Uputstvo za čitanje: Ovo je malo poduži tekst! Ako ti se ne da – nemoj ni da ga počinješ čitati. Ako ga pročitaš, nemoj da me smaraš da je predugačak!
Krajem aprila, zovnu me u Chic redakciju da mi daju nekih maraka i tom prilikom mi uručiše pozivnice za III Banjaluka Fashion Fair. Kad bih rek’o da mi nije bilo drago, lagao bih. Pozivnice su bile Vajpi (VIP) i samim tim sam očekivao apsolutnu gotivu. Nisam nikad gledao revije “uživo”. Moje iskustvo sa modom je uglavnom vezano za FTV, Gashu, AlexLO (ne nije Federalna, no je modna televizija). Bio sam u stanju da u sitan sat gledam reviju za revijom, kolekcije, editorijale, a sve to praćeno odličnom muzikom, boljom nego na većini muzičkih kanala koje naša kablovska nudi. Da me ne shvatite pogrešno (a pojedincima se i to zna desiti), nisam to radio željan manekenki obučenih i svučenih, već zato što me to ispunjavalo. Ima to neku svoju draž. Moda. Ne, nisam gej, al’ mi je moda iz godine u godinu sve zanimljivija.
Prije nego počnem, dodao bih da nisam neki vrstan poznavalac mode, dizajnera, i sl. al’ neke stvari su mi veoma i kristalno jasne, a samim tim znam kako treba da izgledaju ili da ne izgledaju. Ovo je moj lični pogled na Banja Luka Rimmel Fashion Fair, tj. trudiću se da vam objektivno prenesem svoj subjektivni stav.
02.05.’10. Dan prvi – Nismo valjda otpisani?
Dođe i nedjelja, prvi dan trećeg Banja Luka Rimmel Fashion Fair-a (u nastavku – BLRFF). Kao što rekoh, obično kasnim, al’ kako moja pratnja za to veče prezire takvo ponašanje, stigli smo na vrijeme. Crveni tepih ispred, baklje i bijeli pijesak. Simpatično. Na ulazu – štand sa starim izdanjima Chic – a. Lijepo. Neka čita narod naš. Uđemo unutra, djevojke nas pitaju ko smo i šta smo, provjere gdje smo i otpreme nas. Malo su bile zbunjene, al’ šta da se radi. Nije lako u BiH biti hostesa na sajmu mode. Sjednemo sa desne strane piste. Prvi red. Šta da vam kažem – Vajpi je vajpi.
Ljudi se okupljaju, ide neka ambijentalna, gotovo sablasna muzika. OK, volim ambijentalu, ali jednu te istu temu na repeat i tako nekih skoro pola sata je pravi smor. U tom ambijentalisanju, uzmem štampani materijal koji je bio na stolici. Brošura BLRFF – prva mi zapade za oko. Na naslovnoj strani Kate Moss. Kontam, kakve veze ona ima sa sajmom mode u BL? Možda zbog Rimmela? Vjerovatno, al’ to je opet čudno, jer Kate Moss još od 2008. godine nije zaštitno lice Rimmel – a. Zamijenjena je od strane Sophie Ellis-Bextor, koju volim i čuti i vidjeti. Al’ čak ni Sophie nije zaštitno lice Rimmela. Realno, ko god je pravio katalog, imao je priliku da “izgugla” ko su tri nova zaštitna lica za Rimmel. To su Zooey Deschanel, Solange Knowles i Alejandra Ramos Munoz. Ja ne znam te žene i nikad za njih čuo nisam, al’ ih moj Bog, Google, zna. To bar nije bilo teško uraditi.
Isto tako, bilo mi je čudno što se na zvaničnim online prezentacijama Rimmela, nigdje ne spominje BLRFF. Kako, ako su oni generalni šminkeri festivala. Meni je to zasmrdilo malo. Takođe mi je bilo neobično što nisu svi dizajneri koji su učestvovali na BLRFF pomenuti u toj brošuri. Zašto? Ne znam. Krenem dalje da listam i na prvoj stranici zapazim uvodni tekst šefa odjela za komunikacije Alta Axis agencije, koji je do te mjere autoglorifikujuće napisan da je prešao i moj stadijum autoglorifikacije. Nisam se mogao suzdržati od smijeha. Najsmješnija rečenica bila je o povlačenju poteza koji munjevitom brzinom mijenjaju modnu scenu u BiH i uspostavljaju red u odnosima državnih institucija, privrede, ali i cjelokupne javnosti prema modi. Pa ne možeš to napisat’, posebno ne u BiH, gdje sve navedene stvari žešće ne funkcionišu. Dizajn brošure – više loš, nego dobar. Sve u svemu, minus za brošuru. Drugi put nek odvoje bar 1000 KM za vizuelni identitet, značiće.
