Kao odgovor na pitanje što uzrokuje poremećaje hranjenja nude nam se mnoge teorije kao npr. biološka, kojom se tvrdi da osobe sklone izgladnjivanju imaju poremećenu koncentraciju neurotransmitera u mozgu, zatim teorije utjecaja psiholoških i obiteljskih faktora, kao i teorija snažnog utjecaja medija. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji svega navedenog, a zanimljivim su nam se učinila objašnjenja o utjecaju medija na prevalenciju poremećaja hranjenja, koja je dala Diane Levin u svojoj knjizi Remote Control Childhood? Combatting the Hazards of Media Culture. Autorica objašnjava kako su mediji zapadnih zemalja preplavljeni pothranjenim osobama koje nam se prezentiraju kao uzor ljepote, uspjeha i sreće. Čitajući između redaka smisao brojnih reklama za proizvode za mršavljenje dolazimo do vrlo nesuptilne poruke: Niste prihvatljivi takvi kakvi jeste i bolje kupite naš proizvod te pokušajte izgledati kao model. Ako to ne možete postići, bolje vam je da nastavite koristiti naš proizvod- jer vam je on jedina nada.
Prema statistikama Health magazina, čak 35% ženskih osoba koje se pojavljuju na TV-u ozbiljno su pothranjene, dok je broj takvih osoba u populaciji oko 3%. Za razliku od žena, uspješni se muškarci na TV-u predstavljaju kao snažni- kako fizički, tako i emocionalno i financijski. Ove se razlike jasno vide u principima ponašanja kojima pribjegavaju ženske, odnosno muške osobe kada se žele poboljšati. Žene u pravilu pribjegavaju iscrpljujućim dijetama, dok muškarci najčešće počinju vježbati s utezima. Neoboriv dokaz o štetnom utjecaju medija na probleme prehrane pokazao je slučaj stanovnika otoka Fijia, koji do 1995. nisu imali pristup TV prijemnicima niti opisane poremećaje hranjenja. U svibnju 1999., nakon 38 mjeseci Melrose Placea, Beverly Hillsa 90210 i sličnog programa, evidentiran je znatan broj poremećaja hranjenja među otočkim teenagericama.
Anorexia nervosa
U velikoj skupini poremećaja hranjenja Anorexia nervosa je najpoznatija i već 300 godina medicinski poznata. Osnovni kriterij za postavljanje kliničke dijagnoze Anorexia nervosae je odbijanje održavanja tjelesne težine na minimalnoj prihvatljivoj vrijednosti. Točnije, tjelesna težina iznosa 85% ili manje od normalne vrijednosti za neku osobu, prema spolu, visini i strukturi kostiju, jedan od kriterija za postavljanje dijagnoze. Slijedeći je kriterij odsustvo tri uzastopna menstrualna ciklusa (amenoreja) kod djevojaka, uzrokovan padom tjelesne težine ispod kritične razine, odnosno padom postotka masnog tkiva ispod 13-17% i na kraju trebaju postojati psihološki faktori Anorexiae nervosae, intenzivan strah od debljanja i iskrivljen doživljaj vlastitog tijela. Teško je precizno reći koliko ljudi pati od anoreksije, jer je veliki broj neregistriranih bolesnika, no barata se brojkama između 3 i 5% adolescentne populacije. Istraživanja pokazuju kako anoreksija napada sve klase, etničke skupine i spolove, no ipak postoje određene predispozicije za razvitak ovog poremećaja. Najčešće se pojavljuje kod mladih žena, u dobi između 12 i 25 godina, natprosječnih intelektualnih mogućnosti. Među oboljelima je najmanje 10% muškaraca, no kako su znanstvenici tek nedavno počeli intenzivno istraživati ovaj poremećaj kod muške populacije, očekuje se da će ih u budućnosti biti otkriven znatno veći broj. Osobe koje postaju anoreksične obično su bile vrlo dobra djeca, uporna, marljiva i jako dobri učenici. Tipično su to osobe koje traže odobravanje okoline i izbjegavaju konflikte, mogu se brinuti o drugima i snažno teže savršenstvu, ali se iznutra osjećaju nezadovoljnima i nedovoljno dobrima. Svoju želju da budu posebni i da se istaknu u masi pokušavaju postići gubeći težinu. Neki liječnici vjeruju kako su simptomi anoreksije u stvari oblici neverbalne komunikacije i simboličkog jezika, jer oboljeli često ne znaju kako direktno pokazati snažne emocije. Tako se npr. odbijanje hrane može prevesti kao Neću ti dozvoliti da me kontroliraš ili pretjerano mršavljenje kao Glad za pažnjom. Iako to rijetko priznaju mnogi se bolesnici boje odrastanja i preuzimanja odgovornosti te suočavanja s izazovima samostalnosti.
