– Ja bih, kao i većina pisaca, mogla reći da opisujem ljude i ljudske duše, a ne vlastiti život. S druge strane, ma što oni govorili, većina pisaca opisuje sebe, a ne svoje susjede. Dakle, to jest i nije autobiografska knjiga. U onom, uvjetno rečeno, žešćem dijelu gdje otac siluje svoju kćer, to nije autobiografija, iako većina očeva na neki način siluje svoje kćeri, ali istina je da je moja majka bila alkoholičarka i da joj to nikada nisam oprostila. Iako je pila do moje 20. godine, a idućih 40 nije, ona je za mene uvijek ostala pijanica koja me kinjila dok sam bila dijete i s kojom nisam ostvarila iskren odnos. Ova je knjiga i obračun i oproštaj s njom, ali i svojevrsna samopomoć da se riješim osjećaja krivice jer sam prema njoj bila zločesta.
Jeste li se po objavljivanju knjige riješili nagomilanih frustracija i nemira zbog lošeg odnosa s majkom?
– Ne, dogodilo se ono što se u pravilu događa čovjeku kada izgubi majku. Nedostaje mi, htjela bih popričati s njom na jedan drugi, bolji način. Kada idem na put uvijek brinem da uzmem mobitel i javim joj se, pa mi muž mora objašnjavati da je ona mrtva, navečer okrećem njezin broj telefona, za dana se sjetim mame sto puta… Iako smo za života bile na velikoj distanci, majka mi danas jako nedostaje.
Sve su žene žrtve
Jeste li feministica?
– Ja stvarno ne znam što je to.
A jeste li muškomrzac, što se nekako da iščitati iz knjige?
– Jesam, muškomrzac sam, ali feministice to nisu. One su samo žene koje se bore za izlazak u medije. A muškomrzac sam zbog iskustava s, recimo, mojim ocem i bivšim suprugom.
Tvrdite da su svi muškarci poput njih dvojice. Štoviše, da su svi očevi zlostavljači svojih kćeri.
– Vrlo sam jasna: sve žene svijeta doživljavam kao žrtve, a sve muškarce kao nasilnike. Ne tvrdim da sam nužno u pravo, ali eto, sada govorimo o mom poimanju tih stvari. Ponavljam, sve su žene žrtve ma koliko i same bile zle. Znam, znam, radikalno i crno-bijelo shvaćanje stvari…
Ne poznajete žene ili majke nasilnice?
– Kako ne, poznajem ih, ali prema mojoj teoriji, žene siluju svoju djecu jer su nekada i same bile silovane, a muškarci siluju jer je to suština njihove prirode. Svi muškarci imaju taj silovateljski gen. Recimo, silovanje u ratu je silovanje u ime slobode, države, našeg boljeg sutra…
Ali, vi danas živite s muškarcem. Zar da bi vas silovao?
– Živim s mojim suprugom zato što je on iznimka koja potvrđuje pravilo. Kao što su to moj sin, posinak i zet. Naime, okružena sam muškarcima koji su ustvari idealne žene.
U knjizi se bavite izmišljenim privatnim biznisom proizvodnje i prodaje drvenih anđela čuvara. Jeste li vjernica u klasičnom smislu te riječi?
– Ne, ja sam turbo-nevjernik, napaljeni nevjernik u toj mjeri da je ta moja nevjera isto postala jedna vjera. To je vjera u nepostojanje boga. Ja sam nenormalno ateistička osoba, taliban nevjernik. A ti moji anđeli u knjizi nisu slučajni. Pogledajte trendove: najbolje se prodaju knjige o anđelima, najprodavaniji su suveniri anđeli, slike na kojima je nekakav anđeo… Anđeli su svuda oko nas jer su ljudi u svom jadu prinuđeni vjerovati u nekoga ili nešto gore ili dolje koji sve to gleda i koji će kad-tad iskočiti da te izvuče iz frke.
Koliko svojim javnim nastupima svjesno i namjerno skandalizirate javnost?