Konačno se završi ambijentalno ponavljanje, a započe glavna tema iz Otpisanih. Trube iz pomenute teme, u tom trenu, su bile toliko glasne da sam se smetnuo. U sebi sam psovao veoma brutalno. Uši su mi pulsirale, kontam krv će da šikne. Užas! Vjerovatno su htjeli da nas otpišu prije samog početka. Nikad mi neće biti jasno što kod nas sve mora da bude preglasno i pojačano da mozak puca??? To je tako gudilo i trubilo neko vrijeme, a onda se spikerka obratila prisutnima, iščitala nešto o festivalu, organizatorima, sponzorima i BLRFF je i zvanično otvoren. Svjetla su se upalila i obasjala pistu, al’ i publiku, bome, i to dobro. Kako sam vidio na televiziji, tj. na FTV , na većini revija publika je u mraku, a svjetlo je upereno na pistu. To mi je bilo glupavo, jer kao Grof ne volim svjetlo, posebno ne na masovnim okupljanjima. Inkognito je moj lajt motiv kada je masovno okupljanje u pitanju.
To veče na meniju su bile kreacije Davora Sladakovića, Tijane Pavlov i Zorana Aragovića.
Prva kolekcija za to veče bila je od Davora Sladakovića (http://www.davorsladakovic.com/). Ženske čarape i košulje. Manekenke su imale i maske izrađene od strane Art shop-a Iluzija. Realno, nisam bio oduševljen kolekcijom. Viđao sam i bolje od dotičnog autora. Još tada sam primijetio da su mi manekenke malo čudne, vezano za njihove tjelesne karakteristike, al’ šokiran od blizine piste i ushićen zbog početka revije i guzica koje mi idu u visini čela, na metar od očiju, mislio sam da je to samo neki moj trip.
Najveći utisak na mene je ostavila Tijanina kolekcija H1N1 (http://www.tijanapavlov.com/).
Zoran je takođe imao zanimljivih modela, kombinacija i torbi, pogotovo. Da imam više maraka, obradovao bih svoju ljubavnicu nekom od njih, al’ ovako, mogu samo da joj pošaljem linkove da vidi šta ne mogu da joj priuštim (http://www.bitemystyle.com.hr/ ).
To veče nisam primijetio specijalnu gošću, Beth Sobol, osnivačicu Miami Fashion Weeka (http://www.miamifashionweek.com/Founder.html). Treba napomenuti da je sjajna stvar za Banja Luku posjeta dotične dame. Ipak je to svjetska faca. Tokom trajanja BLRFF potpisan je ugovor o saradnji između BLRFF i Miami International Fashion Week. Bravo. Dan poslije sam čuo da su je prvo veče zaboravili u hotelu, te da nije stigla gledati revije, nego samo kolekcije u bekstejdžu, kada su se sjetili otići po nju u hotel. Ako su lagali mene, i ja lažem vas.
Nakon toga smo pozvani na after, koji se odvijao u hali prije glavne, revijske. Na afteru ništa epohalno. Ljudi hodaju unaokolo, piju rakiju od gazde koja je bila “za dž”. Rakija mi je pravo sjela – kajsija, dunja, kruška. Vrh. Prijedorčanko, volim te. Gazda – dobar si.
03.05.’10. Dan drugi – Obucite manekenke
Drugi dan sam takođe stigao na vrijeme. Imao sam istu pratnju tako da je kašnjenje opet bilo onemogućeno. Hvala joj. Drugo veče smo sjedili pred kraj piste, sa desne strane. Pratilja nije bila presretna, al’ Bože moj.. Otpisane nisam čuo, muzika je bila malo tiša i prijatnija. U neko doba se oglasila spikerka. Na trenutak je djelovalo kao da sam na prenosu nekog sportskog događaja? Stvarno mi nije jasno zašto je jednostavno nisu snimili, isproducirali i to onda lijepo puštali. Vjerujem da joj nije bilo lako da to čita, al’ nije ni nama da to slušamo. Znala se i prosut. Šteta.
Prvu kolekciju za to veče predstavio je Duško Oraščanin (D.OR.F) – http://is-is.facebook.com/group.php?gid=103580197664&v=wall.
