Slovenski studenti su zasuli parlament granitnim kockama. Pitanje je bilo: zašto? Što se dogodilo? Što ih je dovelo do toga? Što im je došlo da su išli tako daleko? Što ih je to opsjelo da su parlament razbijali granitnim kockama? Mnogi su razbijali glavu tim pitanjem, ali odgovor smo dobili već odavno, jako davno, prije puno godina, i to u Mjesečini, jako crnom krimiću koji je 1948. snimio hollywoodski veteran Frank Borzage. Da vam pojasnim gdje je ključ. Danny Hawkins (Dane Clark), glavni junak, dečko s ruralnog juga, tipični je zatočenik klasne sudbine: njegova oca su objesili, što je determiniralo i njegov život. Pokušava se on probiti, povezati se s društvom, ali ono ga zbog njegove „loše krvi” ne prihvaća. Još gore: stalno ga šikanira, odguruje, ponižava, isključuje, zlostavlja. Zato ubije Jerryja, jednog od svojih „mučitelja” – i to kamenom. Danas bi ga vjerojatno odvalio granitnom kockom. No, zatim se skloni u močvarno područje, koje je potpuna alegorija njegove socijalne nemoći i klasne predestiniranosti. Šerif Clem Otis, koji ga lovi, u pravu je kad uzdahne: “Kad bih išao tražiti sve razloge zašto je onaj kamen razbio Jerryjevu glavu, napisao bih povijest svijeta.”
Šerifa Otisa danas, dobrih 60 godina kasnije, možemo samo parafrazirati: kad bismo išli tražiti sve razloge zašto su one granitne kocke razbijale parlament, napisali bismo povijest svijeta – ili barem povijest suvremenog kapitalizma. I dalje: kad bismo zbrojili sve ono što je ušlo u one granitne kocke i u one ruke koje su kamenovale parlament, mogli bismo zaključiti da je parlament još dobro prošao. I, naravno, da smo tada još slovenske političare, koji su se skrivali u parlamentu, pozvali da baci kamen onaj među njima koji nije griješio, parlament bi se raspao, tako da bismo štetu koja bi pritom nastala nakon toga mogli pokriti novcem od ulaznica za razgledavanje tih „antičkih”, da ne kažem starogrčkih – ruševina parlamenta. Kao što bi rekao Bertolt Brecht: sadašnjost ponekad izgleda kao pradavnina. I slovenski parlament je sadašnjost koja izgleda kao pradavnina. Thanx, chief!
Zašto kamenje i molotovke lete u Grčkoj? Jer je država rasipala novac – jer su zapadne banke špekulirale s Grčkom i na njoj basnoslovno zaradile – jer se financijski sistem posljedično raspao – i jer je država nakon toga obznanila: sad ćemo spašavati financijski sektor, a svi ostali će stegnuti remen! Što znači: socijalnu državu ćemo smanjiti, sniziti i stegnuti! Javnu potrošnju ćemo drastično ograničiti! Donijet ćemo oštre mjere štednje! Samo tako ćemo postati konkurentniji! Jednom riječju: gubitke arogantnog, dekadentnog, posve irealnog financijskog sektora će podruštveniti, i to tako da će iscrpsti socijalnu državu. Zar se nešto takvo ne događa i kod nas? Zar država nije i kod nas spašavala financijski sektor, a svima ostalima najavila stezanje remena? Zar ne govore o štednji? O smanjenju javne potrošnje? I o tome da je konkurentnost naš novi Isus Krist? A, lijepo vas molim, što su drugo sve te reforme, reforma honorarnog rada, mirovinska reforma i reforma zdravstvenog sustava, ako ne upravo drastična zadiranja u socijalnu državu?
