Ovogodišnji Prvi maj označio je vrhunac bizarne kampanje koja se u hrvatskim medijima vodi protiv lijenosti, kuge dvadeset prvog stoljeća i najvećeg zla današnjice. Mjesecima tako slušamo kako su Hrvati lijeni, kako im valja zasukati rukave i početi raditi, umjesto da neprestano kukaju kako su za sve krivi poslodavci, Vlada i svjetski centri moći.
Pretpostavimo za potrebe ovog ogleda da je takva precizna dijagnoza uistinu točna, pa zanemarimo u tu svrhu čak i zavodljivu činjenicu da se s preporukama ekonomskih lifestyle-analitičara kako „valja zasukati rukave i početi raditi“ bez ostatka slaže barem 317.625 hrvatskih besposličara kojima su čisti rukavi već godinama uredno navučeni do zapešća.
Malo tko će se, uostalom, sporiti s teorijom kako Hrvati nisu bogzna kako vrijedan svijet: je li riječ o klimi, mentalitetu, genu, bespućima povijesne zbiljnosti ili nečemu petom, vrag će znati, ali što god da jest – ne rese nas baš japanski radni fanatizam, protestantska odgovornost i skandinavska predanost poslu. Nije tu, na kraju krajeva, sporna teorija, već teoretičari. Mene zanima druga jedna stvar – kako su Hrvati postali takve lijenčine?
Za onih četrdeset godina jugoslavenskog jednoumlja znamo, to su hrvatski domoljubi zapravo bojkotirali socijalističko samoupravljanje i podrivali komunistički režim. Nakon jugoslavenskog jednoumlja stigla je, međutim i posve logično, hrvatska dvoumica: podrivaju li to hrvatski domoljubi liberalni korporativni kapitalizam ili su jednostavno postali nepopravljive lijenčine?
Imam naizgled banalno protupitanje: gdje su to Hrvati mogli vidjeti i naučiti obični, svakodnevni ljudski rad? Gdje su mogli vidjeti i naučiti da se obični, svakodnevni posao isplati, da je ljudski rad, ne znam kako bih to drugačije rekao – dobar?
Pojasnit ću. Porast maloljetničkog kriminala i nasilja među mladima, recimo, skloni smo tumačiti i objašnjavati slikama kojima su nam djeca izložena u alternativnom odgoju, izvan škole, na ulici, pred televizorom ili kompjuterskim ekranom. Prema upravo objavljenom istraživanju Američke udruge psihologa – koje me i ponukalo na ovo razmišljanje – dijete do navršene černaeste godine života na televizijskom ili kompjuterskom ekranu vidi više od 8000 (slovima: osam hiljada) ubojstava! Do svog četrnaestog rođendana, dakle, prosječno dijete našeg doba vidi cijeli jedan genocid u Srebrenici, više mrtvih, ranjenih i sakatih vidi vaš balavi četrnaestogodišnji nezaštićeni svjedok nego svi istražitelji Haškog suda zajedno.
Takvo dijete, vele neki psiholozi, gubi svaki dodir s realnošću, njegov je život zapravo prilično binaran, i nakon četrnaeste vaš mali bilmez ne razumije da hladnokrvno ubojstvo trudnice ili policajca ne nosi deset tisuća bodova, i da je next level zapravo vrlo stvarni maloljetnički zatvor.
Nije mi namjera polemizirati s popularnom dječjom psihologijom – dovoljno sam star da se sjećam i mrtvački ozbiljnih akademskih polemika o pogubnom utjecaju stripova na omladinu – ali nemam mnogo više razumijevanja za svakog šupka koji snimi trećerazredni tinejdžerski horor ili akcijsku trash-konfekciju sa srebrenicom mrtvih u scenariju, pa jednako mrtvački ozbiljno tumači i biva tumačen upravo kao brutalno precizan kritičar nasilja u suvremenom društvu.
– Shvaćate, četiri klinke se udružuju preko Facebooka i odlučuju motornim pilama poubijati sve debele djevojčice u gradu – u stvaralačkoj ognjici objašnjava mladi režiser svoju ideju. – Onda od njihova samljevenog mesa i sala prave šta? Frape i hamburgere za školsku akciju “Gladnoj djeci Afrike”!
– Ne znam baš… – s dosadom u glasu će debeli producent. – Zaljubljeni debeli psihopat iz osmog razreda potom u svom hamburgeru prepozna plavo oko svoje cure i odlučuje se osvetiti tako što četiri barbie-ubojice natjera da kroz slamke ugurane u nosnice jedna drugoj piju mozak?!?