Bilo je zanimljivih kreacija, al’ je moj favorit iz kolekcije bila roze haljina koja se prva pojavila. Mislim da ju je nosila Marina Poletan. Nakon toga su išle Panti kolekcije čarapa i bikinija. To je bilo zanimljivo za gledanje. Znate i sami da sam veliki ljubitelj žena i njihovih dijelova, al’ to što sam vidio na reviji bikinija, prilično me ostavilo bez teksta.
Da se razumijemo, ja nemam manek
ensku građu, pločice imam u kupatilu i kuhinji, te se neko s pravom može zapitati otkud meni pravo za ovakve komentare, al’ eto, imam ga. Vidio sam na „televizoru“ da je apsolutizam in. Ovo ću reći samo jednom. Manekenke su bile precelulitne. Nisam mogao vjerovati. Lično, celulit mi ne smeta i nikada nisam peglao svoje ljubavnice da nešto rade po tom pitanju, al’ opet, ako si manekenka i posao ti je da hodaš po pisti, treba da si avion, a ne … kamion. Na stranu što im je catwalk takođe veoma čudan i neujednačen. Neke su preukočene, neke bezizražajne, neke, jednostavno, nezgrapne, al’ opet, mogli su izabrati njih nekoliko koje su najboljih predispozicija da nose te bikinije. Možda je trebalo da neko radi više sa njima, ali s obzirom na to da je kasting za BLRFF bio 20.03. mislim da nije bilo dovoljno vremena da se one nauče baš kako bi trebalo. Ljudi su se zgledali, zgražali i podsmijavali na reviji bikinija. Mene celulit, kao takav, nije zbunio, našao sam ja i među njima neke koje bi mi zagrijale što srce što druge organe, ali mislim da bi većina tih djevojaka trebalo da se zapita šta da radi i kako da se nosi sa celulitom na pisti. Postoje mnogi tretmani i razne metode. Za savjete mogu da mi se obrate, nije frka. Na kraju krajeva, ne može svako biti ni prava manekenka. Posjetitelji su mi govorili kako su modeli – manekeni, bolje odradili svoje nego menekenke. S tim se donekle i ja slažem, al’ meni je i dalje draže vidjeti manekenke. Kakve su, takve su – naše su.
Nakon tog čudnog bikini dijela, imali smo priliku vidjeti kolekciju Marine Banović. Zanimljiva i lijepa kolekcija. Nosivi modeli, dosta prirodnih tkanina i ručnog rada. Dodao bih da mi manekenke sada i nisu tako grozomorno izgledale. Bolje su kada se obuku. Definitivno! Eh, da mi je neko rekao da ću tako nešto izjaviti, ne bih mu vjerovao.
Poslije Marine, gledali smo kolekciju Sane za “slobodno vrijeme”, šta god to značilo. Sana se vratila sa novim motom: “Sana ponovo teče prema vama”. Moto – totalno neinventivan. Reciklaža predratnog motiva. Zašto? Bila je poneka zanimljiva krpica, al’ mi neće biti jasno zašto firme po BiH koje su od ranije poznate po proizvodnji garderobe ne zaposle mlade i kvalitetne dizajnere, PR menadžere, mlade kreativce koji bi obogatili i unaprijedili ponudu, a bome i prodaju. Modeli su nosili Saninu kolekciju uz zvuke Abbine pjesme “Money, money”. Ironija feat. Recesija?
Nakon šta je Sana otekla od nas, Abbu je zamijenio orijentalni zvuk. Na pistu su počeli da izlaze modeli u kreacijama Istoka Bratića. Bilo je i muških i ženskih kreacija. Neke komade bih definitivno uzeo za sebe. Jedina zamjerka na tom dijelu je pjesma na francuskom od koje sam razumio samo Eliza, tako nešto. Ta pjesma je bila na ponavljanju dok nije završena Istokova revija. Eliza me baš smorila. Poslije tog nas je spikerka obavijestila da na pisti nema više polijetanja za to veče i da možemo “da se opustimo UZ afterparty”. Ah, ti lapsusi. Nisam se zadržavao na afteru. Rekao sam nešto za „Bel televizor“ i otišao u nepoznatom pravcu.
04.05.’10. Dan treći – Usisivači? Niđe veze
I ovaj put smo došli na vrijeme. Našli su nam mjesto sa lijeve strane piste. Prvi red, naravno, vajpi je super. Činilo mi se da sada imamo najbolji pogled, sa čim se složila i pratilja. Već sam se osjećao normalno i opušteno, s tim da sam konačno ponio i cvike, ne bi li one malo ublažile udar reflektora kada počnu revije. Treće veče je u potpunosti bilo posvećeno kreatorkama.