Zbog iznimnih zahtijeva za mršavošću pojedine su skupine ljudi posebno ugrožene kao npr. gimnastičari, plesači, modeli, muški homoseksualci? Kako se, očito, radi o dubokom psihičkom poremećaju ličnosti ključ uspješnog liječenja je otkrivanje cilja koji pacijent zapravo želi postići ili izbjeći svojim ponašanjem. Gotovo uvijek je potrebna profesionalna psihijatrijska pomoć. Poremećaj najčešće nastaje nakon jednog od triggera kao što su npr. početak puberteta, novi posao, smrt bliske osobe, razvod, prekid bitnih veza i slične visoko stresne situacije.
Prehrambene se navike mijenjaju od normalnih ili gotovo normalnih prema restriktivnoj dijeti. Proces može trajati mjesecima ili čak godinama, a oboljeli uživa u osjećaju gladi i može se disciplinirati na vrlo neobičan način. Čak i kada bolesnik dosegne svoju ciljanu težinu nastavlja dijetu te će vas i sebe uvjeravati kako je debeo, i što je još gore, iskreno vjerovati u to. Neki bolesnici uzimaju laksative, diuretike, tablete za kontrolu tjelesne težine, skrivaju hranu?Tijekom vremena se počnu bojati hrane, koja postaje velik izvor tjeskobe, te taj strah postaje uzrokom izolacije od ljudi i aktivnosti. To još više pospješuje iscrpljujuće anoreksično ponašanje. Dok anoreksija postaje veliki izvor samozlostavljanja, sam poremećaj potpuno obuzima osobu koja misli da se osjeća dobro i da je sve pod kontrolom. Mehanizam razvoja bolesti je sličan kao kod alkoholizma, kod kojeg bolesnik neumjereno pije s ciljem da se oslobodi depresije, pobjegne od osjećaja boli i izbjegne negativne misli. Iako oboljela osoba može naizgled djelovati veselo, u stvari vjerojatno iznutra teško pati i osjeća se bezvrijednom i nedostojnom. Vrlo je važno baviti se tim osjećajima tijekom liječenja i procesa oporavka.
U bolesti postoji koncept koji anoreksičaru daje privid da ima kontrolu. Ta kontrola se najprije primjenjuje na uzimanje hrane, ali često i na ostale aspekte života. Oboljeli često uvježbaju kontrolu oko toga što si dopuštaju za jelo, koliko im je sna potrebno, koliko sati dnevno mogu naporno raditi…
Suprotno očekivanjima, izgladnjivanje bolesnika obično čini prividno fizički odmornim jer, pojednostavljeno govoreći, tijelo koje se nalazi u stresu kreira veliku energiju u pokušaju preživljavanja. Međutim, uporno izgladnjivanje na kraju uvijek rezultira slabošću i iscrpljenošću koje tijelo ne može prevladati i dolazi do opasnog narušavanja zdravlja oboljelih. Najčešći znakovi su gubitak kose, snižena tjelesna temperatura, opća slabost pri obavljanju uobičajenih napora, nizak krvni tlak, loša cirkulacija, povećana lomljivost kostiju, osjećaj hladnoće, suha koža, krhki nokti, besanica, smanjena koncentracija, razdražljivost. Nažalost, čest je i fatalan ishod.
Oboljela osoba koja ima opasno nisku tjelesnu težinu treba intenzivnu medicinsku pomoć, najprije kako bi joj se stabiliziralo fizičko stanje, a tek onda slijede godine borbe protiv bolesti uz stručnu psihijatrijsku pomoć. Besmisleno je oboljelog prisiljavati na liječenje i ukoliko to pokušate on će misliti kako ste još jedan od onih koji pokušavaju preuzeti kontrolu nad njihovim životom te vjerojatno još energičnije prionuti gladovanju. Izuzetno je važno da oboljela osoba igra aktivnu ulogu i participira u svom tretmanu i oporavku.
Iako još ne postoji kao službena dijagnoza, sve veći broj mladih ljudi se bori sa graničnom anoreksijom. To su oni koji žive na granici anoreksije, iako prema kliničkim kriterijima nisu prešli zamišljenu crtu. Održavaju vrlo nisku tjelesnu težinu i prijatelji često spoznaju da je osoba ozbiljno pothranjena, no ona pod svaku cijenu izbjegava dijagnozu Anorexiae nervosae. Kao i u klasičnoj anoreksiji takve osobe imaju brojne psihičke smetnje poput niskog samopouzdanja, stalne samokritike, perfekcionizma, depresije, tjeskobe, izolacije, grubog samopodcjenjivanja i generalan gubitak sposobnosti uživanja u bilo čemu (anhedonizam).
