Kao što je to slučaj sa svakom nedovoljno razvijenom kapitalističkom zemljom, i Bosna i Hercegovina je postala privatizacijski raj za kriminalce i sumnjive investitore. Sve je veći jaz između bogatih i siromašnih, pa polako postajemo vrlo slični državama koje ovaj val vjerovatno nikad neće popustiti. Jedna od takvih je recimo Indija. Upravo tamo ljudi, ili umiru od gladi, ili imaju milijarde, srednje klase skoro i da nema, a jednog indijskog bogataša ćemo kasnije spomenuti. Ono što se kod nas nekad zvalo srednjom klasom, danas postaje sirotinja i živi na ivici dostojanstva. Rijetke su firme koje rade dobro, a pogotovo su rijetke one koje svoje radnike plaćaju dovoljno za njihov rad. O dnevnicama izvan grada, službenim putovanjima, regresima i ostalim beneficijama mogu maštati jedino državni službenici. Neke kompanije čak ni topli obrok ne daju na vrijeme, dok ga neke nemaju nikako u svojim finansijskim planovima.
Ovom prilikom, pobrojaćemo nekoliko bosanskohercegovačkih kompanija, koje su upropaštene do savršenstva. To se desilo, uglavnom, voljom njihovih šefova koji su bili u dosluhu s potencijalnim «investitorom» koji će kasnije kupiti firmu za smiješno mali novac i početi raditi iz velikog minusa. Kada su nam stranci donijeli demokratiju, nisu računali na to da će, u periodu između prelaska iz javnog u privatni sektor, neko toliko pokrasti kompaniju, da joj nijedan investitor ne može više pomoći. Kad tome još i dodamo da je investitor došao u Bosnu da bi oprao velike količine novca, onda imamo zagarantovanu propast, koja je usmjerena ka radnicima i njihovim pravima.
Najprije smo pokucali u prijeratni «Magros», koji je do nedavno nosio naziv T. P. «Robne kuće», dok se nije sasvim ugasio. Prisustvovali smo njihovom sastanku, održanom na Ilidži pokraj Sarajeva, kojem je bio cilj zaustavljanje prodaje posljednje imovine ove propale kompanije. Da podsjetimo, «Magros» je prije rata posjedovao dvije ogromne zgrade na Ilidži, jednu u centru grada, jednu u sarajevskom naselju Dolac Malta, dok je još tri objekta u centru unajmljivao od opština. Nakon što je poslije rata firma, kako – tako, stala na noge i ponovo počela prodavati odjeću, obuću, dječije igračke i ostale stvari kojim su se bavili, počela je pljačka unutar samog «Magrosa». Po riječima grupe već penzionisanih ili radnika na čekanju, šefovi unutar svake poslovnice su u dogovoru počeli prodavati svoju robu, ne plaćajući dobavljačima za robu koja se već nalazila u prodaji. Dobavljači bi nakon toga odlazili, a od jedne sjajne kompanije je napravljena pijaca. Isti ti šefovi su imali interni dogovor da pokušaju potpuno obezvrijediti firmu i otkupe je za mizeran novac. Po nesreći radnika, uspjeli su unakaziti kompaniju, ali firmu nikad niko nije otkupio. Pojavljivali su se razni mešetari iz svih dijelova svijeta, a navodno je najzainteresovaniji bio neki Kinez, koji je na kraju i kupio jednu od robnih kuća na Ilidži. Čak je «Magros» nekoliko puta zvanično i prodat, ali bi se privatizacija obustavljala, nakon što nijedan investitor nije uspio izmiriti obaveze prema državi i radnicima. Onda je «Magros» otišao u stečaj, rasprodata je imovina i od tih novaca, nakon ravno deset godina, radnicima je isplaćen dio plata i uvezan je radni staž. Danas svaki radnik ima potraživanja između 10 i 25 hiljada maraka, bez zateznih kamata. Svi investitori su odavno napustili zemlju, a nijedan od radnika koji su se pojavili na ilidžanskom sastanku, nikad nije saznao ime nijednog od njih. Sada im opština «Ilidža» pokušava otkupiti za veoma nisku cijenu jedinu preostalu zgradu, a u tome ih podržavaju i lokalne vlasti, istovremeno im nudeći mizernih 40.000 KM (?!).
Nekad Srbija, danas Hungaria
Zadržaćemo se i dalje u ovom sarajevskom naselju. Poznati lanac hotela na Ilidži, prijeratnih naziva «Bosna», «Hercegovina», «Crna Gora» i «Srbija», prodat je privredniku Aliji Budnji za dva miliona maraka. Tada se Budnjo jedini javio na natječaj i, očekivano, pobijedio. Danas hoteli izgledaju prekrasno, a samo je još jedan ostao na čekanju za renoviranje. Jedini problem je što se Budnju čekalo nekoliko godina da uplati novac, pa ga je uplatio tek nakon što ga je stekao zahvaljujući radu hotela. Spomenućemo još i da je kompleks, u onako ruševnom stanju, vrijedio barem dvadeset miliona maraka, po nezavisnim procjenama različitih revizorskih kuća.