Ako zavrtite globus Europske unije, brzo ćete zaključiti da je pred njom masivno antisocijalno razdoblje. Posvuda, kako izvještava Financial Times, i u Njemačkoj, Španjolskoj, Britaniji, u Portugalu itd. najavljuju, naime, oštro stezanje socijalne države. Većina ih najavljuje smanjenje javnog sektora, mirovinsku reformu, prorjeđivanje javnih investicija, čak i rezanje školskih budžeta te smanjenje beneficija, kako za nezaposlene i invalide, tako i za djecu. A zašto će Europa izvesti taj salto mortale, najveći obrat u svojoj poslijeratnoj povijesti? Zašto će skočiti u socijalnu pustinju? Zašto će minirati socijalnu državu, jedinu alternativu onom divljem, bezobzirnom, ekscesnom, američkom tipu kapitalizma? Zašto će, dakle, prihvatiti čisti kapitalizam? Zašto će se vratiti u 19. stoljeće? Zbog jednostavnog, ali urgentnog razloga. Kažu: zbog “dužničke krize” u koju je zapala Europska unija. Ergo: Europska unija je tako zadužena da mora prodati svoje obiteljsko srebro – socijalnu državu.
Državu moramo uništiti da bismo je mogli zadužiti!
Da je Europska unija zadužena? Ništa novo. Ništa spektakularno. Ništa dramatično. I ništa prijelomno. Želim reći: nema razloga za paniku. To je samo business as usual. Samo pomislite: zar se kapitalizam ne temelji na zaduživanju, kreditiranju, gubitku, minusu? Ako nema minusa, kapital uopće ne može kružiti i funkcionirati. Države se čak prisiljavaju na zaduživanje – Međunarodni monetarni fond to cijelo vrijeme radi s državama Trećeg svijeta. Tko se ne zaduži u MMF-u i sličnim financijskim institucijama, brzo pada na „osovinu zla”. I ne zaboravite: taj isti MMF sada „spašava” i Grčku. Rekao joj je ono što obično kaže državama trećeg svijeta: ako napravite ono što vam kažemo, dobit ćete kredit! Vidite, Grčka jedva čeka da se dodatno zaduži. Najprije su je destabilizirali da bi je nakon toga mogli zadužiti. Logika američke vojske u Vijetnamu je bila: ovo mjesto moramo uništiti da bismo ga spasili! A logika MMF-a i drugih stupova neoliberalne filozofije je jako slična vojničkoj: ovu državu moramo uništiti da bismo je mogli zadužiti!
A budući da je minus uvjet za kruženje i oplemenjivanje kapitala, morali smo već odavno znati: ako njemačke banke koje kupuju grčke obveznice ubiru masne dobiti, to znači da Grčka nakuplja masne gubitke. Ali: ako želi postati konkurentna, mora socijalno smršaviti.
Sve to činilo je ono kamenje koje je letjelo u Grčkoj i one granitne kocke koje su doletjele na slovenski parlament jer upravo studenti nemaju nijedan razlog da se ne smatraju žrtvom politike koja Sloveniju pretvara u mršavu državu jeftine radne snage. Ne zaboravite da država studente ubrzano pretvara u studente uz rad, kojeg je opet sve manje i sve je slabije plaćen.
Ako želimo biti konkurentni, moramo smanjiti plaće! A zakon o honorarnom radu upravo je ta vrsta korektiva: pobrinut će se za lančano snižavanje plaća u kompletnom sektoru fleksibilne radne snage. Tako ćemo biti konkurentni. Aha. A kome konkuriramo? Kini? Njenim sweatshopovima? Bespravnim izvozno-prerađivačkim zonama Trećeg svijeta? Meksičkim maquilama? Ne, ne, kažu: zakon o honorarnom radu treba promijeniti jer takav zakon o honorarnom radu kakav postoji kod nas ne postoji nigdje u Europi. Odgovor bi morao biti: pa što! Ili na našem: so what! Pa što ako ga nema nigdje drugdje? Ako ga nema nigdje drugdje u Europi, to znači da drugi zaostaju za nama. Točka.