– Shvaćate, veličanstveno! – skoči na stolac nadobudni režiser. – Shvaćate tu brutalno preciznu kritiku terora ljepote, devalorizacije pameti i znanja te nasilja i alijenacije u suvremenom društvu?
Ako je tako, ako mediji i popularna kultura slave nasilje kao društveno prihvatljivu prečicu, ako se tako postaje nasilan, onda je i ponešto jasnije kako su Hrvati postali tako lijeni. Gdje su im djeca mogla vidjeti kako to izgleda raditi?
Koliko puta do svoje četrnaeste godine djeca vide odrasle da rade, ukoliko tranširanje ljudskog mesa sjekirama i razbijanje lubanja čekićima ne računamo kao fizički posao? Što rade, čime se bave svi ti ubojice iz digitalne Srebrenice kad ne ubijaju ljude? Gdje su zaposleni junaci filmova, televizijskih serija i videoigrica, što su po zanimanju, od koga traže K-15 i godišnji odmor da mogu poubijati stotinjak ljudi iz kvarta?
Kad ste vidjeli junakinju ili junaka svoje omiljene serije da ujutro neispavani odlaze na posao, kad ste ih vidjeli na poslu, osim ukoliko nisu glamurozni forenzičari ili urednice modnih revija? Kad ste na televiziji uopće mogli vidjeti nekoga da nešto radi, bilo što, kad su vam djeca vidjela živog radnika, osim ako to nije onaj barba sa transparentom u rukama i zviždaljkom u ustima?
Nekad, prije ovih dvoumica, dakle u doba komunističke jednoumice, režim je deklarativno slavio rad. “Da nam živi, živi rad!”, pjevalo se na državnim svečanostima, s novčanica, poštanskih maraka i plakata gledali su nas garavi proleteri, golemi mramorni mišićavi supermeni po parkovima su udarali mramornim čekićima u mramorne stijene, stamene seljanke nosile su po gradskim fasadama velika vjedra vode, junaci televizijskih serija radili su kao kamiondžije ili obični ćate u državnim firmama, djeca su pisala školske zadaće o neumornim mamama i tatinim žuljevitim rukama, nijednom tati variocu iz škvera ili mami radnici u Jugoplastici nije bila sramota doći u školu i za Prvi maja pred djetetovim razredom pričati o svom teškom poslu, omladinci su najozbiljnije ljeti odlazili graditi pruge i tunele, i sam vrhovni hohštapler volio se prikazivati kao metalski radnik koji na svom starom strugu i danas za svoju dušu zna narezati pola metra rotora, a istinska zvijezda tog društva bio je udarnik Alija Sirotanović, rudar iz Breze, koji je u jednoj smjeni iskopao 152 tone ugljena i za pedeset tona srušio rekord legendarnog sovjetskog heroja Alekseja Stahanova.
Danas sve to zvuči smiješno, a romantični komunistički kult rada izaziva sažaljivi podsmijeh. Ni devedesetih, u doba najvećeg nacionalnog poleta i romantičnog domoljubnog zanosa, nikome u Hrvatskoj, čak ni psihopatskom Ocu Nacije, na pamet nije palo da porušene gradove, mostove i tvornice obnavlja radnim akcijama. Rad je, reklo bi se, uspješno iskorijenjen. Roditelji plaše djecu zanatom i tvornicom, a na kutijama alata domalo će stajati slika Arifa Heralića, onog mitskog zeničkog livca s novčanice od deset dinara, uz natpis “Posao ubija”, ili “Rad šteti vašoj okolini”. Junaci djetinjstava naše golobrade balavurdije ne samo da nikad, nigdje i ništa ne rade već su – izlizani je stereotip reality-sociologije – i postali junaci isključivo ne radeći nikad, nigdje i ništa.
– Kako mislite da rade?!? – zbunjeno će na prezentaciji novog, revolucionarnog reality-showa televizijski šefovi pitati nadobudnog mladog producenta.
– Tako, baš da rade, ono, u tvornici, ili na građevini nekoj, pod šljemovima, sa pikamerima, u blatu do koljena, na skelama, da nose na leđima blokete, šta ja znam… da rade.
– A ogovaranja? Skandali? Seks???
– Nemaju vremena za to. Rade.
– Za plaću?
– Pravu pravcatu plaću! – oduševljeno će mladić.
– Tko bi normalan – iznervirano će zaključiti urednik zabavnog programa – dvadeset četiri sata htio gledati ljude kako rade za plaću?
Tekst preuzet sa www.globus.jutarnji.hr