Bulimia nervosa
Bulimia nervosa je varijacija na temu Anorexiae nervosae, ali nije bila zabilježena u medicinskoj literaturi sve do 1979. godine i općenito se smatrala vrlo rijetkom. Od tada ne prestaju pokušaji objašnjavanja te bolesti.
Bulimija je specifična po ciklusima prejedanja, koje prati osjećaj gubitka kontrole i nakon kojeg slijedi kompenzatorno ponašanje kojim se pokušava poništiti učinak kalorijske vrijednosti unesene hrane. Prema Američkom psihijatrijskom društvu, da bi se neko stanje proglasilo bulimijom potrebno je da se napadaji prejedanja i čišćenja pojavljuju najmanje tri puta tjedno u periodu od tri mjeseca. Prosječan bulimičar ima 14 takvih epizoda tjedno i u jednom napadaju prejedanja može unijeti hranu energetske vrijednosti 60 000 kcal (za orijentaciju-prosječan je dnevni unos negdje oko 2000 kcal). Kompenzatorno čišćenje najčešće provode uz pomoć samoinduciranog povraćanja, primjenom ogromnih količina laksativa, diuretika, višednevnim gladovanjem ili ekscesivnim vježbanjem. Za razliku od anoreksičara, bulimičari su obično u granicama normalne tjelesne težine i zbog toga se ovaj poremećaj teže otkriva. Bolest pogađa između 4 i 10% adolescenata, a čak do 19% studenata ima iskustva s takvim oblikom ponašanja. Bolest se najčešće javlja kasnije od anoreksije, negdje u ranim dvadesetim godinama. Bulimičari su često zbunjeni u vezi svojih osjećaja te često ne znaju jesu li gladni ili siti te miješaju osjećaje, kao npr. ljutnju za glad. Ta im zbunjenost otežava održavanje odgovarajućih prehrambenih navika. Anoreksičari također mogu koristiti neke od bulimičnih metoda i takav se poremećaj naziva bulimareksija
Prejedanje može biti hitna i prinudna potreba koja ovlada oboljelom osobom iznenada i bez upozorenja ili osobe mogu provesti cijele dane u prejedanju i povraćanju. Opisani su slučajevi naglog prejedanja koje je dovelo do rupture pojedinih dijelova probavnog sustava. Jednom kada je prejedanje gotovo, osobu ovlada osjećaj panike i krivnje te se počinje dodatno fizički loše osjećati. Najčešći oblik rješavanja osjećaja krivnje je samoizazvano povraćanje, bilo stavljanjem prstiju ili guranjem stranih predmeta u grlo, kao npr. četkica za zube, olovaka i sl. Oboljele osobe obično pate od erozije zubiju i kože na prstima, zbog djelovanja želučane kiseline, zatim od niskog krvnog tlaka, otoka parotidnih žlijezda… Nakon nekog vremena bulimičari mogu povraćati svojom voljom, a bez stimuliranja prstima, te na kraju postaju naviknuti na jedenje i povraćanje da im postaje nemoguće zadržati i najmanju količinu hrane. Česta su i predoziranja laksativima (preko100 tableta odjednom) koja su opasna jer vode u ozbiljnu neravnotežu vode i elektrolita u tijelu, što može završiti dehidracijom, prestankom rada srca i smrtnim ishodom. Bulimične osobe, za razliku od anoreksičnih, u pravilu žele pomoć, no u traženju ih sprečava jak osjećaj srama i krivnje zbog svoje bolesti. Samo profesionalna pomoć može prekinuti bulimični circulus viciosus.
Na kraju, donosimo pjesmu djevojke koja se duže vrijeme liječi od teške anoreksije. Stihovi nam približavaju unutarnji pakao koji prolaze oboljeli i omogućava nam da na trenutak zavirimo u njihov svijet, koji nam je u stvari mnogo bliži nego li mislimo.
FEAR
Fear sets her boundaries,
She fears sadness
But is fearful of joy
The fearless lives of those around her
Heightens her fearfulness
She lives fearing fear
But fearlessness frightens her more
Even as fear sends her down
She cannot let go for the fear of coming up
Surfacing and letting people see her fear.
Sarah (18)