Genocid
Genocid nema rok trajanja. Ne znam je li to neko rekao prije mene ili sam to ja izmislio, al’ potpuno stojim iza toga. Posebno opasna stvar, po nas žive i po našu djecu, jeste ćutanje o istom. Ne bih se ja tu sada pravio nešto pametan i bistar, al’ kada je za zločin koji se desio u Jadovnu trebalo skoro 70 godina da se dostojanstveno obilježi i da se oda pomen nedužno stradalim žrtvama, onda ni pamet ni bistrina ne mogu mi pomoći prilikom objašnjavanja te situacije. Osjećaj kada stojite na mjestu gdje je oko 30 000 ljudi bačeno u jamu ostavlja vas blago otupljenog. Nije to ni ljutnja, ni mržnja, ni prezir već jedno veliko – ZAŠTO?
Dana 26.06. ukazala mi se prilika da obiđem kompleks ustaških logora Jadovno i Slana koji se nalaze u susjednoj mi Hrvatskoj. Prevoz je bio organizovan i besplatan, pa ipak, i pored toga, nije bilo nešto previše ljudi, uglavnom su to bili starije osobe. Poneki mladić i djevojka. Bi mi čudno, jer je na netu veliki broj osviještenih srboljuba koji kenjaju po forumima, al’ kada su konkretne akcije, ne vole se baš nešto iscimati, osim ako nije neko lokalno horuk glupiranje. Garant je fudbal bio zanimljiviji, nego mjesto stradanja njihovih sunarodnika. Inače, u Jadovnu i Slanoj je u toku 1941. godine na najbrutalniji mogući način ubijeno oko 40.000 ljudi, žena i djece. Jedini razlog za to je bio veoma jednostavan – bili su Srbi.
Dakle, tamo nekad 1054. – te, menadžeri crkve istočnog i zapadnog rimskog carstva skontali su da se ne mogu dogovoriti oko određenih detalja, a vjerovatno je keš bio u pitanju, te nastadoše pravoslavni i katolici. Svi u istog Boga vjeruju, al’ ih malo dijele tehnički detalji. Kakva bizarnost. Krvnici su klali za dom spremni i u ime Krista, dok su žrtve punile jamu, jer su vjerovali u Hrista. Mislim da se sin Božiji masu puta hvatao za glavu i čupao kose, posebno kada je odozgo gledao na odnose Srba i Hrvata. Užas.
Nakon što smo proputovali pristojan dio susjedne nam zemlje, došli smo na odredište. Sve je bilo spremno za komemoraciju. Čekao se Ivo. Odlazim do Šaranove jame da zauzmem mjesto i sačekam sve što ide po redu. Preko puta mene, svečana garda stoji, naoružana, da dočeka Ivu. Kontam se, šta će oni tu, ispred mjesta genocida, i to naoružani? Nisu mi djelovali ni malo prijatno, šta više, neki horor su budili u meni.
Jadovno
Ispred Šaranove jame smo upoznali ženu čija su 33 člana familije tu završila. Rekla nam je da joj se uvijek teško odvojiti od jame i da je u stanju satima da sjedi tu, sa svojim najmilijma. Klanje, malj, vezivanje u parovima i bacanje poluživih ljudi u jame, bilo je ono što su krvnici tada koristili kao omiljene metode. Iz Velebitskih jama i kroz šume tih krajeva, danima su se čuli jauci ljudi koji su zapomagali i kukali sve do konačnog skapavanja.
Misli se roje, osjećaji miješaju, zašto nisam robot, da to sve lakše prihvatim i pojmim. Genocid koji se dešavao u drugom svjetskom ratu, u susjednoj nam zemlji, po svojoj brutalnosti je frapirao čak i Švabe. E sada, svima je jasno, ako je u tom trenu Švabo, sa svojom industrijom smrti, gasnim komorama i sl. bio frapiran djelovanjem ustaških logora – svaki komentar je suvišan.
Ustaše su to radile mnogo krvavije. Činjenica da su imali organizovana takmičenja u klanju, sablaznula bi čak i Tarantina.
Kozmetika il nešto više?
Ivo je došao. Svita oko njega je krenula prema Šaranovoj jami. Oni odurni gardisti su ga pozdravili, te je prišao mjestu i poklonio se žrtvama. Nakon njega, poklonile su se i ostale delegacije.
.
Kažu mnogi da su takvi izleti regionalnih političara kozmetika i radi reda. U redu. Možda i jeste, ali činjenica da to nije često viđen prizor na Balkanu, ako ništa, budi kvoter nade u neko, možda bar malo smislenije sutra.
