Lažima kratke noge, ali ima krila
Laž o radničkoj klasi u zemlji u kojoj je, od kojih 3 – 4 miliona stanovnika (niko ne zna tačno koliko ni kojih) ima preko pola miliona nezaposlenih i više penzionera i rentijera nego zaposlenih, u zemlji u kojoj tek svaki pedeseti stanovnik proizvodi novu vrijednost (pravi hranu, obuću, odjeću, alatke, metal, mašine, vadi rudu…) i koja BUKVALNO živi od milostinje Evrope i svijeta, najteža je i najpogubnija u BiH društvu. Ta laž, baš kao i sve druge bh laži, ima za cilj da zamagli stvarnost i umota bosanskohercegovački čemer u slatku šarenu pokoricu koja će ozbiljno rasklimanom društvu produžiti život za koji mjesec ili godinu.
Klase, zna se
Klase su stvar država sa riješenim nacionalnim pitanjem. Srbi, Hrvati i Bošnjaci nisu klase. Radnici u Zapadnoj Hercegovini i u Banjaluci, u Sarajevu ili u Gacku, imaju puno toga zajedničkog. Između ostalog, manjak prava i višak nameta. Ipak, to nije dovoljno da bi se smatrali klasom i otišli zajedno u Sarajevo po porciju glotnog graha sa Lijanovim garanitirano domaćim brazilskim rebarcima. Ako ništa, neki bi se pitali zašto u grahu nema omiljene im slanine od pajceka. Ni tuča limenim tanjirima i metalnim porcijama, žlicama i kašikama, viljuškama i vilicama, ne bi bila isključena.
Neradnička laž
Laž o radničkoj klasi je dio velike laži o bosanskohercegovačkoj javnosti. Bosanskohercegovačka javnost, baš kao ni bosanskohercegovačka privreda, ne postoji. Veže ih samo jedna velika predstava (laž) za međunarodnu zajednicu, ubleha za donatore i MMF, makrokreditna priča koja će omogućiti novu injekciju i kupiti još malo vremena Vladama i Parlamentima, Državi, Entitetima i Kantonima. Zapravo, postoji radi onih koji neće stati u red za porciju faličnog graha na banjalučkom trgu, Vrelu Bosne ili nekom mostarskom šetalištu. Srpska, hrvatska i bošnjačka javnost možda i jesu javnosti, baš kao što i radničke klase naroda jesu radničke klase, ali u opštem javnom rasulu to više i nije važno i nije dio problema samim tim što se i ne može javno iznijeti kao problem. Osim, možda, u RS-u. Tamo ta serbska nacija ima i klase, donekle. Možda čak i neku verziju radničke klase. Ali, i to je „na guzove“.
Svjetska laž
Jedna od laži je i „jedinstvo siromašnih i obespravljenih“. Laž o tome da će loši uslovi života ujediniti radnike u borbi protiv vlasti koja ne da da ljudi žive bolje. Laže se, iako se zna da će se ta i takva vlast, baš zbog nedostatka nacionalne uniformnosti, ponovo izabrati. Ta laž ide rame uz rame laži da se ne trebamo bojati jedni drugih, iako se sjećamo šta smo u stanju uraditi jedni drugima. Koliko se sjećam, nisu se baš lijepo proveli oni koji su ostali kod svoje kuće kad su naišle vojske „onih drugih“, bez obzira smatrala ta nadolazeća vojska sebe vojskom jedne nacije ili „svih nacija“.
Laž svih laži
Laž nad lažima, ona najveća i najtrajnija, ona koju smo pojeli prije rata i još je uvijek varimo, jeste laž o izrabljivanju radnika od strane kapitalista. Danas kad Francuz ima standard u kojem se besplatno liječi bez obzira da li radi ili ne, kad Austrijanac za posao čistača ulica ima veću platu od redovnog profesora u Hrvatskoj, kad Norvežanin i ne mora raditi da bi pristojno živio, kad Šved treba samo da se rodi i kad već prohoda zna da u životu neće biti gladan, ljudi se ne boje svojih kapitalista. Osim poneko i ponegdje, pa protestuje onako lijepo uhranjen i solidno obućen i obuven.
Laž űber alles
Svjetska je laž, dakle, bila ta da će kapitalista živjeti na račun nesretnog i sirotog radnika, sisajući mu krv i izgladnjujući njegovu djecu. U svjetskoj podjeli rada, stvari stoje onako kako čika Marks ni sanjati nije mogao. Istina je da radnička klasa Francuske bere kajmak od rada radnika Afrike. Da radnička klasa Slovenije profitira od bazne privrede BiH, Srbije i Hrvatske (ti meni aluminij i rude – jeftino, ja tebi „Gorenje“ i skupi remont), da radnička klasa Austrije i Njemačke po skupe pare prodaje rashodovane golfove i mercedese našoj sirotinji. O austrijskim bankama koje izvlaće novac od svakog pojedinačno, da i ne govorimo – porezom koji plaćaju u Austriji, njihov radnik dobija dobru socijalnu zaštitu. Ali, sve se svodi na pokojnom Marksu nekad nepojmljivu činjenicu da radnička klasa jedne zemlje profitira tegobnim i slabo plaćenim radom radničkih klasa drugih zemalja.
Vrana vrani oči ne kopa, zato radnik radniku, a da i ne zna, u džep hoće ruku zavuči.