– Apsolutno namjerno, u medije nikada ne idem nepripremljena i bez čvrste namjere. Uvijek želim poslati poruku, a da biste bili sigurni da će poruka stići onima kojima je namijenjena, morate je odaslati na radikalan način. Nije me ni najmanje briga što će na koncu društvo reći i kako će komentirati taj moj način i stil. U životu sam radila sto poslova i nisam pretjerano brinula što mi se može dogoditi i hoću li na kraju balade dobiti otkaz. Eto, ovih sam dana doživjela nešto nevjerojatno: od ove sam države dobila penziju u iznosu od 1.650 kuna, što ni u snu nisam očekivala. Novac mi je strahovito bitan i u životu sam mnogo zaradila, ali me tih 1.650 kuna najviše usrećilo jer je to novac dobiven od sistema koji toliko prezirem. Ja mrzim ovaj sistem! Ne Hrvatsku i njezine građane, ali ovaj sistem, ovaj HDZ-ovski fašizam duboko mrzim.
Novinari su robovi
Vladajućem sustavu uvijek rado prilijepite neku sočnu uvredu. HDZ-ovu vladavinu nazivate fašističkom, nekada ste za Hrvatsku govorili da je mala, bijedna zemljica, a danas kažete da Hrvatska kao zemlja više ne postoji.
– Pa nema je, definitivno je nema, ali to je samo nastavak onoga što sam davno znala. Prije 20 godina, kada sam dobila otkaz na radiju, svi su me na cesti pljuvali jer sam rekla da je Franjo Tuđman fašist i da njegova vladavina vodi u zlo. Danas velika većina govori da je Tuđman stvarno bio fašist, što mi nije nikakva utjeha, već samo potvrda moje teze da narod ima neodoljivu potrebu biti prevaren jer se ne može suočiti s istinom.
Gdje god bili i što god radili kratko ste se zadržavali na jednom mjestu. Poslije Radio Rijeke radili ste u “Nacionalu” i na Novoj TV, te na lokalnom Kanalu Ri. Nemirnog ste duha ili imate problema s autoritetima, bolje reći s nakaradnim autoritetima?
– Većina je autoriteta nakaradna i debilna. Dijelom i zbog mog odnosa prema njima, sada sam, povodom izlaska nove knjige, u situaciji da ne mogu dati intervju “Novom listu” jer sam prije dala intervju “Večernjem listu”, ne mogu dobiti prostor u “Globusu” jer sam pisala u “Nacionalu”, ne mogu biti na Novoj TV jer sam o Židovima rekla to što jesam, ne smijem doći na HTV jer sam prije dvije godine tamo rekla da je Ivo Sanader najveći lopov u Hrvata, na Kanal Ri također mi ne daju… Nisam glupa i znam da svim tim ljudima koji vode medije mogu ugoditi, ali to ne želim. Privatno ili poslovno, većinu ih poznajem i smatram da nisu zaslužili moju milost. I uopće, masa novinara nije odigrala naročito pozitivne role u ovom društvu. Neki su se u ratu pokazali kao ratni zločinci, drugi su nepismeni, treći lažljivci, četvrti pijanci, peti glupani… I svi su oni moćni. I neka budu moćni, ali sve dok budem mogla živjeti bez njih, bit ću protiv njih. Novinari su tu da lažu i zastupaju nečiji interes, barem većina njih, oni su ustvari loše plaćeni robovi. Ima među novinarima i dobro plaćenih robova, ali su i dalje samo robovi. Sada su sa svojim zločestoćama pretjerali jer sustavno vrijeđaju ukus i pamet publike. Oni misle da sve nas strahovito zanimaju silikonske sise.
Osobno me više od serviranih silikonskih sisa vrijeđa činjenica da središnje informativne emisije na javnoj televiziji uređuju osobe koje su tijekom rata raspirivale mržnju i zločine, koje su polupismene, politički i ini analfabeti.
– Ma ti su urednici na odjavnoj špici samo formalno potpisani, a njihove emisije uređuje netko drugi, oni samo spikiraju. Čujte, ja mislim da Dijana Čuljak Šelebaj nema svoje mišljenje ni o čemu što je tema njezina Dnevnika.
Mislili vi o javnosti ovo ili ono, čini se da bez nje ne možete. Poslije Radio Rijeke imali ste vlastiti prilično unosan biznis s nekretninama, ali očito niste mogli dugo biti na miru. Novine, radio, televizija, na koncu književnost.
– Ne mogu bez javne riječi. Kada bih se mogla promijeniti, to bi bilo prvo što bih izbacila iz sebe. Smiri se, ženo, i uživaj, bez potrebe da te netko gleda ili sluša. No, to je dio mene bez kojeg očito ne mogu.
Mnogi će reći da imate otrovni jezik.