A, da, reći ćete, a što je s privatiziranim studentskim servisima, tipičnim neoliberalnim zonama koje iskorištavaju studentsku radnu snagu i na njoj se fino bogate? Upitajte se radije: zašto studenti svog saveznika ne vide u državi, već u studentskim servisima? Ili još bolje: imaju li studenti uopće ikakav razlog da svog saveznika vide u državi a ne u studentskim servisima? Budući da je država studente svela samo na ekonomski aspekt, posve je logično da brane studentske servise jer imaju osjećaj da su im oni zadnja i jedina potpora. Što je, naravno, ludo, ali još je luđe to da ih na ekonomski aspekt svodi politika koja sada obznanjuje da će Sloveniju pretvoriti u zemlju znanja! Kao što je već rečeno: zapravo je pretvara u državu jeftine radne snage. Budući da država ne nastupa kao zaštitnik i saveznik studenata, studenti demonstriraju ispred parlamenta – kad bi država nastupala kao njihov zaštitnik i saveznik, demonstrirali bi ispred studentskih servisa (a vjerojatno i ispred banaka). Prigovori o tome da su studenti bili zavedeni i da su demonstrirali ispred krive institucije su promašeni: sve dok nemaju nijedan razlog da ne misle da ih država iskorištava više od studentskih servisa, parlament je prava institucija.
Država ionako zna: ako želiš uzdrmati radno zakonodavstvo, ne počinješ s radnicima, nego sa studentima. Zašto? Zato što je to taktički bolje. Zašto je to taktički bolje? Jer nitko ne primjećuje da si uzdrmao radno zakonodavstvo. Zašto nitko ne primjećuje da je uzdrmano radno zakonodavstvo? Jer je ljudima nametnuta vrlo specifična percepcija studenata: studenti su, naime, prikazani i shvaćeni kao nešto što je izvan društva – kao nešto što još nije dio društva – kao nešto što je odvojeno od društva – kao nešto što nema nikakve veze „s nama”. Čim studente prikažeš i shvatiš kao odvojene od društva, kad dakle stvoriš dojam da studentski problemi nisu društveni problemi i kad to onda potkrijepiš već dobro poznatim populističkim, antiintelektualističkim stereotipom da studenti samo piju, ljenčare, besposličare i gnjave (neka idu raditi!), da su dakle breme koje parazitski proždire blagostanje nacije, jako brzo stvoriš iluziju da se to što ćeš napraviti studentima, ostalih – recimo radnika i drugih zaposlenih – uopće ne tiče. A kad jednom stvoriš tu iluziju, kojoj s druge strane dodaš još neoliberalnu, trećesvjetsku, neokolonijalnu objavu da – kao suverena država! – nemaš nikakva utjecaja na to kako slovenski poslodavci postupaju prema imigrantskoj radnoj snazi (čime, naravno, dopuštaš da slovensko radno zakonodavstvo u nekim dijelovima Slovenije ne samo krše, već jednostavno suspendiraju!), onda standarde tako sniziš da i sami industrijski radnici i ostali zaposleni, koje si maloprije uvjerio da ih se tvoje zadiranje u studentski rad ne tiče, ne mogu više daleko stići. Zapravo nemaju kamo: konkurencija je odjednom tako duboko ispod njih, da nisu više konkurentni. Ha.
O hijenama & ljudima
Svakako, studenti su za slovensku politiku tako irealni da bi štrajk bio premalo: morali su kamenovati parlament da bi izgledali realno. Financijski sektor s druge strane još nikad nije štrajkao zbog preniskih plaća: prevelik je da bi smio propasti. I, naravno, također je previše arogantan i indoktriniran da bi mogao propasti. U kojoj ekonomskoj knjizi su političari pročitali da novcem poreznih obveznika treba spašavati financijske institucije koje vode špekulanti i hazarderi, još uvijek nije jasno. „To je politika, a ne ekonomija”, rekao bi američki komentator Mike Whitney. Koliko je arogantan i indoktriniran financijsko-špekulantski sektor, nedavno je upozorila internetska stranica Dealbreaker, kad je objavila Principe, neku vrstu bojne maksime za financijske jurišnike koje je za „internu” upotrebu ispisao Ray Dalio, direktor Bridgewatera, jednog od najozloglašenijih hedge fondova – znate već, onih ludo rizičnih, špekulantskih, nereguliranih, lutrijskih, nepreglednih fondova koji, kako na internetskoj stranici Financi kaže Matej Kačič, „više sredstava ulažu u sirovine i izvedene financijske instrumente (opcije, terminske poslove i sl.), nego u dionice i obveznice”, koji „mogu prodavati i papire bez pokrića”, koji „ne štite ulagače od rizika” i koji su uglavnom registrirani „u nekoj od poreznih oaza”. Dalio, samozvani „hiperrealist”, koji je 2008. godine – usred najgore financijske krize – basnoslovno zaradio (780 milijuna dolara), svojim je jurišnicima predložio dobrih 200 maksima, koje moraju naučiti napamet i potom ih se držati ako žele preživjeti – ne samo na tržištu, već u hedgeu, tim nebesima financijskog sektora. Ključna maksima glasi: Budite kao hijena! Napadnite i rastrgajte gnuove! Ergo: financijski špekulanti su hijene – mi svi ostali smo samo afričke životinje koje treba oderati i rastrgati.