Najbogatiji investitor koji je uložio svoj novac u BiH je Lakshmi Mittal. On je kupio «Željezaru Zenica» za 1 KM, koja se čekala nakon toga dvije godine na uplatu. Radnicima je dao najniže moguće naknade za rad, od otprilike dvije do tri marke po satu, u zavisnosti od polja rada. Ako se izuzme ova početna privatizacijska marka, onda je u ovoj privatizaciji sve bilo manje – više legalno, ali se postavlja pitanje da li je bilo boljih rješenja. Političari koji su prodali željezaru kažu da je to bilo jedino rješenje, jer niko nije želio kupiti propalu ogromnu firmu, a opozicija tvrdi suprotno. Ono što ostaje dvolična realnost je činjenica da ljudi rade. Ali kako rade, to je već drugi par rukava. Subota je kod Mittala radni dan, tako da jedan fizički radnik zaradi maksimalno 400 KM mjesečno, dok su uslovi rada ispod svakog mogućeg minimuma, zahvaljujući nepostojanju zakonskih regulativa o tome. Građani koji žive oko željezare se truju svakim danom, jer ona ispušta nevjerovatne količine dima i raznih plinova od kojih radnici često dobijaju najgore moguće bolesti. Povodom toga je tadašnji premijer Federacije BiH, za jednu TV emisiju izjavio, «Tako je u Zenici uvijek bilo, nikad zrak ovdje nije bio čist».
Samo 200 Kineza obitava u BiH
Kinezi su preplavili rubne dijelove Sarajeva. Otvorili su desetine, čak i stotine prodavnica sa svojim, uglavnom nekvalitetnim proizvodima. Po službenim podacima, trenutno ih se u Bosni i Hercegovini nalazi tačno 200, a posjeduju 202 firme (iako ćete ih sresti više od 200 ako posjetite kinesku četvrt u Buća Potoku, u Sarajevu). Nikad nijedan nije umro, niti je zabilježeno da je neki sahranjen. Mnogi su već dobili državljanstvo. Iako se nijedan službeni dokument po zakonu ne može dobiti ako imate nekakve dugove prema državi, svi Kinezi koji su dobili bh. pasoše, uredno posjeduju sve dokumente, a u isto vrijeme se vode procesi na sudovima zbog utaje poreza nekolicine njih. U pokušaju da se sa njima razgovara, bili smo istjerani iz prodavnice, čak nam je jedan zvao i policiju. Nakon toga smo razgovarali s drugim Kinezima, bez da smo rekli da smo novinari, ali ništa specifično nismo uspjeli saznati, jer su se na te teme pravili da ne razumiju naš jezik, iako to ne može biti istina, jer razgovaraju sasvim normalno o drugim stvarima.
Ponekad su i gradske vlasti kumovi bezuspješnim privatizacijama i sumnjivim investicijama. Opština Stari Grad, konkretno, nekoliko puta je pompezno najavljivala ogromna ulaganja u infrastrukturu, ali od toga obično nije bilo ništa. Jedan od novijih primjera govori o investiranju u nekadašnju kasarnu «Jajce», koja već od 1995. godine stoji polusrušena na obroncima jedne od turistički najprimamljivijih opština u BiH. Prije otprilike pola godine, načelnik je najavljivao kako će kasarna biti pretvorena u hotelski kompleks do početka ljeta i kako će «arapski investitor uložiti nekoliko miliona maraka». Kako se to nije desilo, pitali smo ga zašto je obmanjivao narod, najavljujući kapitalne turističke projekte i ulaganja na svim nivoima, ali smo bili uskraćeni za konkretan odgovor. Umjesto toga, pismeno smo dobili konstataciju kako «i pored svih dušebrižnika, Opština Stari Grad nastavlja sa projektima poboljšanja infrastrukture i turizma, te se kao vodeća lokacija u Bosni i Hercegovini uspješno predstavlja na domaćim i međunarodnim skupovima». Koliko je od toga istina, mogu procijeniti i sami građani Sarajeva, pogotovo oni koji žive u blizini kasarne, ili pak, na granici opština Stari Grad i Centar. Dok se u Centru dosljedno provodi zakon o zabrani prosjačenja, u Starom Gradu je to sasvim normalna djelatnost. Dok je u glavnoj sarajevskoj šetnici, Ferhadiji, tj. njenom dijelu koji pripada Centru, zabranjen šverc, dio koji pripada Starom Gradu je pretvoren u pijacu. U Starom Gradu se nalaze i potpuno išarani spomenici, ulupane ploče na šetalištima, nelegalne ljetne bašte i drugi objekti koji bodu oči prolaznicima, dok u Centru to nije slučaj. Od svega najavljivanog, načelnik Ibrahim Hadžibajrić je uspio jedino uložiti novac u blindirana vrata svog kabineta, tako da je fizički nemoguće do njega doći, pa i na novinarska pitanja odgovara pismeno (?!) i nemoguće mu je postaviti kontrapitanje na izrečenu laž. A tih laži će, sasvim sigurno u izbornoj, 2010. godini, biti još. Jedan od takođe najavljivanih projekata pred izbore, bila je i gradska žičara, koja je nekad vodila na Trebević, poznatu sarajevsku planinu i izletište. Danas žičaru niko i ne spominje, a kako izgleda posljednja stanica žičare, možete vidjeti na slici.