Pitam se samo što to nisu počeli raditi malo ranije, bar prije nekih 10 godina?
Al’ dobro – bolje ikad nego nikad.
Dodao bih još i ovo – i da jeste kozmetika, nije li ljepše vidjeti nešto dotjerano i kozmetički tretirano, nego zapušteno i podivljalo?
Poslije delagacija koje su postavile vijence i poklonile se, krenuo je parastos žrtvama. Gospodi pomiluj, pjevali su sveštenici. Tamjan je plavičastim dimom pravio zid između njih i jame. Pjevam u sebi riječi milosti Božije, gledam predivnu bukovu šumu i kamenom ozidano mjesto genocida. Jeza i tuga me prožimaju. Knedla u grlu sve je veća, plakao bih.
Nakon parastosa, rabin zagrebački služio je kadiš – molitvu za mrtve. Na kraju je rekao: „ Ko uništi jedan život, kao da je uništio čitavo čovječanstvo. Htio bih da odemo sa ovog mjesta sa mišlju koliko je svjetova ovdje uništeno? “
Poslije održanog parastosa, ljudi su prešli na gornji plato gdje su se održavali govori. Bejah malo gore, al’ se opet sa kolegom Dani(j)elom vratih do jame, da na miru pogledam to zlokobno grotlo. Stojim ispred i ne mislim ništa. Jednostavno, mozak nema šta ni pomisliti ni reći, a jeza je jedino osjećanje koje racio registruje u tom trenu.
Po završetku komemoracije i parastosa krećemo prema Karlobagu. Uz put, kraj nekog zida, Thompsonov plakat, a ispod nasprejan slogan „Za dom spremni“. Njemačka kancelarka rekla je da će samo još njih da prime u EU i kapak za narednih 15 godina. Osta meni slika Thompsona u glavi, a za njom počeše i scene koje vidjeh na Yutubetu i malom ekranu. Sva ta ikonografija, scenografija i poletni mladi ljudi koji viču za Dom spremni, kao uvod u pjesmu Čavoglave, pomiješna sa činjenicama Jadovna i ostalih mjesta ustaške furke. Nije mi jasno kako EU ne postavlja pitanje o najvećem etničkom čišćenju koje se dogodilo u njihovoj potencijalno novoj članici devedesetih godina prošloga vijeka. Dvoaršinska politika svjetskih mudotresa je očito nešto što se jako teško prihvata. Shvatili smo odavno.
Pag
Nikada nisam bio na Pagu i jedino što znam jeste da se sa druge strane ostrva nalazi popularno Zrće, gdje se mladi opuštaju, plešu i omamljuju. S jedne strane grobnice i ostaci logora, a sa druge zabava. Šta’š, takav ti je život…
Po dolasku na Pag bejah u čudu. Ličilo je na Mars. Nigdje vegetacije, goli kamen i ništavilo. Na jednoj stijeni je stajala ploča u znak pomena žrtvama koja je postavljena tek 1975. Tu se takođe održao parastos za žrtve. Nakon toga sam prošetao po toj kamenoj pustinji, gledao ostatke logora i kamenog puta koji vodi nigdje i vrtio slike kako je biti gladan, žedan, bosonog na +40, sa činjenicom da vas mogu ubiti svaki čas ili za koji dan dva. U svakom slučaj, smrt je bila jedina izvjesna stvar. Horor.
Nebo se pomutilo, vjetar je cvilio između kamenica, a kolega Dani(j)el i ja stadosmo u more. Kupanje u masovnoj grobnici jednostavno nije bilo primjereno i pored želje koja je postojala.
Vratili smo se na brodicu. Ljubazni domaćini su nas poslužili travaricom, vinom i smokvama. Put prođe u razgovoru sa prisutnim i zanimljivim svijetom.
Povratak mi se nekako odužio u odnosu na dolazak. Kad smo prešli u BiH, mrak je već uveliko bio oko nas, a kiša se cijedila niz autobuska stakla. Misli su se ponovo vratile, al’ ovaj put sa jačim slikama i konkretnim pitanjima. U jedno sam bio siguran sto posto – osjećaj mržnje se u meni nije pojavio ni jedan jedini trenutak. Mržnja je kontraproduktivna za bilo kakve smislene i civilizovane djelatnosti.
