova djeca i unuci imali bolju budućnost.