– Ne mislim to. Ne smatram se čak ni bolno realnom, već jednostavno realnom. Samo pišem što mislim.
Isto važi i za vaše javne nastupe? Samo kažete što mislite?
– Kažem, ali moj je javni nastup gluma. Dakle, valja razlučiti tko sam kao ljudsko biće, a tko kao glumica, performerica. U Stankovićevoj emisiji na HTV-u ja sam glumica koja želi poslati neku poruku.
Jasno mi je da niste časna sestra u koju ste se odjenuli za tu priliku, ali nije ni performans ni gluma jasno i javno reći da je Tuđman fašist, a Sanader najveći lopov.
– Možda je to taj otrovni jezik, ali baš me briga tko će što zbog toga reći. Kao što nije zdravo u žilu uvaljivati heroin, a ljudi to rade je ih takvo što usrećuje, tako ni za moje zdravlje nije dobro sve to govoriti. Recimo, otvoreno reći što mislim o Ivi Josipoviću, što ću reći ako me pitate.
Predsjednik je lutka na koncu
Dakle, što mislite o Ivi Josipoviću?
– On je prvi hrvatski predsjednik na kojemu se toliko jasno i očito vidi da su svi predsjednici obične lutke koje nemaju niti smiju imati svoje stavove i mišljenja. On je najobičnija lutka na koncu, ali ne znamo sa sigurnošću čijem, iako pretpostavljam na američkom. Josipović je jedan nasmiješeni, visokoobrazovani, tihi i fini gospodin koji suosjeća sa slijepima, bolesnima, invalidnima, siromašnima…, potpuno nemoćan da im pomogne. S druge strane, kao političar bez svoga ja, koje ne smije imati, otići će se pokloniti gdje mu gazda kaže. To je u redu jer je to takav posao, ali mene veseli što se prvi put to tako jasno vidi. I Tuđman je bio igračka velikih sila, ali je u njemu ipak ostao onaj tračak iskonskog divljaštva što ga je on tako rado ispoljavao i mi smo znali s kim imamo posla. I Stjepan Mesić je bio igrač, ni danas ne znamo čiji. Ne znamo ni tko mu je platio kampanju ni tko ga je točno ustoličio. Kako bilo, na suštinskom je planu i on bio lutka, ali je bio i divljak, vicmaher, veseljak i na neki način izvan potpune kontrole. Josipović je, pak, potpuno kontroliran. I kao osoba i kao političar.
Predsjednik je nedavno posjetio tvrtku Dina Petrokemija vlasnika Roberta Ježića i u “Novom listu”, opet vlasnika Roberta Ježića, izjavio kako i u Hrvatskoj postoje uspješne tvrtke. Očito ne zna da je “Novi list”, kojemu je izdavač Ježićev Dioki, istoj toj Dini odlukom Nadzornog odbora, kojim predsjeda Ježić, pozajmio 20 milijuna kuna, navodno za isplatu plaća radnicima Dine. “Novom listu”, gdje se ljudi otpuštaju zbog neimaštine, taj novac još nije vraćen. Tekst je pratila fotografija s koje nam se smiješe Josipović i Ježić, koji je kao član HDZ-a sufinancirao Josipovićevu odnosno SDP-ovu predsjedničku kampanju.
– O tome vam govorim. Ježić je navodno bio izbacivač u nekom klubu, a danas je navodno jedan od najbogatijih Hrvata i intimni Sanaderov prijatelj. Ježić je netko tko je, opet navodno, Sanaderu poklonio najskuplji sat. To je suština jer Josipović ne zna tko je Robert Ježić. Njega je samo netko poslao u Omišalj i rekao mu: “Odi Ježiću i reci da u Hrvatskoj ima uspješnih biznismena i kompanija.” Sve su to igre.
Koliko je Hrvatska nazadovala od vremena kada ste je nazivali “malom, bijednom zemljom” do danas kada kažete da više nije zemlja? I što vam to uopće znači?
– Hrvatska više nije zemlja, nego samo prostor. Mi ne postojimo. Članica smo NATO saveza i već ta činjenica znači da smo gotovi. Zašto se predsjednik zemlje Hrvatske Ivo Josipović išao pokloniti u Ahmiće? Zašto se na svijetu itko ikome ide pokloniti? Zato što mu to kaže netko tko ima novac.
Zar je loše što se išao pokloniti žrtvama strašnog zločina?