Tri miliona za uzgoj jabuke privredniku od 19 godina
Jedni od najsumnjivijih investitora u Bosni i Hercegovini su sigurno novopečeni gospodarstvenici raznih kovova, odnosno oni koje su razvojne banke njihovih entiteta «simbolično» darovale, ponekad bespovratnim, kreditima. Jedan od njih je sa nepunih 19 godina dobio tri miliona maraka za uzgoj jabuke, a mnogi su dobijali kredite za izgradnju neproduktivnih poslovnih, pa čak i rezidencijalnih objekata u centru grada, kao npr. za izgradnju Rijaseta Islamske zajednice BiH. Takvi objekti, osim kratkoročnog efekta zapošljavanja radnika dok se projekat ne izgradi, ne donose radna mjesta, niti novu proizvoDnju, a ne predstavljaju uopšte ni polugu novog razvoja. Nekoliko ih ima u krugu Marijin Dvor – Koševsko Brdo – Pofalići, a u razgovoru sa Lukom Kasitzom, američkim arhitektom na privremenom radu u Sarajevu, saznali smo kako nijedna ozbiljna država ne bi dozvolila gradnju nekoliko ogromnih tržnih i poslovnih centara, kakvi se ovih godina grade upravo na tim lokacijama u Sarajevu. Kasitz kaže kako je jednostavno nemoguće da gradske saobraćajnice ikako funkcionišu, nakon što ovi centri prorade punom parom, a dodaje i to da vodovodni sistem u ovom dijelu grada nema uopšte kapaciteta da snabdijeva sve ove zgradurine i one koji će u njima obitavati. Usto još postoji problem parkinga, za koji realno nema mjesta, pa se upravo oko jedne od novoizgrađenih zgrada mogu na prste nabrojati slobodna parking mjesta. Nije mnogo bolje ni nedaleko od tog mjesta, gdje je sagrađen najnoviji tržni centar, nazvan «Importanne». Kada još počnu sa radom «Alta» centar i nova, zasad petospratna zgrada prema dnu, Kasitz očekuje saobraćajni kolaps i gužve koje bi mogle trajati i satima. Takođe je rekao kako ne smije ni pomisliti šta će se desiti ako dođe do začepljenja kanalizacije, što je sasvim realna opcija. O porijeklu i opravdanosti ovih ulaganja ćemo drugom prilikom, a dosta toga je već i rečeno u medijima posljednjih godina.
Oživljavanje male privrede bilo je zamišljeno kroz projekat QIF, koji je finansirala krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, Evropska komisija. Ovdje su nuđena bespovratna sredstva za najbolje poslovne planove, uz minimalno učešće od 20%, u iznosima od 5 do 99 hiljada maraka. Nakon završetka projekta, otkriveno je kako je više od 50% firmi nestalo, a takođe oko pola njih je prijavljeno na adrese bez broja (npr. Trg žrtava fašizma BB), tako da im je nemoguće bilo ući u trag. Takve firme su prijavljivale uglavnom razne grupe ljudi, a nakon što bi dobijali novac, niko iz Evropske komisije nije nadzirao projekat, pa su ljudi taj novac dijelili i nestajali zajedno s njim. Nije postojala ni krivična odgovornost za eventualnu propast firme, a učešće od 20% je u nekim slučajevima bilo i posuđivano, pa vraćano, odnosno nikad nije ni postojalo. Tako se nameće zaključak da smo i mi, pored silnih stranih prevaranata, jednako loši kada je ulaganje u posao u pitanju. Vjerovatno ni u jednoj državi na svijetu nije zabilježeno ovoliko privatizacijske pljačke i pranja novaca, a tu svakako treba spomenuti i «međunarodnu pomoć», čiji je novac u iznosu od barem 80% vraćen nazad, u vidu plata raznih dužnosnika OHR-a, OSCE-a i inih organizacija koje se bave politikom i razvojem.
