I dok u Hrvatskoj svi elektronski mediji imaju ugovore o emitiranju određenih sadržaja, u BiH samo jedna četvrtina medija ima takve ugovore, dok ih ostali emitiraju bez dozvole.
Direktor Agencije za zaštitu autorskih prava u BiH “Sine Qua Non” Mirza Hajrić kaže kako samo jedna četvrtina elektronskih medija u BiH ima ugovore o emitiranju određenih sadržaja, dok ih ostali emitiraju bez dozvole. Međutim, Hajrić ističe da je najveći problem pitanje nadležnosti:
„Zakon o autorskom pravu kaže: ’Na zahtjev agencija autora nadležna policijska stanica zabraniće koncert ako nema ugovor.’ Mi pošaljemo zabranu, policija se oglušuje o te zahtjeve. A iz policije, recimo, dobijemo dopis u kom je tužilac njima rekao da oni nisu nadležni i ne treba to da rade. Pitanje je onda koji je zakon važeći.“
Za svako kršenje načela ovog zakona predviđena je novčana kazna u iznosu od pet do 50.000 KM ili kazna zatvora u trajanju do pet godina. Hajrić smtra da je Zakon o zaštiti autorskih prava iz 2002. dovoljno dobar, ali da se on ne poštuje u praksi:
„2002. ko je želio da kupi pođonjeni CD ili DVD trebao je da ide u Lukavicu da to radi, a danas to može na svakom ćošku bez problema. Legitimno je da mi kao BiH u okviru granica ne treba to da dozvolimo – jer regionalno, a i u svjetskim okvirima trpimo kritike i BiH zaista postaje jedna crna rupa u Evropi što se tiče poštovanja autorskih oprava. Siguran sam da nam nije to cilj.“
Godišnji prihod ove agencije je nešto viši od 600.000 eura, od kojih veliki procent odlazi na elektronske medije. Nasuprot tome, godišnji prihod Hrvatskog društva skladatelja ZAMP, od zaštite autorskih prava je oko 13 miliona kuna. U Hrvatskoj je u oblasti zaštite autorskih prava mnogo učinjeno, kaže direktor ZAMP-a, Nenad Marčec:
„Imamo 150 radiostanica i svih 150 imaju ugovore i plaćaju naknadu, jedno 15-ak televizijskih stanica, svih 15 imaju ugovore, plaćaju naknadu. Imamo sporazume sa Obrtničkom komorom koja zastupa, recimo, ugostitelje, frizerske salone koji u visokom postotku, od 80 do 90 posto, plaćaju naknadu. Imamo sa svim hotelima zaključene ugovore i svi plaćaju naknadu.“
Kao svaka vrsta kriminala
Marčec naglašava da su u Hrvatskoj na početku nakon donošenja Zakona o zaštiti autorskih prava primjenjivali niz elemenata prisile za naplatu prava – od krivičnih i prekršajnih prijava, do policijske zabrane, te blokiranja računa korisnika:
„Mi smo koristili sve te mjere. I, naravno, u Zakonu za elektroničkim medijima kaže da bi dobili koncesiju za rad, radiostanice i televizijske stanice moraju imati s nama ugovor. To su sve mjere koje nisu, možda, uobičajene baš za struju, ali za autorsko pravo moraju biti jer, inače, vi ne možete efikasno ostvariti autorsko pravo.
Direkor Udruženja autora i zaštite autorskih prava Sazas iz Slovenije Matijaž Zupan smatra da je kršenje autorskih prava jednako bilo kojoj drugoj vrsti kriminala, jer oni koji koji ta prava krše mogu ostvariti ogroman profit na neregularan način:
„Ako postoji televizija u privatnom vlasništvu koja može izbjeći milion eura da ne plati naknadu za autore cijeloga svijeta, to znači kriminal od milion eura. To je isto kao nezakonita prodaja droge ili bilo čega. Oni koji najviše izbjegavaju zakon, to su oni koji, ustvari, najviše zarade. Dakle, nešto tu mora da smrdi. I to je kriminal koji može, izgleda, da ide i u državne institucije.“
Govoreći o praksi u Srbiji, direktor SOKOJ-a Aleksandar Kovačević ocjenjuje da je zakonodavni sistem u toj zemlji u dobroj mjeri usklađen s evropskim standardima, ali da u oblasti piraterije prednjači u cijeloj regiji:
„Iako je zakon dosta dobar, propisane su dosta visoke novčane kazne, zaprećene su i ozbiljne kazne zatvora, u sudskoj praksi u proteklih pet godina nije izrečena nijedna kazna zatvora za krivična dela po pitanju piraterije.“
Razvijene zemlje Evropske unije u ove svrhe godišnje skupe oko13 eura po stanovniku, a primjera radi u Sloveniji se skupi tek pet eura. Zbog toga Slovenija spada među lošije zemlje EU, ali u odnosu na ostale države Balkana, Slovenija je na visokom i za sada nedostižnom, prvom mjestu. Stoga svaka država mora napraviti pravne i institucionalne pretpostavke za zaštitu ove oblasti, pa i BiH ukoliko želi pristupiti Evropskoj uniji.