– To je glupost! Stvari treba nazvati pravim imenom. Toliko je cinično poklati sve te muslimane, katolike, pravoslavce… i onda im se poslije pet, 50 ili 500 dana ići pokloniti. A ti se promijenio nisi jer ćeš u idućoj prilici opet klati.
Ali nije Josipović taj koji je kreirao tadašnju politiku i stalo mu je iskazati dužno poštovanje prema žrtvama i njihovim obiteljima.
– Može Josipoviću biti žao i ovoga i onoga, ali shvatite da on više nije osoba, nego projekt. Njegov odlazak nije čin pokajanja ili tuge, već obična politika.
Slavko Linić nedavno je rekao da danas živimo u kudikamo neslobodnijem društvu od onoga iz devedesetih godina. Slažete li se s time?
– Najprije treba pripomenuti da je Linić sam pripomogao tome. Inače, sigurno je gore nego prije 15 ili deset godina. Meni je moj primjer dovoljan. Ne mislim kao oni i više se nigdje ne smijem pojaviti, a nisam jedina. Ne postoji danas na svijetu ni tračak slobode. Jedan strani autor, pišući o terorizmu, rekao je da su pravi teroristi Soros i kompanija koji drže cijeli svijet u šakama, koji preko noći razore cijelu jednu zemlju i ubiju nekoliko milijuna ljudi, a ne nekakav Bin Laden koji vjerojatno ni ne postoji, nego se povremeno pojavi na ekranu i poslije se pobije deset ili 50 ljudi u nekom vlaku u Londonu. To nije pravi terorizam, već onaj kojim se bave multinacionalne kompanije, međunarodne banke koje su nas već ubile, ali mi to još ne znamo. To znači neslobodu. Na svakom koraku kamere, satelit nas gleda, Veliki brat budno motri na nas. I zato se nadam da će uskoro smak svijeta. Zbog toga me ove prirodne nesreće uzbuđuju jer nam svima, pa i tim velikim teroristima, pokazuju koliko smo maleni i nemoćni, krhki. Što bi se, na primjer, dogodilo s Andrijom Hebrangom da je prije nekoliko dana, kada se zbog vulkanske prašine nije moglo letjeti Evropom, morao operirati rak prostate u nekoj lošijoj fazi? On ne bi mogao letjeti u Njemačku na operaciju i crknuo bi.
Kakvu ulogu u tom teroru kapitala ima Crkva? U Hrvatskoj se gotovo sto posto stanovništva deklarira kao kršćani. Analogno tome, vrhovni zakon ne bi trebao biti Ustav već deset Božjih zapovijedi, a po njima bismo živjeli u miru, ljubavi i slozi.
– Prije 20 godina živjeli smo u državi gdje je 90 posto ljudi imalo članske iskaznice Komunističke partije, pa nismo živjeli u zemlji napaljenih komunjara. Danas je isto. Ma, ljudi se mijenjaju kako vjetar puše. Ne znam, pričamo o Katoličkoj crkvi za srpski list. Ustvari, to je list Vlade RH pa možemo nastaviti. Dakle, Katolička je crkva danas u frci zbog tih silovanja dečkića, pedofilije. Netko tko ne vidi daleko reći će: “Aleluja, pravda napokon pobjeđuje!” Međutim, ja mislim da svijetu ne smeta to što većina popova guzi dečkiće, to rade već tisućama godina, već to što je Vatikan postao prebogat i počeo je smetati sa svojim novcem. To je uistinu golem novac, bez ikakve kontrole. Čujte, kada kupujete prezervativ na kiosku, molim lijepo, dobijete račun, ali ako idete krstiti dijete, ženiti se, umirati…, Crkvi morate masno platiti, a za to ne dobijete nikakav račun. Kao što nitko nema pojma koliko mi kao država stvarno dajemo novca Crkvi. Vatikan je, dakle, također zločinačka organizacija utjelovljena u državi i velikoj moći. I sada je kao takav počeo smetati drugim zločinačkim organizacijama. Riječ je o onome što sam napisala u knjizi “Uho, grlo, nož”, da pet “Coca Cola” jebe cijeli svijet. Jedna od tih “Cola” je i Katolička crkva koja je sada previše ojačala, pa su ostale četiri “Coca Cole” odlučile svijetu malo pričati o silovanjima dječaka. Kada se Crkva malo povuče i počne manje zarađivati, prestat će priče o tucanju dječaka, iako će ih i dalje tucati.
Tekst preuzet sa www.novossti.com