Lošoj privatizaciji je jedino rješenje – smrt radnika
Za kraj ove priče kontaktirali smo Igora Gavrana, projekt menadžera Sektora za makroekonomski sistem Vanjskotrgovinske komore BiH. Upitali smo ga ima li šanse da se neuspješne privatizacije revidiraju i da se firme ponovo vrate u normalno stanje, a dobili smo očekivan odgovor, gdje Gavran kaže kako «pravno gledano, nije kasno za poništenje mnogih neuspješnih privatizacija, pogotovo za njihovu reviziju i naknadno utvrđivanje propusta, odgovornosti, nanesene štete i kompaniji i zaposlenicima, itd., ali u većini slucajeva je vrlo nerealno očekivati od toga bilo kakvu praktičnu korist.» Gavran navodi i primjere cijelih gradova ili regija koji su planski uništavani, kao što je u npr. u pitanju Vareš, gdje je njihova željezara sa kompletnom opremom prodata kao staro željezo, ili istočni dio RS-a, gdje više ne postoji nikakva šansa za održivost, uslijed loših privatizacija. «Ukratko, da postoji dobra volja da se zakonski “obračuna” s krivcima za ovakvu ekonomsku tragediju prouzrokovanu nesupješnim privatizacijama u BiH, određeni bi se broj radnika mogao djelomično ili potpuno obeštetiti, ali nikada im se ne može nadoknaditi propušteno vrijeme, narušeno zdravlje, višegodišnja nezaposlenost, i sve ostale posljedice na njih i njihove porodice. Za veliki broj njih odavno je već kasno. Ono što je i bitnije od ovoga i što jedino omogućava održiv opstanak tih radnika jeste spašavanje i revitaliziranje samih pogrešno privatiziranih preduzeća, a za ovo je u većini sluačajeva apsolutno prekasno, i ne postoje ni teoretske šanse da se bilo šta vrati na ranije stanje – čak je mnogo racionalnije pokrenuti potpuno nove projekte i nove kompanije nego pokušavati spasiti i fizički nepostojeće bivše kompanije, nepovratno uništene takvom privatizacijom», riječi su ovog stručnjaka. Naredno naše pitanje ticalo se nerazumnih kredita razvojnih banaka oba entiteta za investitore koji ne omogućavaju konstantan razvoj, nego samo privremenu korist njima samima i zaposlenima na kratkoročnim projektima. Gavran kaže kako «ni obim ni struktura kreditnih plasmana entitetskih razvojnih banaka nisu usklađeni s potrebama privrede i ne osiguravaju ispunjenje njihove osnovne zadaće, a to je podrška održivom ekonomskom razvoju. Iako su, naravno, određena sredstva uspješno plasirana ozbiljnim proizvodnim kompanijama, poljoprivredi i drugim korisnicima koji su ih utrošili na produktivan način, te time istinski doprinijeli ekonomskom razvoju, prevelik dio je plasiran u neproizvodne aktivnosti, pa čak i stambeno kreditiranje – u RS masovno i od koristi isključivo za «podgrijavanje» ionako previsokih cijena nekretnina, a u FBiH čak i za sramno «beneficirane» kredite zaposlenima. Sam povrat novca i profitabilnost ovih banaka, barem za sada, uglavnom su na korektnom nivou, ali smisao postojanja ovih institucija nije komercijalno bankarstvo, profitabilnost ili prosti obrt novca, već konkretna podrška razvoju i konkurisanje, te kreiranje konkurentskog pritiska na nepovoljne uslove kreditiranja komercijalnih banaka, kako bi se oni koji imaju razvojni potencijal, a ne mogu zadovoljiti ove destimulativne kriterije komercijalnih banaka, uspjeli razvijati i finansirati svoje poslovanje tako da generišu otvaranje novih radnih mjesta, povećanje proizvodnje i izvoza.»
Ostaje zaključak da obespravljeni radnici imaju još samo šansu da dostojanstveno umru, ili ni to, jer neće imati novaca za ukop, koji košta više hiljada maraka, dok za potencijalne nove privrednike ima mjesta pod određenim uslovima. Prvi uslov bi bio da entitetske razvojne banke usmjere svoje kredite na prave razvojne investicije, a drugi da im trenutni, nerazvojni sektor koji je dobio sredstva, zaista vrati već date kredite, kako bi te institucije imale i dalje novaca za finansiranje privrede. Do nekih boljih vremena teoretski još ima šanse, barem za nove generacije, a na nama je da se za to izborimo, svojim glasovima ili podobnošću, jer treće opcije teško da ima.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-balkan.net