Recenzija filma “Ponosni na Srpsku”
Autor: Pero Simić
Žanr: Naučno-fantastična tragikomedija
Trajanje: subjektivni doživljaj beskonačnog, objektivnih 57 min.
Glavni glumac: Milorad Dodik
Sporedne muške uloge: Boris Tadić, Vladika Grigorije
Sporedne plebs uloge: žena ekonomistica, radnik, zemljoradnik u sakou, naaki analitičar…
Mjesto radnje: Mordor, snimljen iz vazduha, sa zemlje i iz imaginacije dizajnera, Dvije cjevčuge u Klašnicama- helikopterski snimak, Rafinerija ,,Brod“-helikopterski snimak, Auto-put Banjaluka – Doboj-jeftini 3d max
Sinoć je u 21 i 15h na Javnoj RTRS kući, emitovan film ,,Ponosni na Srpsku“, autora Pere Simića
Ovo nevjerovatno šarmantno ostvarenje provodi nas kroz zemlju dembeliju autosugestivnim monolozima naratora, Mile lično. Gospodin Dodik, snimljen kamerom iz ruke, koja bi valjda trebala sugerisati neku napetost, objašnjava onoj grupici jadnika, koji to još nisu znali i koji kako on kaže, nemaju mozga, kako je došlo do procvata Srpske.
Zanimljivo je i obraćanje ljudstvu Obora naizmjenično u prvom licu jednine i množine.
Kad su u pitanju grandiozni poduhvati tipa bušenja tunela po Lijevče polju i nemušto jadna 3D animacija autoputa Banjaluka-Doboj, Dodik se izjašnjava u stilu Lujeva, dakle sa ,,mi“.
Sa druge strane, kada na sebe preuzima ulogu borca za Srpsku stvar, od neistorijskog ,,možda“ Lajčaku, pa do isplate subvencija poljoprivrednicima, upotrebljava prvo lice jednine.
Film je tematski podijeljen u jednu cjelinu, koja se može imenovati -kad, kako i zašto je od prodaje Telekoma, Srpska postala najprosperitetniji dio Evrope?
Ne treba zanemariti ni fantastične efekte kojima obiluje vizuelni dio filma. Tako po ekranu šaraju raznorazni brojevi i krivulje, koji bi trebali sugerisati neki vid socijalnog uspjeha. Dakako da su tu pojedinci koji iz svojih rakursa potkrepljuju ovu naratorovu storiju. Doduše, malo je sumnjiva lokacija ovih snimaka, pošto pozadina ne otkriva odakle potiču domesticussi.
Monotoniju poštenih građana razbija pojava Borisa -Kluni Tadića, koji je, eto, rekao kako je Mile bio najbolji za vrijeme rata, ali ni sad nije loš…valjda.
Ponovo ide kontrapunkt i ozbiljni kontrabas u pozadini. Oluja na vidiku. Ali, svakom gledaocu na rubu ekstaze Dodik, ponovo mirnim tonom, objašnjava da je to sve film i da ne treba da se brinu. Ko god je na pravom putu dobiće dio kolača od prodaje Telekoma, a ruka zakona je, po riječima velikog vođe, pravična kad i ako treba. Ništa ne brinite, puška je zakočena!
Ipak, ima tu i nekih intimnosti koje predstavljaju Velikog Vođu kao živo biće. Naprvo, u jednom momentu potpune opuštenosti, rekao je kako je i on isti kao svi mi i da griješi. Doduše, sve i da hoćemo znati kad griješi, spriječeni smo, jerbo se Lemi u svom monologu nije mogao sjetiti takvog li čega.
Nadalje, saznali smo da Vođa ne voli isparane farmerke i bicikliste. Objasnio je to realnom i u Oboru jasnom činjenicom kako je oduvijek imao love u životu i nije mu padalo na pamet nikada, ali nikada, da se kao klošarčina i neki kreten vozika biciklom u pocijepanim farmerkama.
Žao mi je biciklisti, donji ste!
Tako je to uvijek sa velikim vođama, imaju svoje slabosti, ali imaju i stvari koje ne podnose.
Priznao je Dodik i kako čovjek ne može nešto raditi ako to zaista ne voli. A on, kako kaže, politiku obožava. Preko svake mjere. U jednom trenutku je čak i rekao kako bi, da se ne bavi politikom, eto, bavio se biznisom i bio bi ko zna u kakvoj situaciji.
Ni hladnoća digitalne kamere nije mogla skriti istinitost te rečenice! Odmah potom, Vođa je poentirao kako to u stvari znači da bi bio jako uspješan u svom poslu.
U stilu moderne kinematografije i virtuelnog svijeta, izjavio je kako su svi kojima je Bosna na srcu obični ljubitelji virtuelnog kulta. ,,Mi znamo da nam je Srpska sve, a oni neka vide šta će sa Bosnom“ , dodao je. Ponovo to bodljikavo ,,mi“. I ponovo to Dodikovo prvo lice množine. Poput šiparice koja svijetu objavljuje svoju prvu ljubav na Fejsu. A, prva i vjerovatno jedina Vođina ljubav je zgrada Vlade-Mordor, njegov legat Srblju za vječnost! Njegovo dijete u čiju pretilost i gabarite niko ne smije da dira. Kako reče Prvi među jednakima, ,,mi“ i ,,ja“ u jednoj osobi, mogao je on da se folira nekom bijednom zgradicom, ali nije. U inat! Ako, ako…
Monotoniju prekida već legendarni helikopterski snimak, ovaj put Rafinerije, i Vođino lamentiranje nad istočnim Srbljem u kojem ,,mi“ ponekad volimo više ,,njih“ nego ,,oni“ sami sebe. Ali tu su Rusi, eeeheeej, tu su naša braća od istoka, koja su uspješno implementirala svoj keš u ,,zapadnu“ tehnologiju brodske rafinerije. Da me na čengele stavite, ne znam šta je tu zapadna tehnologija! No ne mari, to je umjetnost, a ja je počesto ne shvatam.
U stilu svakog dobrog SF ostvarenja pojavljuje se i gigantski poduhvat, koji ,,ni Tito nije mogao uraditi“. Kako je riječ o tunel-revoluciji, u tom duhu Vođa najavljuje burgijanje prevoja Čemerno, kojim će se desiti nenadjebiva čuda za Hercegovinu, ali i Srbiju, koja će, iz meni nepoznatih razloga, tranzitirati kroz tu ultimativnu vukojebinu.
Na kraju, malo Rahmanjinova u pozadini, jope helio-kamera i pojedinac, ostavljen u orgazmičkom zadovoljstvu sedme umjetnosti.
Pa, Sunce ti jebem, što ja ne živim tamo! Odo’ odmah da vadim biometrijski pasoš, pa će me valjda primiti da odem samo u obilazak. Čujem da je glavni grad tog izmađijanog svijeta Banjaluka, da tamo rastu palme, platani, borovi, jele, kestenovi i lipe zajedno. Muškarci su u odijelima, a žene nose dekoltirane haljine ili u poslovnim kostimima nosaju neke papirčine po Mordoru, toj epskoj i vjerovatno nepostojećoj zgradi. U toj dembeliji, možeš biti poslanik, a da si informatički nepismen. Tamo nema luzera koji pedaliraju, jok more, svi u Audijima i to original Švapskim, a ne u sarajevskom škartu!
E, tamo ću da odem, tamo će me Pero Simić povesti i provesti. Šta ti je film i kako ponese čovjeka!
Nego, jedino ne znam hoće li me primiti tamo.