Prve kreacije nam je pokazala Ljiljana Majkić, te nas je usput upoznala sa svojim novim brendom Lily Mai ( http://fashionwithpassion.org/?jezik=bos&x=1&y=7 ). Zanimljiva revija. Imao sam osjećaj da se radi o nekom Tim Burton filmu. Modeli su jednostavni, nosivi, a opet neobični. Nestvarni. Manekenke su na nogama imale nešto poput naših standardnih kaljača. Dopalo mi se mnogo. Nakon Ljiljane, predstavile su se polaznice Profokus Učilišta iz Zagreba (http://www.profokus.hr/). Inače, kako sam skontao, one su bile zaslužne za šminkanje manekenki. Bome su se naradile, bilo ih je podosta.
Nakon njih, na opšte čuđenje prisutnih, išao je live reklamni blok! Jezivo. Reklamirali su se usisivači, lijepi, šareni, sa “energijom vatre i zemlje”, koje čak i David Beckham koristi. Kakva logika. To koristi Beckham, pa sada i ja treba da dobijem želju da to posjedujem. NIKAD. Neka gori u paklu i on i usisivači na reviji i ona anoreksična mu žena. Nekoliko manekenki je guralo te usisivače po pisti, a mi smo ih u čudu gledali. Inače, da sam kod kuće, promijenio bih kanal čim bi počela reklama. Ovdje sam bio osuđen da gledam to nagrđivanje piste. Na trenutak sam se zacenuo od apsurdnosti prizora preda mnom. Razumijem ja da se para nema, da se sponzor mora ispoštovati, sve stoji, al’ daj malo nekog ukusa, smisla, obzira, na kraju krajeva. UH!
Nakon usisavanja piste, na istoj su se pojavile manekenke sa kreacijama Svjetlane Prole, mlade sugrađanke. Zanimljivo, moderno, nosivo. Što bi se na FB reklo – Lajk! Za kraj treće večeri, gledali smo kreaciju Aide Korman (http://www.aidakorman.com/), pod nazivom “Od Kulina bana”. Odlična kolekcija, super stajling i frizure modela. Moja pratilja je posebno uživala u cipelama koje su išle uz kreacije, ali, kao što rekoh, maraka se nema, a rado bih joj uzeo koji par.
05.05.’10 Dan četvrti – Dostojanstvo i smisao
Kako je posljednji dan bio posvećen pred – đurđevdanskim aktivnostima, a moja zvanična pratnja nije bila u mogućnosti da ide sa mnom, ja sam, naravno, zakasnio. Ne bi to bilo strašno da su one moje Vajpi pozivnice imale ikakvu težinu u tom trenu, al’ jok. Sve je bilo puno do kraja. Kako mi se čini, bila je mnogo veća posjećenost u odnosu na prethodno veče. Sa nezvaničnom pratnjom za to veče sjeo sam ispred piste, na mjestu gdje budu kamere i fotoaparati, vidno isfuran što na mom predivnom mjestu od sinoć sjedi glavom i bradom Šerif Fucking Konjević. Bacio sam gomilu hejta prema dotičnom kolegi, al’ uzalud. Nije se makeo sa mjesta do kraja programa. Nakon nekog vremena sam opet pogledao kolegu i prasnuo u smijeh. Pao mi je na um klip gdje Nazif Gljiva priča o Šerifu. Poubijaj sve i vrati se sam!
Presmiješno.
Frustracija je polako jenjavala, spikerka je opet počela sa prenosom revije i najavama šta nas očekuje.
Uh. Nije spikerka kriva što me nervira, već oni koji su je tu postavili. Smorilo me i to što nisu bar na pozivnicama napravili redoslijed kreatora po večerima, satnicu, nešto tako, da se može pratiti ko je na redu i šta se dešava. Da ne govorim da mi je bilo veoma krivo što se Marko Mitanovski (http://www.markomitanovski.com/) nije pojavio. Inače, odličan kreator. Genijalan, šta više. Bez ozira na to što hejtam Lady Gagu, ona je jedan od njegovih klijenata. Treba li šta više reći? ’Ajde što se on nije pojavio, nego što nisam ni upratio da se iko od organizatora oglasio po tom pitanju i rekao da je njegovo učešće otkazano.