U glavi su mi bile rabinove riječi: „ Ko uništi jedan život, kao da je uništio čitavo čovječanstvo. Htio bih da odemo sa ovog mjesta sa mišlju koliko je svjetova ovdje uništeno.“ Koliko je samo svijetova uništeno na Balkanu samo zato jer smo malo različiti, jer nam se Bogovi drugačije zovu i jer ih slavimo na drugačiji način.. O Bože, Alahu i Jahvo.
Rezime
Šta nakon ovog što sam vidio, čuo i osjetio?I Očito da KULTURA SJEĆANJA u mom narodu nije na zavidnom nivou. Ni komšije se nešto ne mogu podičiti da su bili pretjerano ažurni u tome, jer niko se svojih grijeha ne voli sjećati. Zašto je trebalo 69 godina da se Jadovno obilježi dostojanstveno?
Nema potrebe da se nagađa i razglaba.
Potrebno je djelovati!
Potrebo je mjesta genocida obilježiti i urediti!
Potrebno je mlade ljude redovno dovoditi tu i pričati im objektivno šta se događalo u Jadovnu, na Pagu i po ostalim Balkanskim stovarištima smrti.
Sve to treba raditi ne zato da bi mrzili druge ili prezirali svoje, već iz praktičnih razloga – da shvatimo da tako krvoločne i umobolne stvari ne treba da se rade nikome, nikada i ni po kojoj osnovi. Potrebno je napraviti ozbiljne institucije koje bi se ažurnije bavile KULTUROM SJEĆANJA.
Ne protokolarno i diplomatski, već iskreno i iz srca.
Istina ne smije da se krije.
Istina ne smije da se mijenja.
Istina mora ostati nevina.
Istina ne može na himenoplastiku.
Istina je potrebna svima.
Da je bilo više istine, sigurno bi drugačiji bio ishod devedesetih.
Pored istine, i poštovanje nam treba poput vazduha.
KULTURA SJEĆANJA je nešto što se mora početi njegovati, koliko već sutra, jer to je veoma važno za normalizaciju odnosa, iskreno pomirenje, kao i za sprečavanja da se takve stvari događaju u budućnosti.
Opet ću reći – istina, razgovori i opet istina su jedini lijek za naše podneblje. Narodi koji to ne čine imaju jedinicu iz istorije i često idu na popravni, profesore iz EU zaboli da li je lekcija naučena. Oni su tu da zarade platu i vuku za uši, a ponekad i da nas malo jebu, jer im se može. Ipak su to profesori neokolonijalnih sila.
P.S.
Činjenice
*Ustaška NDH vlast je bila toliko napredna i maštovita u genocidu nad Srbima, da su čak prije Švaba i Aušvica formirali logore po NDH, predviđene za masovna ubijanja Srba, Jevreja, Roma i ponekog Hrvata, antifašistu ili onog koji se jednostavno nije slagao sa tim metodama rodne mu zemlje.
*Logor „ Jadovno “ nalazio se 22 Km sjeverozapadno od Gospića, na Velebitu, duboko u šumi, pod vedrim nebom. Mjesto za genocid je bilo idealno zbog prirode terena, jer na relativno malom prostoru se nalazi veliki broj kraških grotla, špilja i bezdanih jama. Klanje, malj, vezivanje u parovim i bacanje poluživih ljudi u jame, bilo je ono što su krvnici tada koristili kao omiljene metode.
*Od 11.04. – 21.08. 1941. godine (samo 132 dana) dovedeno je 42 246 ljudi, a ubijeno njih 40 123 je bio vrhunac računice smrti. Onih preostalih 2 132 nesretnika, bili su ujedno i prvi stanovnici logora Jastrebsko kraj Zagreba i čuvenog logora Jasenovac.
Razlog prestanka rada logora Jadovno bio je tehniče prirode, jer su se krvoloci sabrali i skontali da je ljude lakše skupljati u pristupačnijem mjestu (infrastruktura, željeznica) kao što je bio Jasenovac.
*Logor na Pagu je radio od 25.6. – 21.08. 1941. godine, a podaci su zasnovani na procjenama očevidaca, mještana otoka Paga, te dokumentima italijanske prvenijencije i izjavama većeg broja samih izvršilaca bolesnih zločina.
Mnogi su svoju bizarnu sudbinu našli na dnu plavog Jadrana, rasporenih trbuha i sa kamenom oko vrata, da ne bi kojim slučajem mogli da isplutaju. Pretpostavlja se da je na takav način ubijeno oko 8000 žena, djece, staraca i zdravog i radno sposobnog stanovništva.
*Ploča na Pagu je uništena samo dva dana nakon što je postavljena.
Link na kome se može naći više informacija: