Kad kažem mi, govorim o mom indijanskom narodu, o preostalim nepokorenim pripadnicima plemena Čirokeza. Prema predanju koje kruži sve od suhih predjela Kamenzemlje do plodnih ravnica Savsavesavata, pleme je naziv dobilo prema hrabrosti i osmijesima koje su iskazivali i kad su ih mučile (i muče) najstrašnije stomačne tegobe. U tome nam nema ravnih.
No, da nastavim pripovijest dalje jer vremena što nam je preostalo je sve manje. Pripovijedam vam dok noćas logorujemo ispod zvjezdanog neba na planini čiji se obronci spuštaju tik do grada u kojemu stoluje taj šerif. Sutra nam je već poći dalje, u potragu za slobodnim teritorijama jer nam je poslednji dom oduzet netom dva dana ranije najnovijim proglasom nekadašnjih čuvara krava, njegovih kauboja. Sad oni tamo grade svoje kuće, saloone i, naravno, novi šerifov dom. Šerifu nikad dosta novih domova. Kažu nam da on ima u planu da preko naše zemlje gradi i željeznicu koja će, eto, prema glasu njegovih ulizica, donijeti dobrobit i sjaj ovom kraju. Ali, kakve crne čelične pruge će nahraniti moj narod koji sve više gladuje od dana njegova dolaska ovamo? Nas nisu ni pitali imamo li gdje, šta ostavljamo, šta smo gradili i ko smo mi, ko su nam duhovi predaka i šta oni znače za opstanak mog naroda. Mogli smo da biramo ili da postanemo njihove sluge, ostanemo i životarimo na isječenoj zemlji ili da zadržimo u sjećanju duhove predaka i idemo dalje slijedeći snove koje nam šalje Manitou. Odabrali smo da idemo, jer sad, i u ovim teškim trenucima kad su nam se najstrašniji oblaci nadvili nad glavom, kad nemamo snage za odbranu od grabeži horde pljačkaša novog šerifa, želimo ostati svoji, želimo sačuvati vrijednosti dobrote, slobode i pravde kojima su nas predaci učili.
Ali ja vam još nisam rekla kakva sam ja ustvari, osim što sam navela da me moji saplemenici zovu Mali Prgavi Vjetar. Ime sam dobila prema svojoj naravi koja se jednom nezgodno ispoljila kad su nam u posjetu došli misionari novog šerifa. Pristigli su oni u svojim sjajnim, novim skutama, jašući ponajbolje pastuhe koje je naša prerija odgajala. I njih su nam oduzeli, pokrali. I kad su dojahali u plemenski krug, gordo su nam naredili da se svi okupimo, da poslušamo njihov proglas i propovijed, od najstarije glave u plemenu do moje bebe koju sam taj dan držala u rukama dok je sunce nemilosrdno pržilo zemlju. Kao da smo samo njih čekali. I onda su nas posmatrali poput jadnih divljaka koji o životu, Univerzumu i zakonu postojanja ništa ne znaju.
Nekima su podarili sitne, kričavo sjajne tričarije od kamenja kako bi ih lakše pridobili za svoju vjeru i službu novome šerifu. A i ti što su primili te niske darove, ti su postali prodane duše našega plemena i danas nisu ništa drugo do polupijani ili pijani ološ u novoustoličenom gradu novoga šerifa. Nisu ništa drugo nego sitne sluge njegovoj gramzivosti…kojoj nema premca sve od vremena kad su prvi blijedoliki stupili nogom na tlo naših predaka.
Slušala sam ih tad dok je dijete već tužno ječalo na mojim grudima, gladno i pregrijano. Kao da su misionari marili za bol mog djeteta. U meni se tad nakupilo gađenje, bijes i odbojnost naspram njihove pripovijedi o dobrobiti prelaska u vjeru novoga šerifa. Šta su to oni nama nudili izuzev kumira tog njihovog novog boga kojemu su vrijednosti sve koje nama nisu? Šta su nam nudili nego li da postanemo bijedno bezimeno roblje njihovoj pohlepi? Njihov bog voli gramzivost, tu prokletu pohlepu za bogatstvom, njemu ne smeta patnja mog naroda, niti ima sluha za molitve srca. Slušala sam ih, slušala, slušala a u ušima mi je ječalo, huka bijesa postajala je sve snažnija…Moj bijes bio je nemoćan spram njihove sile, ali ko ste vi da to činite mom djetetu i meni? Kako su se oni unosili u propovijed, tako sam i ja već gledala oko sebe ne bih li se nekako iskrala. Nisam mogla podnijeti zvuk njihovih glasova.
Ubrzo sam uspjela, šmugnula sam između saplemenika poput tvora do svog vigvama. Ja svoj vigvam ne dijelim ni sa kim, jer kako niko ne zna ime oca mog djeteta tako sam postala nepoželjna udavača svakom slobodnom ratniku u plemenu. Elem, iza vigvama bijaše bašta koju sam sa ljubavlju njegovala i sjetih se, u jednom kutku, dve preostale trule tikve. Smjestih dijete pod šator, umirih ga i trkom zgrabih tikve u ruke te se potajice vratih među saplemenike i misionare. Nije bilo bitno što mi se nesnosan smrad uvukao u nosnice, što mi se zelenkasta tečnost prosula prstima, tek kad se smjestih bacih ih svom snagom na sjajne nove skute misionara. U jednom momentu zavlada tišina, a potom se proli smijeh našeg plemena. Vidjeh gizdave propovjednike kako rukama brišu sluzave tragove sa skuta i kako im se crvenilo nakuplja u obrazima. Pitali su ko je to učinio, ali iz plemena niko ne htjede da me oda. Bili su ljuti jer se neko sitan, bijedan, nebitan usudio njima usprotiviti! Kratko su vijećali šta im je činiti a onda se pokupiše i odjahaše. Nisu nam ostali dužni novih prijetnji.
Eto, tako sam nakon tog dana dobila svoje ime. Moj narod mi nije zamjerio to što sam učinila jer su znali, predosjećali da je slobodnih dana na našoj zemlji sve manje. Zora se već polako primiče obroncima planina i na nama je da krenemo dalje, na put prema slobodi. Ali, ne rekoh vam ni ime novoga šerifa. Na našim teritorijama zovu ga Mali Mile. No, daleko je on od malog. Naprotiv! Naprasit je i debeo, o njegovoj gramzivosti već sam vam sve rekla, a ljudi koji još razmišljaju i vide dalje od svog nosa više se boje ugledati sjaj njegove zvijezde, nego revolvere pljačkaša na cestama blijedolikih. Kakva li je to pravda kad samo utjeruje strah u kosti? Elem, njegovo ime. Dale su mu ga kurve iz saloona novog grada blijedolikih, jer šerif kao šerif ima i neke druge potrebe osim grabeži i utjerivanja straha među Indijance i svoje sugrađane. Čak se i do nas pronijela vijest da su se poslije njegova prva posjeta kurvama u javnoj kući Dodowillea ove toliko smijale njegovu privjesku među nogama da se to prenijelo među ljude brže nego li galop najjačeg pastuha u preriji. I tako je od tog dana šerif Mile postao šerif Mali Mile.
Ja vam pričam, a sunce već obasjava obronke planina. Noć je prošla u razgovoru saplemenika, jer razgovor hrabri i kad najhrabriji posustanu. Mi ne želimo odustati od naše potrebe za slobodom, ne želimo mu predati i ono malo što je nam je preostalo. Ne znamo šta nas na našem putu čeka, ni koliko će potraga biti bolna i riskantna. Donijeli smo odluku da se borimo.