Dok sam ja tako mozgao, na pisti su se pojavili modeli u kreacijama Bate Spasojevića. Kul. Taman sam se zagrijao i bio spreman za još, kad, ne lezi vraže, počeše da montiraju video bim. Super, kontam u sebi. Možda bude neko iznenađenje, neki VJ-ing uz revije, nemam pojma, kad tamo ništa od toga. Izađe neko od ogranizatora i objasni nam da će se u nastavku održati komemoracija za tragično nastradalog šeika Amera Hasana. Čuo sam da je šeik bio na prethodnom BLRFF. Ljudi koji su ga imali priliku upoznati govorili su sve najbolje o njemu i sa dubokim poštovanjem. Činjenica da jedna tako priznata svjetska faca dobije želju da nešto podržava i razvija u BL bila je za svaku pohvalu. Za to organizatorima svaka pohvala. Ipak je dotični šeik oblačio Lady Di, onomad.
„Šeik Amer Hasan bio je poznat kao čovjek koji se borio za socijalnu pravdu i demokratiju. Bio je čovjek koji je imao oprečne stavove u odnosu na veliki broj neistomišljenika u zemlji, što bi mogao da bude i motiv ubistva. Ubijen je u svom domu, septembra 2008. godine.“ – sa Google – a.
Nakon što je bim namontiran, na pistu su izašli šeikov otac i još jedan čovjek, koji je čitao očevo obraćanje prisutnima na engleskom. To je imalo smisla dok je na bimu bio veliki font, pa se moglo sve pratiti normalno. Međutim, u jednom trenu, neki pametnjaković je smanjio font na bimu, tako da ni pored svoje najbolje volje više nisam moga da čitam tekst koji se na njemu nalazio. Nakon očevog obraćanja, pogledali smo mini film o šeiku. Poslije filma, na pistu je došla šeikova sestra i pročitala nam pozamašan esej o odnosu njih dvoje, o zajedničkim trenucima kroz razne životne periode i turbulencije, o harizmi koju je šeik posjedovao, o njegovoj zaljubljenosti u Banjaluku, Banjalučanke i BiH. Sve je to bilo dirljivo i veoma produhovljeno, ali se mnogo odužilo, tako da su se ljudi počeli komešati, pričati i na kraju dosađivati, narušavajući atmosferu tuge, sjećanja i poštovanja. Jednostavno, naš čovjek ne može toliko dugo imati fokus, posebno kada zna da čeka nešto treće nakon toga. Komemoracija i revija mi nekako ne idu zajedno. Pogrešno vrijeme, a možda i mjesto za jedan veoma emotivan i ličan čin. Imao sam osjećaj da će trajati cijelu vječnost. Nakon što je komemoracija završena, nekolicina ljudi je i napustila halu, te smo pratilja i ja prešli na bolja mjesta, blizu Šerifa Fucking Konjevića. Ponovo se sve vratilo u normalu, pista je bila spremna za polijetanje.
Zvijezda BLRFF, Yiannos Xenis (http://www.yiannosxenis.com/), dizajner luksuznih stvari, porijeklom iz Grčke, veoma priznat i poznat. Slobodno se može reći da je bio glavna zvijezda BLRFF. Kolekcija je bila sjajna i glamurozna, naravno, za ljubitelje sjaja i glamura. Ja sam uživao, al’ to nije moja furka. To su vam, mili moji, veoma skupe stvari.
Nakon toga, spikerka je još odradila odjavu, još jednom pomenula sve sponzore, te snagu i moć organizatora. Nakon toga smo krenuli prema izlazu. Na after. To je bilo to za završno veče. Osjetio sam da mi je bilo malo, što mode, što manekenki, al’ sve što je lijepo kratko traje. Valjda će biti i dogodine.
Da skratim priču, odužila se – Veoma je pozitivna stvar da se u Banjaluci održao BLRFF. Pokretanje i održavanje novih aktivnosti koje su afirmativne za Banjaluku, nije laka rabota i razumijem da se propusti događaju. Ja sam ih samo primijetio. Al’ opet mislim da treba i mora mnogo više da se povede računa o sitnicama, jer sitnice život znače i prave razliku između stvarno vrhunskog događaja i realno osrednjeg. Opet, ko želi sve detalje i revije lično da pogleda i sagleda može to da obavi ovdje: http://www.facebook.com/pages/Banja-Luka-Fashion-Fair/22265629411 . Ima i poneki video.
U svakom slučaju, želim od sada da me svake godine zovu na BLRFF. Mene je to opustilo, zabavilo i otvorilo neke nove vidike.