Je li dobro i prihvatljivo da hijene trgaju i jedu, a da gnuovi umiru, retorički se pita Dalio. Svakako, kaže, nekim ljudima se hijene čine „zlobne”, ali „to očito surovo ponašanje postoji u cijelom životinjskom svijetu”, zato je sasvim prirodno, prihvatljivo i dobro. I da ne bi bilo zabune: „To je dobro za oboje, i za hijene, koje djeluju u svom vlastitom interesu, i za cijeli sistem, uključujući gnuove, jer ubijanje i jedenje gnuova pokreće evoluciju.” Kad bismo to na bilo koji način promijenili, bilo bi svima gore – i gnuovima. Ako umreš, napreduješ. I obratno: ako u životu želiš naprijed, moraš pustiti da te rastrgaju i pojedu. Privatni i društveni interesi su ista stvar, kaže Dalio – i financijaši tako dobro zarađuju zato „što su društvu dali ono što želi”. Društvo ih tako bogato nagrađuje zato „što cijeni njihov rad”. Uau!
Reći ću samo ovo: to što objavljuje Ray Dalio je socijalni darvinizam 19. stoljeća. Tada, u drugoj polovici 19. stoljeća, znanstvenici poput Herberta Spencera, Francisa Galtona i Ernsta Haeckela počeli su, naime, naveliko objavljivati i dokazivati da društvo reguliraju isti zakoni kao i prirodu: prirodna selekcija, borba za opstanak, natjecanje, zakon jačega. Neki su obznanjivali da u društvu nema mjesta za „inferiorne” i „nekonkurentne” ljude, koji samo koče razvoj i blagostanje društva – „inferiorne” i „nekonkurentne” ljude treba zato nužno ukloniti iz društvenih procesa i prema njima postupati kao prema nižim oblicima ljudske rase. Drugi su tvrdili da su socijalne ustanove, socijalna država i umobolnice nešto loše jer „inferiornim” i „nekonkurentnim” ljudima omogućuju da prežive i da se ujedno bezgranično množe, čime ugrožavaju „superiorne” ljude. U što se pretvorio socijalni darvinizam u 20. stoljeću, znate: u eugeniku, rasnu higijenu, rasizam, fašizam, nacizam. To što obznanjuje Ray Dalio je socijalni rasizam. Ali, s druge strane: to što obznanjuje nije ništa ekscesno ili ekstremno – to je posve rutinska filozofija „superiornog” financijskog sektora koji se ponaša kao hijena, prevelika da bi mogla propasti. Dalio, koji je uvjeren da je istina na njegovoj strani, tu je filozofiju – taj financijski zen, tu ideologiju socijalnog neonacizma – samo pretočio u riječi. I u te “principe” – u te “istine” – treba “slijepo vjerovati”, kaže Dalio, i to zato jer je to bolje nego da usput razmišljamo o tome kad ih je prikladno upotrijebiti, a kad ne. Dalio i njegovi “simptomi” su simptom nevjerojatne, destruktivne, hijenske indoktriniranosti financijske elite – ni komunisti nisu bili tako indoktrinirani. Da jesu, berlinski zid bi danas bio most po kojem bi se iz Europe u Ameriku valjali konvoji parazitskih hedge fondova.
