U vrijeme velikih kriza bankarima novac ne smrdi, stoji u izvještaju UN o globalnoj trgovini drogom u 2009. godini.
Upozorenje je, što se Balkana tiče, stiglo sa desetak godina zakašnjenja. Makar toliko je prošlo od kako nas političari i njima lojalni ekonomski stratezi uvjeravaju da novac nema miris. Zato se, govorili su, ne treba brinuti da će se preko mnogobrojnih of-šor kompanija koje su pokupovale ovdašnja preduzeća i nekretnine domaća ekonomija “inficirati” prljavim kapitalom stečenim kroz kriminalne aktivnosti. Od “bezazlene” utaje poreza, ako stvarno prihvatimo definiciju po kojoj je to krivično djelo a ne vid “snalaženja”, pa do najozbiljnijih kriminalnih djela kakva su trgovina ljudima, drogom i oružjem. Da parafraziramo jednog crnogorskog lokalnog političara – čim imaju novac, sve su to korektni momci.
Pomenuti izvještaj UN fokusira činjenicu da pranje novca stečenog trgovinom narkoticima postaje globalni posao. I problem. Ovdašnja vizura je bitno drugačija: Državnom tužilaštvu Crne Gore tokom prošle godine nije podnijeta ni jedna krivična prijava za djela utaje poreza i pranja novca ozvaničeno je u izvještaju koji je ta institucija, krajem maja, uputila parlamentu.
Kome je vjerovati? I zašto?
Postavimo za početak jedno, naizgled, banalno pitanje: znate li kako izgleda novčanica od 500 eura? Možda nijeste znali ali, devet godina nakon uvođenja eura, ova banknota je građanima 16 zemalja eurozone praktično nepoznata pošto se ne koristi u kupovini i potrošnji pojedinaca i domaćinstava. Tako makar, krajem prošle godine, piše dnevnik “Il Koriere dela Sera” prenoseći djelove izvještaja specijalnog odsjeka italijanske Državne banke. A u njemu se tvrdi da “novčanice od 500 eura uglavnom služe za pranje prljavog novca”. U klasičnu aktovku stane oko 12 hiljada ovih novčanica, ili ukupno šest miliona eura, navodi se u izvještaju, “za poresku utaju ili pranje prljavog novca prava je igračka prebaciti to malo bogatstvo u San Marino ili Švajcarsku”.
Ali, čudni su putevi novca. Sama činjenica da je novčanica čija je vrijednost veća od prosječne mjesečne plate odomaćeno sredstvo plaćanja na većem dijelu Balkana može ali i ne mora biti dokaz o pranju novca. Kada taj podatak stavimo u kontekst nekih drugih događaja, priča dobija mnogo čvršću formu. “Naša poreska uprava juri fiskalne račune i da li je taj račun registrovan u knjigama i plaćen porez. San svakog perača novca je da bude cenjeni poreski obveznik”, rekla je za Politiku finasijski ekspert Miroslava Milanović ukazujući na činjenicu da mnogi lokali u Beogradu bilježe neshvatljivo veliki promet.
“Kada bi, recimo, danima beležili ko u njih ulazi i kada bi zabeleženo ukrstili sa prijavljenim prometima,videla bi se nenormalna razlika. Izgledalo bi kao da se ceo Beograd hrani u tim restoranima, ali su začudo oni uvek poluprazni”, kaže ona ukazujući da je to jedan od globalno najrasprostranjenijih šema za pranje novca. Saznanja koja smo dobili u “aferi Šarić” samo su potkrijepila ove tvrdnje.
Paralelno, Hrvatsku već mjesecima trese “afera Hipo alpe adria banka”, nakon što je istraga o HAAB-u započeta u njenoj matici – Austriji. Dok mediji prenose iskaze insajdera iz HAAB-a koji govore o čudnim kupovinama nekretnina u Hrvatskoj (banka bi osnovala tri – četiri kompanije koje su međusobno preprodavale iste nekretnine, svaki put po mnogo većoj cijeni) upućeni u ovu aferu govore i pišu o toj banci kao “krovnoj organizaciji transbalkanskog pranja novca”, preko koje su političke i ekonomske elite zamalja regiona “opljačkani novac prali i vraćali u te iste zemlje u vidu fiktivnih kredita”.
Da bi se, kad bi neko tražio, ispod tog krova moglo pronaći svašta svjedoči i crnogorska priča o privatizovanom hotelu čiji vlasnici, iako je hotel godinama zatvoren zbog navodne rekonstrukcije, svakodnevno u obližnju banku donose navodni pazar težak 80-tak hiljada eura. Zvanične potvrde nema. Što možda i ne čudi ako se zna da je u Crnoj Gori, prema prošlogodišnjim podacima, za pet godina donijeta samo jedna pravosnažna osuđujuća presuda za krivično djelo pranja novca. Osuđene su dvije kineske državljanke od kojih je oduzeto oko 900 hiljada dolara koje su one iz Srbije pokušale unijeti i deponovati u jednoj od ovdašnjih banaka. To što je crnogorski državljanin B.M. u septembru prošle godine uhapšen u Makedoniji, pod sumnjom da je “oprao” oko 30 miliona USA dolara nije naš problem.
Uglavnom, glas o balkanskoj čistioni pronio se na daleko. Prije sedam – osam godina, u vrijeme kada su Pink Panteri serijom pljački sticali svjetsku slavu (februar 2003. izveli su najveću pljačku dijamanata u Britaniji pošto su iz draguljarnice u londonskoj četvrti Majfair odnijeli nakit vrijedan 35 miliona evra, krajem iste godine su u centru Tokija izveli najveću pljačku u istoriji Japana i odnijeli dijamante vrijedne 26 miliona evra, da bi u aprilu 2004, napustili Pariz skupa sa ukradenim nakitom vrijednim 15 miliona evra) neko se zapitao šta će razbojnici uraditi sa gomilom keša koju će dobiti za svoj plijen. “Da sam na njihovom mjestu, otvorio bih firmu na Balkanu i kroz nju oprao pare”, objasnio im je jedan britanski ekspert za finansijske transakcije.
Slava Balkana kao bezbjedne i efikasne perionice prljavog novca počela je da se širi u vrijeme ratova na prostoru bivše SFRJ. Raspad države i započeta politička i ekonomska tranzicija skupa sa oružanim sukobima i međunardonim sankcijama prema tadašnjoj SRJ stvorili su idealan milje za ekspanziju svih vrsta kriminala: Nepostojeće ili urušene institucije nudile su bezakonje, dok je glad za novcem garantovala da niko neće postaviljati suvišna pitanja onome ko je, makar privremeno, spreman da dio krvavo stečenog kapitala provuče i kroz ovdašnje finansijske tokove.
Priča traje do danas. Američki ekonomista James Galbraith opisuje ekonomski model prema kome možete prepoznati nezokonito poslovanje: prevare uvijek bilježe brz rast, uvijek su jako isplative, uvijek su jako profitabilne i uvijek ih certificiraju najslavnije računovodstvene tvrtke, a ujedno uvijek snižavaju standarde i poslove stvaraju na tržištima koja su prije glasila za rizična, ili bolje rečeno – na tržištima koja su prije bila prerizična za pošteno poslovanje.
Svaka sličnost sa balkanskim modelom razvoja – namjerna je. Što i ne treba da čudi kada govorimo o zemljama i društvima u kojima javnost razliku između dokazanih kriminalaca i poslovnih ljudi prepoznaje samo kroz pridjev «kontroverzni».
Sve to se, ipak, moglo pronaći i na još nekoliko jednako sumnjivih destinacija širom svijeta. Ono što je, tvrde upućeni, balkansku perionicu novca odvajalo od konkurencije jeste to što su ratovi i sankcije proizveli izuzetno stručne i sposobne ekipe za transfer, plasman i pranje novca kome, potom, u trag nijesu mogle ući ni stručno i tehnološki najosposobljenije finansijske policije i agencije za praćenje finansijskih tokova. Ali i krupni politički interesi koji su uslovljavali da se, s vremena na vrijeme, nekim od ovdašnjih političko ekonomskih junaka “pogleda kroz prste” za rad viših ciljeva i strateških interesa.
Pošto se dobar glas daleko čuje, usluge ovdašnjih “eksperata” uskoro su počeli koristiti i kriminalci sa Istoka i Zapada Evrope. Kvalitetu posla je, po svoj prilici, doprinijela i činjenica da je još jugoslovenska SDB, sredinom 70-tih godina prošlog vijeka uz komunističku ekonomsku elitu krenula u izgradnju mreže finasijskih filijala u Zapadnoj Evropi. Tako su se, tvrde eksperti, ovdašnjim pionirima pranja novca na usluzi našle “prijateljski” nastrojene banke u Londonu, Beču, Parizu, Frankfurtu…
Do danas, većina njih je ugašena, ali su znanje i stečeni novac – ostali. Tako je rasla i moć. Kojoj se suprotstavljaju nepostojeće institucije i nemotivisani i neosposobljeni činovnici. Jedan od njih je, kao krunski dokaz sposobnosti službe kojoj je na čelu, javnosti predočio saznanje da se poslovi pranja novca u njegovoj zemlji najčešće obavljaju petkom. Za razliku od tradicije da se ljudi i đeca kupaju subotom.
Tekst preuzet sa portala www.e-novine.net