Preveliki da bi ih se moglo spasiti
Ako je financijsko-špekulativni sektor prevelik da bi smio propasti pa ga treba stalno štititi i spašavati, zašto su uopće dopustili da postane tako velik? Zašto su dopustili da postane prevelik? Zašto su dopustili da postane tako velik da ždere realnu ekonomiju i socijalnu državu? Kad je američki senat ovih dana potvrdio zakon o financijskoj reformi, mediji samo što nisu plakali od oduševljenja: To je povijesni trenutak! To je prekretnica! To je trijumf! Najveća preinaka financijskih regulacija nakon Velike depresije! Sad će velike banke i financijski sektor konačno dovesti u red – i pod kontrolu! Sad će ljude konačno zaštititi od banaka i špekulanata! „Porezni obveznici nikad više neće plaćati za pogreške Wall Streeta”, rekao je Barack Obama. Kraj bailouta! Kraj podruštvljavanja gubitaka financijskog sektora!
Okej, financijska reforma predviđa mnogo toga: osnivanje sistemskog nadzornog vijeća koje bi trebalo sprečavati potencijalne financijske slomove, mogućnost da centralna banka likvidira velike financijske institucije koje bi zapale u probleme, veću kapitalnu osnovu banaka, ograničavanje bankovnog trgovanja derivatima i bezvrijednim vrijednosnim papirima, pa čak i ured koji bi potrošače trebao štititi od loših kredita. Hoće li to financijski sektor dovesti u red? Malo vjerojatno. Prvo, svi stari financijski igrači su ostali u igri. Jesu li koga zbog financijskih manipulacija zatvorili? Ne. Jesu li koga razvlastili? Ne. Jesu li banke nacionalizirali? Ne. Drugo, prijedlog o sprečavanju situacije u kojoj bilo koja banka kontrolira više od 10 posto svih američkih osiguranih depozita, nisu prihvatili. Treće, monopol velikih banaka i drugih mamutskih financijskih institucija nisu razbili, tako da su one ostale prevelike da bi smjele propasti. Hoće li moći i dalje špekulirati neregularnim financijskim „produktima” i drugim smećem? Apsolutno. Morat će samo ispuniti jedan ili dva papira više. Hoće li moći postati još veće nego što jesu? Apsolutno. I četvrto, svi stari regulatori također su ostali u igri. Jesu li kojeg zatvorili? Ne. Jesu li koju nadzornu agenciju ukinuli? Ne. Ergo: isti regulatori nadzirat će iste financijaše kao i prije. Pa ne mislite valjda da će regulatori koji su žmirili prije financijske krize, sada prestati žmiriti? Hej, ako financijske institucije budu previše regulirane, neće biti dovoljno profitabilne i dovoljno konkurentne!
Američki ekonomist Nouriel Roubini koji je, kao što znate, predvidio veliku financijsku krizu, netom prije donošenja financijske reforme dao je intervju u kojem je naglasio da financijska reforma nije dovoljno radikalna, da sistem u kojem su banke prevelike da bi smjele propasti ne može funkcionirati (ako su prevelike da bi smjele propasti, prevelike su i da bismo ih mogli spašavati i prevelike da bi se njima upravljalo), da banke koje su prevelike da bi smjele propasti nužno treba razbiti, da su bailouti spasili previše financijskih institucija i sačuvali previše zombi banaka, da komercijalne banke nužno treba odvojiti od investicijskih banaka, da su financijske institucije stalno u masivnom sukobu interesa, da Europu – zbog mnogočega, među ostalim i zbog precijenjenosti eura – čeka kaos i da će se kriza u sljedećoj fazi iz privatnog preseliti u javni sektor. “Počelo je s Grčkom, Portugalom i Španjolskom, ali taj fenomen možemo vidjeti u svim razvijenim ekonomijama, tako da postoji rizik od fiskalnog kraha.” Eto, Roubini je dodao još nekoliko razloga koji su se našli u onim granitnim kockama.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org